U javnosti doživljen kao još jedan zakašnjeli potez pravosuđa, ma koliko tužno i jalovo odjekivao, kako zbog proteka vremena tako i većine rahmetlih Gavrilovićevih političkih sponzora iz redova tadašnje HDZ-ove vlasti, logičan je slijed zbivanja
Nakon 23 godine od skandalozne privatizacije mesne industrije Gavrilović iz Petrinje, USKOK je pokrenuo istragu protiv vlasnika nekadašnjeg industrijskog diva Georga Đure Gavrilovića austrijskog državljanina osumnjičenog za ratno profiterstvo i zloupotrebu ovlasti i položaja. U javnosti doživljen kao još jedan zakašnjeli potez pravosuđa, ma koliko tužno i jalovo odjekivao, kako zbog proteka vremena tako i većine rahmetlih Gavrilovićevih političkih sponzora iz redova tadašnje HDZ-ove vlasti, logičan je slijed zbivanja s gorkom ironijom za kraj. Slučajno ili ne, USKOK-ova istraga čišćenja »oglodanih kostura iz ormara«, pokrenuta je dva mjeseca nakon što je potvrđeno da obitelj Gavrilović, Georg i njegov sin istog imena, ne odustaju od tužbe protiv Hrvatske arbitražnom sudu u Parizu tražeći odštetu od 300 milijuna eura i povrat nekretnina za koje tvrde da im pripadaju.
Riječ je o 500-tinjak radničkih stanova i lokala koji su izgrađeni prije 1990., dakako, novcem samih radnika. I dok država sad želi iz kože iskočiti zbog vrtoglavog iznosa i drskog sadržaja odštetnog zahtjeva upozoravajući da je ta ista obitelj još u socijalizmu dobila odštetu za oduzetu imovine, a pod sumnjivih okolnostima i tijekom ratne okupacije za sitne novce iz fonda obrane RH dobila imovinu natrag, višegodišnji vapaji bivših radnika Gavrilovića, ali i medijski napisi iz 90-tih godina zloguki su podsjetnici kako država nije imala političke volje sankcionirati ondašnje vinovnike privatizacije koju je bivši ministar u vladi nacionalnog jedinstva Živko Juzbašić prozvao »pljačkaškom operacijom«.
Naravno, Gavrilović ne bi nikad došao u posjed i vlasništvo tvornice da nije imao političku potporu. Prema USKOK-ovoj optužnici, tadašnji HDZ-ov ministar financija, pokojni Jozo Martinović naredio je da se s inozemnog računa namijenjenog za nabavu oružja i opreme potrebne za obranu Hrvatske, Gavriloviću isplati dva milijuna tadašnjim njemačkih maraka za kupnju te petrinjske tvrtke. Neočekivano, nakon šutnje pred medijima, oglasio se i sam Gavrilović i u jednim novinama kazao kako u životu nije sreo poštenijeg čovjeka od Martinovića i da će njegovu ulogu u cijeloj priči uskoro objasniti. Gledano iz današnje perspektive krimen za nekažnjavanje krivaca snose sve vlade od 1991. godine naovamo, upozoravaju iz Udruge bivših djelatnika Gavrilovića koji su DORH-u u kolovozu uputili novu prijavu protiv Georga Gavrilovića, ali i protiv još nekoliko još uvijek živih osoba iz svijeta politike i sudstva koji su, navodno, sekundirali ovoj privatizacijskoj sramoti.
Dolazili po utržak
»Georg Gavrilović došao je iz Austrije 1991. godine kad je bjesnio rat u Hrvatskoj i zatražio od ondašnje HDZ-ove vlasti da mu se vrati tvornica za koju je tvrdio da pripada njegovoj obitelji, a da su mu je oduzeli partizani. Međutim, postoji ugovor iz kojeg je vidljivo da je njegov otac Đuro još 1967. godine bio isplaćen za tu tvornicu u iznosu od 14 milijuna američkih dolara, s 13 posto dionica i nešto zlata iako je vrijedila 80 tisuća dolara. Ta je zgrada već propadala, pa su radnici pored starog pogona 1967. godine izgradili potpuno novu tvornicu i to odricanjem od svojih plaća i podizanjem skupih kredita da firmu dignu na noge. Đuro Gavrilović odrekao se brenda i recepture i otišao u Beč s ciljem da pokrene novi biznis. Međutim posao mu je propao i on se sedamdesetih godina vratio u Petrinju i tadašnje poslovodstvo zamolio da ga zaposle. Nitko nije bio protiv. Tadašnji direktor zaposlio ga je i obećao mu da će njegova egzistencija biti osigurana. I doista, radio je tamo do kraja svojeg radnog vijeka i stekao mirovinu. Njegov sin, Georg koristi situaciju kada je u jeku bio povrat imovine te uz pomoć Žarka Domljana, prvog HDZ-ovog predsjednika Sabora i supruga Georgove sestre, dobiva tvornicu natrag. Sve je izvedeno sredinom 1991. godine kroz lažnu najavu da će Jugobanka i beogradski Genex podignuti hipoteku nad tvornicom. Isprovocirao se stečaj 21. kolovoza, a novac više iz tvrtke iz nekog razloga ne sjeda na tadašnji SDK, nego se skuplja u vrećama. Georg zauzima prodajni prostor u centru Zagreba u Ilici 8 i otkaz dobivaju gotovo svi radnici s kojima nikad nije potpisao ugovore o radu. Sve prodavaonice »Gavrilovića« dobile su bizarnu obavijest putem okružnice u kojoj je pisalo da dnevni utržak od prodaje više ne uplaćuju na žiro-račun nego da ga predaju ljudima koji su s vrećama dolazili po utržak. Navodno ti su »tekliči« gotovinu odnosili u prodavaonicu u Tkalčićevoj 19, nedaleko od Ilice gdje je bilo sjedište novog holdinga pet Gavrilovićevih tvrtki. Uskoro, 11. studenog 1991. godine Georg Gavrilović kupuje tvornicu. Iako ugovor postoji, nema dokaza da je novac uplaćen«, upozorili su Udruge.
Kaznena prijava
Na adresu DORH-a udruga je u kolovozu uputila kaznenu prijavu protiv vlasnika te Slavka Degoricije tadašnjeg HDZ-ovog predsjednika Vijeća općine Sabora RH i pomoćnika MUP-a, Davora Trge šefa Upravnog odbora tvrtke, Zdravka Tukše stečajnog suca u predmetu Gavrilović i njegovog nasljednika stečajnog upravitelja Slave Borasa te Slavka Linića SDP-ovog člana Vlade iz 2000. godine. Linić je upozorio kako su htjeli da Gavrilović dobije pravo na zemljište i da može proizvoditi, no, vlasnik je inzistirao da mu pripadnu i stanovi. Vlada mu nije htjela udovoljiti takvom zahtjevu jer stambeni kvadrati i ne mogu biti predmet zakona o pretvorbi, upozorio je Linić i dometnuo:
– Ne znam zašto sljedeća Vlada nije nastavila s pregovorima koje smo mi pokrenuli? – upitao se Linić referirajući se na prozivke. Slavko Degoricija kazao je kako je Gavrilovića povezao s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Tuđman je Gavrilovića podržavao, kao i sve one koji su željeli nastaviti proizvodnju, govorio je Degoricija. Živko Juzbašić, bivši ministar u Vladi nacionalnog jedinstva (1992.) na HRT-u prozvao je sve političare ne birajući politički dres:
