Rezultati kliničke studije provedene na 1.643 pacijenta u dobi između 50 i 69 godina objavljeni u časopisu New England Journal of Medicine donose zaključak da je rizik od smrtnog ishoda kod muškaraca kojima je dijagnosticiran rak prostate deset godina nakon postavljene dijagnoze vrlo malen, bez obzira na to je li pacijent bio podvrgnut kirurškom zahvatu i zračenju ili nije. U sklopu ovog istraživanja pacijenti u Sjedinjenim Američkim Državama nasumično su odabrani za potrebe istraživanja: dio ih je podvrgnut kirurškom odstranjenju tumora, dio zračenju, a preostala grupa je podvrgnuta redovnom nadzoru i liječničkim kontrolama, odnosno redovnim posjetima klinikama u kojima su im obavljeni pregled prostate, biopsija i PSA-test. U desetogodišnjem razdoblju nakon dijagnosticiranog karcinoma prostate umrlo je 16 pacijenata. Od toga su osmorica bila iz grupe pod liječničkim nadzorom, petorica iz grupe podvrgnute kirurškom odstranjenju tumora i četvorica iz grupe podvrgnute zračenju.

Voditelji ovog istraživanja smatraju da muškarci kojima je utvrđeno postojanje raka prostate, a bolest im se redovito pratila na pregledima, nisu bili u puno većoj opasnosti od pacijenata iz ostalih dviju grupa. Također, prema mišljenju voditelja istraživanja, ti pacijenti izbjegli su potencijalno štetan učinak i nuspojave koje često uslijede nakon operativnih zahvata, a odnose se na spolnu disfunkciju i probavne smetnje.

Statistička studija

Prema mišljenju predstojnika Klinike za urologiju Kliničkog bolničkog centra Rijeka doc. dr. Josipa Španjola, zaključke ovakvih istraživanja treba uzeti s rezervom. Pritom doc. dr. Španjol upozorava na činjenicu prema kojoj što je osoba starija, štetnost raka prostate je manja, budući da rak prostate kao bolest sporo napreduje u većini takvih slučajeva te je velika vjerojatnost da će stariji bolesnici umrijeti od neke druge bolesti nego od raka prostate.

– Primjerice, ako muškarac star 80 godina koji je prebolio moždani udar oboli od raka prostate, vjerojatno će prije umrijeti od posljedica moždanog udara, negoli od raka prostate. No, ne smijemo previdjeti činjenicu kako je biološko ponašanje raka prostate nepredvidivo i da danas ne postoji dijagnostička metoda kao kod nekih drugih tumora poput karcinoma debelog crijeva, kojom ćemo u trenutku postavljanja dijagnoze moći točno predvidjeti tijek i brzinu napredovanja bolesti. Dakle, u trenutku postavljanja bolesti liječnik ne može reći bolesniku koji je rizik od pojave metastaza i napredovanja bolesti. Statističke studije kao ova u članku su obično točan zbroj netočnih podataka. Naime, s obzirom na to da je biološko ponašanje karcinoma prostate nepredvidivo, brojka od nešto više od 1.600 ispitanika je premalena da bi se mogli donositi kvalitetni zaključci. Nadalje, imajmo na umu sljedeću etičku dilemu: ako od 100 bolesnika u kojih je dijagnosticiran karcinom prostate, njih četiri umru od posljedica raka, a to se ne bi dogodilo da smo ih liječili, posebice ako je riječ o mlađim ljudima gdje je većina tumora pa tako i karcinom prostate agresivnija, dok ih 96 umre od drugih bolesti nevezanih za rak prostate. Pitanje koje si možemo ovdje postaviti glasi: želite li upravo vi biti među ta četiri kojima smo liječenjem mogli produžiti život, a nismo jer ih nismo liječili – upozorava doc. dr. Španjol.

Kako kaže, za svakog je liječnika ključno, imajući pritom bolesnika kao cjelovitu osobu pred sobom, ispravno procijeniti moguće koristi i štetnosti liječenja karcinoma prostate, ovisno o njegovoj dobi, drugim bolestima koje ima, i slično. Riječki urolog smatra da je najvažnije od svega da je bolesnik upoznat sa svim činjenicama koje mu omogućavaju da donese informirani pristanak o svom liječenju.

Neugodna pretraga

– Što se tiče priče kako se samo praćenjem bolesnika izbjegavaju posljedice liječenja karcinoma prostate, ni to nije u potpunosti točno. Naime praćenje podrazumijeva redovito vađenje PSA, ali i redovito ponavljanje transrektalne biopsije prostate, a radi se o neugodnoj pretrazi s mogućim smrtonosnim komplikacijama poput krvarenja i sepse. Prema tome, svaka priča ima dvije strane, pa tako i spomenuta studija. Za definitivno mišljenje o tome treba li liječiti karcinom prostate ili ne, treba sačekati otkriće dijagnostičke metode koja će nam dati precizne podatke o riziku napredovanja bolesti. Također objava studije ne znači kako je to praksa u svijetu, već se radi o statističkom istraživanju, a smjernice za liječenje karcinoma prostate donose se na godišnjoj razini od strane stručnih društava, poput Europskog urološkog društva i Američkog urološkog društva, na temelju podataka iz istraživanja unatrag nekoliko desetljeća koja obuhvaćaju stotine tisuća ispitanika i različite aspekte liječenja, dijagnostike i praćenja – zaključuje doc. dr. Španjol.