Nečinjenje ili nedovoljno činjenje u politici se vrlo često zna ponašati poput inkasatora – zakucati redovno na vrata onih koji su mislili da je spremište pod tepihom beskonačnog kapaciteta. Odgođeno plaćanje računa onda postaje neminovno, kao i pripadajuće mu kamate. 

Tako će na naplatu ovih dana, na spektakularan način, najjačim hrvatskim političkim stranakama doći višegodišnja ignorancija golemih rupa u sustavu državnih referenduma kakvi su izglasani ustavnim promjenama 2010. godine (za promjenu Ustava, temeljnog dokumenta jedne zajednice je, u teoriji, dovoljan jedan jedini birač) i izbornog sustava čije je minuse ustanovio i Ustavni sud (nejednakost broja birača po izbornim jednicama).

Preferencijalni kupus

Tepih je, naime, s ignoriranih sistemskih grešaka političkog sustava podigla notorna Željka Markić i udruga »U ime obitelji«. Ekipa koja se proslavila organiziranjem suvišnog homofobnog referenduma (suvišnog jer je ishod tek zaštita brenda brak, dok su istospolni parovi dobili gotovo sva suštinska bračna prava) nije nikad ni mislila završiti političku karijeru prvom referendumskom promjenom Ustava. A kako navodno pitanja koja žele postaviti građanima biraju vrlo pažljivo, temeljito anketno sondirajući raspoloženje javnosti, jasno je da je njihov ulet u dramatičnu promjenu izbornih pravila vrlo opasna i realna prijetnja za interese, prije svih, najjačih hrvatskih stranaka SDP-a i HDZ-a. 

Tri su najbitnije promjene koje »U ime obitelji« žele kroz referendum ugurati u Ustav: preferencijalno glasanje, snižavanje izbornog praga na tri posto i zabrana predizbornih koalicija. 

Prva je više nego poželjna i sigurno bi bila značajan korak naprijed u demokratizaciji prije svega unutarstranačke političke scene, poharane negativnom selekcijom kadrova koja je prije svega rezultat svemoćnosti stranačkih šefova pri određivanju izbornih lista. O tome je i na ovom mjestu mnogo puta pisano – o prevelikoj ovisnosti političkih sudbina o poretku na izbornoj listi, koju de facto određuje samo jedan čovjek, o blagotvornim učincima preferencijalnog glasanja na politički legitimitet izbornog procesa i unutarstranačku demokratizaciju, te o previsokom pragu (deset posto) glasova koji se unutar liste moraju dobiti da bi se na njoj izmijenio raspored. 

Ono što želi »U ime obitelji« je, međutim, potpuno ukidanje tog praga, što također na prvu loptu može izgledati privlačno i višestruko korisno (a tu prvu loptu je i potpisnik ovih redaka znao opaliti punom snagom), međutim posljedica njegovog ukidanja bi bila preveć destruktivna. 

Naime, ako se ukine prag preferencijalnog glasa, de facto se ukida mogućnost predizbornog koaliranja i dramatično komplicira sastavljanje zajedničke liste. Nije teško zamisliti da bi stranka koja kani osvojiti više mjesta s jedne liste morala kalkulirati s time da na nju ne stavlja pretjerano popularnog kandidata, jer bi on mogao »posrkati« i preferencijalne glasove ostalih kandidata iste stranke, koja bi, recimo, umjesto pet zastupničkih mjesta tako dobila jedno, poduprto s gomilom glasova. Doista bizarna mogućnost koja ovakvu vrstu glasovanja čini potpuno nepredvidivom i nereprezentativnom. Primjerice, na nekoj koalicijskoj listi s koje bi se biralo deset zastupnika HDZ-ovi bi kandidati mogli dobiti ukupno 50 posto glasova. Ali, ako bi gro glasova išao samo jednom kandidatu, HDZ ne bi imao pet, već bi mogao ostati na samo jednom jedinom zastupniku! 

Udar na Karamarka

Tu se, međutim, dolazi i do najvećeg problema referendumske inicijative udruge »U ime obitelji« (izuzevši, jasno, svekoliki image koji ima i ta udruga i njeni ključni ljudi). A to je da oni ništa ne žele prepustiti slučaju, pa predlažu i ustavnu zabranu predizbornih koalicija (što se, usput, nije usudio napraviti ni Franjo Tuđman, iako se o tome razmišljalo). 

S obzirom na ustavnu slobodu političkog udruživanja, nije baš jasno kako bi ovakva prohibicija prošla test ustavnosti. No, ako bi doista i prošla, značila bi stravičan udar prije svega na Tomislava Karamarka i njegovu koncepciju dolaska HDZ-a na vlast. Megakoalicija koju je složio (sedam stranaka, and counting) bila bi razbijena u paramparčad, mnogo postotaka bi otišlo u nepovrat jer je pitanje bi li makar polovica od preostalih šest partnera prešla i sniženi izborni prag, a učinak d’Hondta brutalno minimiziran. 

Nadalje, cijela ideja okupljanja desnog centra i desnice nasuprot »nenarodnoj vlasti« doživjela bi smrtonosni udarac i spektakularno nestala u ratu za goli opstanak dojučerašnjih bračnih partnera iz Velike domoljubne koalicije (kako joj je jedno vrijeme bio radni naziv). 

Cvjetanje nesigurnosti

No, lako za SDP i HDZ. Zabrana predizbornih koalicija, osim što je vjerojatno protuustavna, pa još kombinirana sa snižavanjem praga na tri posto bi dramatično uzdrmala cijeli politički sustav zemlje koja ionako nije, pogotovo gospodarski, u baš sjajnoj formi.

Argumentiranje o tome kako bi snižavanje izbornog praga na tri posto, uz zabranu koalicija smanjila broj stranaka u parlamentu su gotovo cirkusantski pogrešna. Iz vladajuće koalicije bi izvan klupa 2011. godine ostao možda tek HSU, Kerum bi vjerojatno prošao i bez HDZ-a, a u Saboru bi još sjedili sasvim sigurno i zastupnici Ladonje, HSLS-a, HSP-a, a lako moguće i Nezavisne liste Milana Bandića i Bloka umirovljenici zajedno. 

Najveći problem bilo bi, međutim, slaganje parlamentarne većine: tek tad bi javnost imala priliku vidjeti što je politička trgovina, kad bi najjače stranke imale manje od trećine zastupnika, pa naknadno morale slagati Vladu sa 7-8 stranaka koje su im konkurirale na izborima. Tako sklepane Vlade bi, jasno, imale vrlo kratak rok trajanja, pa o nekom dugoročnijem gospodarskom planiranju (a i ovo sad, sa četverogodišnjim političkim rokovima je prekratko), ne bi moglo biti ni pomisli, a kamoli govora. 

Stoga je cijela ideja o novom referendumu Željke Markić ne samo pogrešna, već i užasno opasna. Doslovno destruktivna. Referendum o braku za ovo je bio mlaka vodica, sitni mrziteljski dribling »zdrave narodne većine«. Izmjene Ustava kakve se sad predlažu doslovno bi bile pucanj u politički sustav Republike Hrvatske i u njenu društvenu i gospodarsku stabilnost. 

Možda bi se prolazak takvog referenduma mogao nazvati političkim samoubojstvom nacije. Možda. No, izvan svake sumnje je tko bi bili suučesnici u tom činu: HDZ i SDP koji već godinama, uz banalne izlike, izbjegavaju popeglati referendumska i doraditi izborna pravila. 

Vrijeme za akciju im opasno ističe.