Za ponedjeljak, 9. lipnja u 9 sati, na Općinskome sudu u Kutini zakazano je »ročište radi mirenja« u tužbi koju je Josip Miljak podnio protiv Nataše Jovičić, tvrdeći da ga je 1. prosinca 2013. oklevetala člankom u Večernjem listu »Miljak prijeti smrću Nataši Jovičić«. Miljkova je tužba vrhunac farse kojom su institucije – općinsko tužiteljstvo u Kutini prije svih – propustile sankcionirati Miljkov e-mail mržnje, potpisan sa »Za dom spremni«. Podsjetimo, kutinska općinska državna odvjetnica Marija Rukavina odbacila je kaznene prijave protiv Miljka, uz objašnjenje kako njegov mail ne sadrži prijetnju, te ga je prijavila samo prekršajno. Jasenovački kustosi, pak, kažu ono što je svakome očito: da je Miljkov mail »čisti antisemitizam i mržnja«, već i na stilskoj razini. »Sintagme koje je upotrijebio tipični su za način kojim su nacisti i ustaše govorili o Židovima«, tumači Maja Kućan. Sve su to jasenovački kustosi Mariji Rukavini detaljno objasnili. »Svi smo bili u tužiteljstvu. Tužiteljica je tražila da joj damo konkretan primjer antisemitske retorike, pa smo dobili dojam da joj treba objasniti osnovne pojmove, što smo i učinili. Nikakve sumnje nema da je riječ o pismu prijetnje. Kad sam ga pročitala, pomislila sam da će netko istog časa doći i likvidirati me. Kolegu kustosa odmah sam pustila kući, jer kako mogu znati što se za petnaest minuta može dogoditi? Ali eto, tužiteljica to pismo nije protumačila kao prijetnju. Štoviše, nakon konzultacija s Mladenom Bajićem, pitala me tko je Miljkovo pismo dao medijima, pa je ispalo da sam ja kriva što sam pismo dala u javnost. A sada se dogodilo i to da se moram pravdati i odlaziti na sud jer sam objavila da nam prijete! Apsurdno! To svjedoči da sustav ne funkcionira, i da više nije jasno jesmo li mi uopće društvo koje prepoznaje elementarne vrijednosti«, ljutita je Nataša Jovičić. Očekuje se da će Natašu Jovičić, koju brani odvjetnik Anto Nobilo, u ponedjeljak u Kutini podržati antifašisti i aktivisti za ljudska prava.

   A onda je počela farsa. Kažnjen nije nitko, a sustav je Miljku omogućio da se nastavi razmetati i maltretirati čuvare jasenovačkoga pamćenja, dok su oni sami dobili policijsku zaštitu. Dođete li danas razgledati muzej, naoružani zaštitar naprije će vas legitimirati. Muzej je pod neprestanom čuvarskom prismotrom. Do pred nekoliko mjeseci, policija je kustose čuvala 24 sata. Neposredno nakon što su primili prijeteće e-mailove, neki od njih ustrebali su psihološku i farmakološku pomoć. Ali muzej radi, i radit će. »Ne smijemo dopustiti da se muzej zatvori. To je točno ono što bi ovi i htjeli. Razočarat će se oni koji bi htjeli da ovoga muzeja nema«, kaže za naš list Nataša Jovičić, koja ustanovu vodi od 2002. U tom su razdoblju obnova i suvremeni razvoj jasenovačkoga muzeja pridonijeli da se međunarodne predodžbe o Hrvatskoj od zazora prometnu u prihvaćanje: od zemlje čiji je predsjednik promicao permanentni povijesni revizionizam, Hrvatska je – uvelike zaslugom jasenovačkog muzeja – u proteklome desetljeću prihvaćena kao zemlja sposobna i voljna suočiti se s vlastitom ustaško-nacističkom prošlošću, te njegovati objektivno sjećanje na zločine počinjene uime hrvatske države.

  

Opterećeni predrasudama

»Bez obzira na teškoće, od 2002. naovamo popravlja se odnos prema jasenovačkom muzeju. Broj posjetitelja, istina, opada, ali ljudi dolaze s više povjerenja. Na samome početku uistinu je bilo teško: u Hrvatskoj je vladalo uvjerenje da smo svi mi nekakvi komunisti i Jugoslaveni«, prisjeća se Nataša Jovičić. Oko vrata i danas nosi crveni šal, sjećanje na Bogdana Bogdanovića, autora jasenovačkoga Kamenog cvijeta, velikoga umjetnika, časnog čovjeka te blagog i duhovitog sugovornika, s kojim je početkom dvijetisućitih uspostavila prijateljstvo koje je trajalo do umjetnikove smrti 2010. godine. Angažman Nataše Jovičić u muzeju više je od profesionalnoga: tu su ubijeni i članovi njezine obitelji. »Nama je jasno da nismo tek jedan od mnogih i raznovrsnih muzeja. Ovo je strašno mjesto, središte teških emocija. Jasenovački bi muzej trebao biti mjesto sjećanja, ali njime i dandanas dominiraju emocije«, kažu jasenovački kustosi.

   Muzej u Jasenovcu, dakle, jamstvo je istine nasuprot laži i ideologiji. On je tvarni test zrelosti i tolerancije hrvatskoga društva. I zato, ma koliko napadali na nj, njegovi kustosi i zaposlenici – ukupno ih je trinaest – moraju imati pristojne i sigurne uvjete za rad, i svekoliku pažnju zajednice. Odgovornost je to cijeloga društva – zbog njegova vlastitog zdravlja. Bude li tako, možda će se jednom prestati ponavljati »sitnice« poput one kada je učiteljica jednoga osnovnoškolskog razreda iz Međimurja, dovevši učenike u muzej, na pitanje kustosice imaju li u razredu romsko dijete, odgovorila: »Hvala bogu, nemamo«.