U svom ekspozeu Klasić se posebno okomio i na sve hrvatske neznalice, što ilustrira popularnim tumačenjem da su stihovi »U boj, u boj za narod svoj« iz »Nikole Šubića Zrinskog«. To nije točno – stihove je napisao Jova Jovanović Zmaj i nalaze se u njegovoj pjesmi koju je posvetio borbi Srba protiv Turaka.

No, sjeme ovih suludih zabluda nisu bacili «povjesničari« Vukićevog kalibra pogrešnog shvaćanja, nego je ono posađeno, tumači povjesničar Klasić, još početkom devedesetih, kad se ustaška emigracija (njihovi potomci, rođaci i obitelji) vraćaju u Hrvatsku. Tada se počinje formirati posve novi odnos prema antifašizmu i Drugom svjetskom ratu. S druge strane, ustašama i endehaziji. 

    »Nama povijest nije postala učiteljica života. Naime, dogodio se jedan paradoksalan revizionistički odnos prema povijesti koji nismo smjeli dopustiti. Umjesto da proučavanjem cjelokupnog 20. stoljeća shvatimo zašto su se dogodile devedesete, mi devedesetima tumačimo 20. stoljeće. Činjenica o tome da je Hrvatska iz Jugoslavije i komunizma izašla u ratu, nama je postala polazišna točka u tumačenju svega onoga što se prije toga u Hrvatskoj događalo. JNA, kao sljednik partizanskog pokreta, s petokrakom na šljemu, kao simbolom komunizma, postaje u devedesetima odrednica na osnovi koje se procjenjuje Jugoslavija, socijalizam, antifašizam, Drugi svjetski rat i tako dalje», smatra Klasić. 

    Zamjenjuju se, štoviše, teze o tome koja je vojska u Drugom svjetskom ratu bila agresorska, okupatorska i zločinačka, to jest koja je povela narod u borbu za oslobođenje i pripojenje anektiranih dijelova matici zemlji, Hrvatskoj. Hrvoje Klasić smatra da su tome doprinijele i izgovorene teze visokopozicioniranih političara, ali i drugih javnih osoba koje postaju povijesni autoriteti (Josip Šimunić). To ilustrira izjavom jednog bivšeg predsjednika hrvatskog Sabora koji smatra da Jasenovac nije bio lječilište, ali ni mučilište, jer treba znati to da su logoraši u okviru svoje dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu »Mala Floramye«. Egzemplara ima još, a on navodi: Željka Olujića, Andriju Hebranga, Danijela Srba… 

   

Uloga Crkve

U tom smjeru, naravno, ide i ovo Vukićevo revidiranje broja pobijenih u Jasenovcu koje je u svojoj premijernoj i nečuvenoj varijanti – u obliku epskog feljtona – objavljeno u Glasu Koncila 2013. godine, i to bez dodatnih objašnjenja, ograda i provjera od strane katoličkog izdavača. Na 70. obljetnicu antifašističke pobjede teze koje umanjuju, čak negiraju ustašku genocidnost, samo se ponavljaju i podgrijavaju, ali sada u Glasu HDZ-a (ime TV emisije na kojoj je Vukić prije neki dan gostovao ne smije se navoditi radi očuvanja mentalne higijene), pa je ovaj prvorazredni feljtonist dobrohotno promoviran u rodonačelnika suvremenog hrvatskog revizionizma koji se smiono obračunava s lažima komunizma. 

    »Sve to dobiva dnevno-političko dimenziju; svojevremeno se obračunavalo s Jugoslavijom, danas s Jugoslavenima i djecom partizana«, kazao je Hrvoje Klasić na okruglom stolu u Rijeci, a za primjer je uzeo nasilno prikačen krimen odgovornosti Ivi Josipoviću zbog brojnih neistina koje su izrečene na ratni put njegovog oca partizana. 

    Dio odgovornosti za ovako nakaradno stanje u javnom prostoru, Klasić je prebacio i na Katoličku crkvu u Hrvatskoj koja se nije suprotstavila ni revizionističkim huškačima u vlastitim redovima. 

    »Vama, u Rijeci, najviše zavidim na biskupu. Na žalost, mi u Sisku nismo imali sreće s biskupom koji je (Vlado Košić, op.a.) za vrijeme jedne antifašističke proslave poručio to da se Hrvatska konačno mora odlučiti hoće li slijediti Krista ili antikrista. Ne može biti uz jednog i drugog«, kazao je Hrvoje Klasić, a dimenzije obračuna s avetima antifašističke prošlosti u antifašističkoj prijestolnici, Sisku dočarao je sustavnim pretvaranjem u prah i pepeo svih spomenika podignutih u čast partizanima, ratnim herojima, ubijenim učenicima, NOB-u: 

    »To se vama u Rijeci nije dogodilo«. 

    U tom kontekstu bilo je vrlo korisno to da je riječki okrugli stol na temu ratu i poraća u svom dijalogu i toleranciji okupio razne povjesničare, antifašiste i crkvene velikodostojnike. Naime, povjesničar Petar Strčić govorio je o katoličkom svećenstvu koje je na ovom području bez iznimke podržavalo narodnooslobodilački pokret, ali se kasnije suprotstavilo i komunizmu i staljinizmu. Strčić je ovo ilustrirao životom krčkog biskupa Josipa Srebrnića koji se hrabro distancirao od poslijeratne rigidne komunističke ideologije, pa je progonjen: 

    »Povijest je takva kakva je. Ona se ne može mijenjati. To bi bilo isto kao da želimo promijeniti svoje krsne listove«. 

    Možda uzvišenom nadbiskupu i metropolitu riječkom Ivanu Devčiću nije bilo ugodno slušati baš sve detalje iz novije hrvatske povijesti u kojoj se neka crkvena lica ponašaju poput samog falsifikatora Vukića. Uostalom i sami antifašisti mogli su se nelagodno osjećati kad je povjesničar Tvrtko Jakovina govorio o poslijeratnoj osveti i pogromu, što je trajno promijenilo strukturu Evrope. 

    Međutim, to suočenje s povijesnim okolnostima, koliko god one bile traumatične, naprosto je nužnost ovog društva zatrovanog lažima i krivotvorinama. U tom smislu Hrvatska može nešto naučiti i od Njemačke, zemlje posebno traumatične prošlosti, u kojoj su nestale čitave generacije Nijemaca za morbidne ciljeve. Revizija je tamo odavna istjerana na društvenu marginu i posve je normalno to kad »Opet on« Timura Vermesa postane njemački književni bestseler 2014. godine. 

    U hrvatskoj će se na takvo remek-djelo vjerojatno čekati još dugo, sve do onog dana u kojem magazina koji tekstom i fotografijom veličaju ustaške poglavnike, doglavnike i vojnicu neće biti na kioscima, Mile Budaka na ulicama, a Igora Vukića na televizijskim ekranima.    Sretan, 3. maj!