Ima tome već skoro četvrt stoljeća, kad je tad federativno popularni predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (funkcija najbliža današnjoj premijerskoj) Ante Marković osnovao svoju stranku, Savez reformskih snaga Jugoslavije. Markovićevi »reformisti«, međutim, nisu imali nikakvih šansi; ’em su prekasno osnovani za sudjelovanje na prvim demokratskim izborima po nekim republikama (uključujući Hrvatsku), ’em nije bilo saveznih, jugoslavenskih izbora na kojima su jedino mogli postići značajniji rezultat. Uostalom, jugo-reformisti na izborima po republikama koje su hitale ka samostalnosti?! 

Od samostalnosti do poštenja

Dakle, »riječ na ‘r’«, najaktualnija je igračka domaćih masa; od političara, opinion-makera, »analitičara« za šankom. Svi sa svih strana trube o tome da su nam nužne, hitno, sad i odmah, jer »ovako dalje više ne može«.

»Reforme« su tako s pravom zauzele mjesto nacionalnih fantazmagorija, žuđenih čarobnih rješenja koja će nas konačno više jednom dotegliti tamo gdje smo krenuli i gdje poslovne ponude, novci i svakoliko blagostanje zasipaju vesele građane ponosne i nezavisne zemlje.

Nije to ni loše, kao sam cilj. Blagostanje i sigurnost su dva glavna razloga postojanja države, bar s točke gledišta njenih građana. Ali, kako do njih doći – e to je d(r)uga priča i kroz desetljeća hrvatske nezavisnosti uvijek je trebalo »još samo to« da se Hrvatska svrsta u red uspješnih europskih zemalja.

Prva priča koju su nam prodali bila je nezavisnost. Izlaskom iz federacije, Hrvatska će procvasti, postati poput Švicarske, čim novac prestane odlaziti u Beograd, a zemlju nam preuzme tržišni kapitalizam, taj vjekovni san i pregnuće naraštaja hrvatskih rad… djelatnika.

Kako se samostalnost nešto i nije krenula isplaćivati, za što je narod dugo imao razumijevanja, jer se zemlja jedva obranila od agresije, valjalo se paralelno prešaltati na tržišne odnose, kapitalizam, pretvorbu i privatizaciju…

Reći da je ta stvar štekala, bilo bi debelo precjenjivanje, što zna svatko tko se sjeća druge polovice devedesetih. Zajedničko vlasništvo postajalo je privatno i to vrlo često virtualnim novcem, a industrije i industrije su jednostavno nestajale.

E, onda je valjalo samo maknuti pokvareni HDZ, pa će stvar procvjetati. Naravno, »cvjetanje« je dolazilo nevjerojatno sporo, kroz bolne i duge procese (tko se sjeća nadimka »Slavko stečajko«), a Haagom iznervirani narod je kormilo opet povjerio »hrvatskijim« Hrvatima koji su se zavjetovali na »naše generale« i prosperitet.

Stvar je završila osam godina kasnije, sa zemljom izgubljenom u vrtlogu globalne krize i tužbama (koje su se u međuvremenu pretvorile u presude) zbog političke korupcije dotad neviđenih razmjera.

E, tad je bilo dovoljno da se makne »korumpirani HDZ«, pa će Hrvatska, još kao i nova EU članica (opet čarobno rješenje!), krenuti poput rakete.

Prošle su dvije i po godine, a turbo motori nikako da krenu s potiskivanjem…

Koje mjere?

Hrvatska je, potpuno je jasno, i dalje u recesiji samo zato jer nesposobni i ustrašeni političari ne žele provesti reforme. Sve, naravno, znate o tome. Slušate o nužnosti reformi, »posljednjem trenutku za njih«, o niskom reformskom kapacitetu, socijalizmu u glavama, programu socijalno tržišnog gospodarstva do kojeg da će se doći kad se provedu one čarobne mjere koje počinju na slovo »r«.

A koje bi to, točno, mjere trebale biti?

E tu nastaju problemčići.

Prvo, notorna je činjenica da svaka društvena skupina zaziva reforme, osim onih u »njihovoj butigi«. Nikad tu neće biti sloge između radnika i kapitalista ili nekih drugih društvenih skupina, no to je dio normalne društvene dinamike. Političku vlast ona ne bi trebala nimalo zanimati i jadni su pokušaji aktualne vlasti (i prošle) da se zbog neprovođenja najavljenih mjera izvlače na to kako »nitko ne želi promjene«.

No, ono što je u Hrvatskoj već pomalo stvar socijalne patologije su sve učestaliji, gotovo histerični pozivi na »hitne reforme« ili »rezove«. Ne, nije patologija činjenica da netko smatra – i to javno kaže – da bi trebalo otpustiti desetak (ili nekoliko desetaka) tisuća ljudi iz državne uprave. Niti da bi trebalo smanjiti plaće svima koji ih primaju iz državnog proračuna za 20-30 posto. Ili skresati mirovine. Ili povećati poreze. Ili komercijalizirati zdravstvo.

Patologija je što se malo tko takve stvari doista usudi predložiti. Ne, puno je lakše i sigurnije pričati o nužnosti hitnih reformi i rezova, pa lagati i sebe i javnost o »audijima«, »plaćama i mobitelima političara« ili nevjerojatnom gospodarskom učinku racionalnijeg teritorijalnog preustroja. Sve osim posljednje stavke je populizam najgore vrste i ekonomski potpuno nebitno. Reforma lokalne samouprave je dobra i nužna, ali su u ovom trenutku potencijalne političke štete (pitajte Istrane ili Zadrane što misle o regiji s Rijekom ili Splitom) nemjerljivo veće od gospodarskih koristi.

Dokazani put u propast

Posebna je, međutim, priča što su se »pravi« rezovi pokazali kao prava katastrofa u krizi koju još uvijek proživljava dobar dio Europske unije. Tamo gdje je »trojka« udarila, BDP je »pobjegao« u duboki minus. Grčka i Portugal, kakve nam se neki analitičari čak i usude navesti kao dobar primjer, živi su pokazatelj što se dogodi kad se gleda samo u »fiskalnu ravnotežu«, a ignoriraju i ljudske sudbine i povijesna ekonomska iskustva.

Stoga, činjenica da se Kukuriku Vlada zasad uspjela oduprijeti zahtjevima za »bolnim rezovima« je jedno od pozitivnijih naslijeđa dosadašnje vladavine koalicije Zorana Milanovića. Racionalizacija sustava javne uprave – a to se, nemojmo se lagati, uglavnom radi isključivo smanjivanjem plaća i »zbrinjavanjem« radnika, je dobra i poželjna u ovakvoj »uhljeb-demokraciji«, međutim njeno provođenje usred krize i to oštrim potezima, samo bi ubrzalo spiralu propasti gospodarstva i ozbiljno narušilo socijalnu i sigurnosnu situaciju u zemlji.

Ono u čemu je vlast kiksala i u čemu su zazivatelji »riječi na ‘r’« svakako u pravu je – efikasnost. Ni blizu dovoljno nije napravljeno na tome da se, najjednostavnije rečeno, radnike koji su dobri nagradi, a one druge kazni. Stati na kraj negativnoj selekciji u bilo kojem državnom sustavu je užasno bitna zadaća, ali vjerojatno i ona koju se može najteže provesti. Svejedno, Milanovićeva vlast tu nije ni krenula.

Čak i da se krene u taj teški, nezahvalni i spori posao (kao što se krenulo u tihu racionalizaciju strukture lokalne samouprave), rezultati su godinama i godinama udaljeni i sigurno se neće u dogledno vrijeme odraziti u makroekonomskim podacima.

Ukratko, nema čarolije.

Kad vam pričaju o »riječi na ‘r’« koju da treba provesti sad i odmah, jer je »posljednji trenutak«, ili ne znaju o čemu govore, ili vas svjesno lažu. Promjena glomaznog sustava državne uprave je zadatak koji treba provesti, ali niti je on provediv odmah, ni dogodine, ni godinu poslije, niti će u doglednom vremenu imati ekonomski efekt koji će rezultirati lagodnijim životom.

Tko god bio na vlasti, ostaje mu polagano kopanje, fino podešavanje i ufanje u turizam. Sve ostalo je ili nadanje u jackpot, poput pronalaska nafte i plina (za što smo, eto, barem »uplatili listić«), ili opasna ekonomska zabluda.

Medijsko-politikantske manipulacije su, naravno, posebna demagoška kategorija. Opsjena kakvih je evo, već puna kratka politička povijest nezavisne Hrvatske.