Tvrdi da je ozbiljnost dokazao na opatijskom Lidu – Zoran Maržić NL arhiva
Koncesijski ugovori potpisani su još u studenom 2015. godine, ali posjedniku autokampa, Željku Keškiću, nije ni na kraj pameti tek tako prepustiti tamošnje objekte i tu kreću uzajamne optužbe
Da je uvala Preluk jedna od turistički najpotentnijih lokacija na Jadranu, već je i vrapcima na grani potpuno jasno. Zamišljenu renesansu tog područja trebala bi donijeti izgradnja hotelsko-turističkog megakompleksa od 120 milijuna eura, čime je dobio i status projekta od državnog interesa. No, kako to već biva u hrvatskoj zbilji i praksi, to je očito otvorilo apetite raznoraznim interesnim skupinama i pojedincima zbog kojih ovaj periferni dio Rijeke nikako da se pomakne od svoje otužne slike i sinonima za vikendaške buvljake, sajmove rabljene robe i automobila. Taj iznimno vrijedan potencijal ovom je području postao »križ« zbog kojeg će Preluk i ovu turističku sezonu, ali i još tko zna koliko njih, dočekati svjetlosnim godinama udaljen od one reprezentativnosti koju su mu zamislili riječki gradski oci i planeri.
Kontaktirali smo i Zorana Maržića koji, kako je sam apostrofirao, »on the record« i nema puno toga reći, osim da čeka da stupi u posjed Preluka za koji je dobio koncesiju, te da je sve na Županiji i Gradu Rijeci. Spreman je, dodao je, uložiti nemali novac kako bi to područje dobilo na svojoj reprezentativnosti. Čemu to seciranje, samo je odgovorio kad smo pripomenuli vezu između Food Cityja i Dulcis Vite.
Teške optužbe
Projekt Preluk, nazovimo ga tako, zamišljen je da se cijeli taj potez, uključujući stanicu za tehnički pregled i poslovnu zgradu u kojoj je nekad bio disko klub, pretvori u cjelinu, što znači da bi prema originalnoj ideji sve njih trebalo obeštetiti i izmjestiti, ali koplja se najviše lome oko tamošnjeg autokampa i restorana jer je to jedini izlaz na more budućem investitoru, tko god to bio. Cijeli taj potez južno od ceste za Opatiju u statusu je pomorskog dobra za koje su koncesiju od Primorsko-goranske županije dobile tvrtke Projekt Preluk, Projekt Zapad i Food City, iza kojih stoji poznato riječko ime Zoran Maržić. Koncesijski ugovori potpisani su još u studenom 2015., ali Maržić još tamo ušao – nije jer sadašnjem posjedniku, Željku Keškiću, nije ni na kraj pameti tek tako prepustiti tamošnje objekte.
I tu kreće »valcer« i uzajamne optužbe pri čemu ne nedostaje »teške artiljerije«. Keškića se optužuje za nezakoniti posjed i imenuje glavnom preprekom zbog čega Preluk i autokamp izgledaju kao ruglo dok ovaj Kuprešanin tvrdi da je na djelu pritisak i sprega lokalnih političkih i inih moćnika koji su prostor Preluka već davno za nekog »kaparirali«, samo se čeka da skupi dovoljno novaca da u to može ući.
– Samo, nisu računali na moju malenkost. Nisu računali da će se pojaviti netko treći tko će otkupiti ove objekte kao kapitalna ulaganja, a što je dovelo u pitanje cijeli njihov projekt jer mu nedostaje izlaz na more – tvrdi Keškić, koji bez zadrške priznaje da mu kamp već godinama radi praktički nelegalno, bez minimalnih tehničkih uvjeta i valjane koncesije koju je od Županije zatražio još 2011. godine, ali je prevagu već tada odnio drugi ponuđač.
Ponuditelji, barem na papiru, nisu štedjeli novac. Spremni su uložiti milijunske svote bez obzira na kratak rok koncesije. Tako je Maržićeva tvrtka iskazala da će u autokamp tijekom pet godina uložiti najmanje 3,01 milijun kuna, od čega 1,5 milijuna već u prvoj godini. Uza sve to, spremni su plaćati 207.800 kuna fiksne koncesijske naknade, uz varijabilni dio koji se veže na postotak od ostvarenih usluga. S obzirom da su Keškić i njegova tvrtka Agens predali praznu kuvertu, jedini takmac Maržiću bila je Zajednica ponuditelja, koju su činile istarske tvrtke Ereiz kampovi i Exoriens, koji su ponudili da će plaćati 245.000 kuna godišnje kao fiksnu koncesijsku naknadu, nudili su i nešto veći iznos ulaganja, a imali su više godina iskustva u obavljanju djelatnosti za koju se traži koncesija. Maržić ih je ipak »prešišao« ostvarenim prihodima i dobiti. Naspram 31,1 milijuna koje su ostvarile i dobiti od 4,4 milijuna kuna Maržićeve tvrtke u 2014. godini, Ereiz kampovi i Exorines pokazale su se kao »male bebe«. Maržić je još odnio prevagu i u broju planiranih novootvorenih radnih mjesta – 25 naspram 14.
Tri natječaja
U proteklih pet godina, Primorsko-goranska županija čak je u tri navrata raspisivala natječaje za Preluk, dva puta ih je »rušilo« resorno Ministarstvo mora koje je uvažilo Keškićeve žalbe. Na prvom natječaju 2012., na kojem je konkurirao i Keškić s jednom od svojih tvrtki, Agensom, županijski oci kao povoljniju su ocijenili ponudu tvrtke Preluk Park, iza koje je stajao izvjesni APM Group Invest iz Španjolske, dok su se kao direktori vodili Mladen Ćozo, a potom i Kristijan Staničić. Prvi nesuđeni koncesionar Preluka u svibnju 2015. završio je u stečaju, a »bancrupcy« je izgleda zadesio i maticu u Valenciji. Na novom natječaju za Preluk, u proljeće 2013., prvi put se pojavljuje Zoran Maržić s tvrtkom Projekt Zapad. Agens i Keškić samo kupuju »ulaznicu« jer nisu dostavili dokumentaciju, samo praznu kuvertu, ali što ga je učinilo sudionikom natječaja i otvorilo mu put da se može žaliti Ministarstvu mora koje je to i ovog puta uvažilo. No, na trećem natječaju, koji je zaključen početkom 2015., to mu više ne prolazi i Maržić koncem te iste godine postaje koncesionar i autokampa i tamošnjeg restorana »Skala«, pripadajućih plaža i parkirališta.
U slučaju ugostiteljskog objekta na Preluku, na natječaj se javio i vlasnik »Skale« Kristijan Juračić koji naspram iznosa koji je ponudio Maržić nije imao šanse, a nije dostavio ni bankovnu garanciju. Maržić je ponudio ulaganja od čak 5 milijuna kuna u taj restoran, dok je Juračić »ostao« na 2,1 milijun i fiksnoj koncesijskoj naknadi od 75.000 kuna. Njegov takmac tu je godišnju naknadu podignuo na gotovo 118.000 kuna, uz 29 zaposlenih u objektu, plaži i parkingu dok se Juračić zadržao između šest i 10 radnih mjesta. Sa 1,3 milijuna kuna prihoda u 2014. i 230.000 kuna dobiti vlasnik »Skale« je s dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljstvu, kako je naveo u ponudi, mogao samo puhati za vrat Maržiću.
Pravne »začkoljice«
Od pročelnice Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze PGŽ-a Nade Milošević htjeli smo znati u kakvom su formalno-pravnom statusu ugovori koje su potpisali s Maržićevom Zajednicom ponuditelja, s obzirom da nisu konzumirani.
– Ugovori su u fazi mirovanja – siže je podužeg odgovora na ovo pitanje. Županijska pročelnica decidirana je u svom stavu da se postojeći objekti od strane sadašnjih posjednika koriste nezakonito, pozivajući se pritom na pravomoćnu odluku Županijskog suda u Rijeci iz lipnja 2013. kojom je tvrtkama Tranzit, Hoplit i obrtniku Kristijanu Juračiću naloženo da Republici Hrvatskoj moraju vratiti u posjed nekretnine u naravi »autokamp Preluk«, ugostiteljski objekt »Plaža« i »Skala« s obzirom na utvrđeni status pomorskog dobra.
No, Keškić ima svoju stranu medalje. Prema njemu, riječ je o tvrtkama i osobama koje su samo bile zakupci tih prostora od Trgovačkog Opatija u stečaju, ne i pravim sljednicima TPO-a vezanim uz ulagačka prava koja se polažu na te objekte, kako tvrdi Keškić, očito dobro upućen u sve pravne začkoljice.
Treba podsjetiti kako su objekti na tom prelučkom potezu uz more izvorno bili Splendidovi i kod pretvorbe ušli su u temeljni kapital ovog poduzeća. Na račun nevraćenog zajma prelučke objekte potom preuzima Trgovačko Opatija, koje je i samo kasnije završilo u stečaju. Iz izvješća bivšeg stečajnog upravitelja TPO-a Dušana Crljenka vidljivo je da su upravo za ove objekte tražili od države da im isplatu naknadu, s obzirom na to da su na pomorskom dobru, a čak su i vođeni određeni razgovori na tu temu u Zagrebu. U opsežnoj, na desetke kilograma teškoj dokumentaciji stečajnog postupka TPO-a, koji je trajao od 2002. do 2012. godine, uspjeli smo pronaći podatak da je TPO u stečaju pitanje ulaganja u prelučke objekte uz more, s obzirom na to da pomorsko dobro ne poznaje institut vlasništva, riješilo na način da ih je prodalo Keškićevom Agensu kao »naplatni ustup pravnog položaja prodavatelja« i to za 120.000 kuna. Keškić tvrdi da je to bilo 2009. i da se u konačnici radilo o daleko većem iznosu.
Food City, tvrtka s kojom je Maržić konkurirao i dobio županijsku koncesiju za autokamp Preluk, izrastao je iz jedne njegove druge tvrtke – Dulcis Vite. Podsjetimo, riječ je o tvrtki s kojom je Maržić imao, ali i ostao dužan za koncesiju nad Putničkim terminalom u Rijeci. Iz sudskog registra vidljivo je da je Dulcis Vita u srpnju 2011. godine podijeljena na dvije nove tvrtke – Putnički terminal i Food City na koje su onda preneseni dijelovi imovine, obveze i pravni odnosi Dulcis Vite, koja ovom podjelom nije prestala postojati.
Nekoliko mjeseci kasnije, javnost je saznala da Lučka uprava Rijeka potražuje više od milijun kuna od Maržića koncesijske naknade. Maržić, doduše, nije sporio ovaj dug, ali je njegov argument bio da je prevaren i doveden u zabludu lažnim obećanjima i predviđanjima prometa i broja putnika na terminalu, pa je »okrenuo pilu« i od Lučke uprave krenuo potraživati 18,5 milijuna kuna na račun izgubljene dobiti i pretrpljene štete. Po prijedlogu i na temelju potraživanja Lučke uprave Rijeka, nad Dulcis Vitom u svibnju 2012. otvoren je stečajni postupak, koji još do danas nije zaključen.
Sve se zna(lo)
Te 2009. godine već se naveliko znalo da je GUP-om Grada Rijeke na Preluku predviđen luksuzni turistički kompleks i da će se djelatnost autokampa morati iseliti. Isto tako, znalo se i da su se u Gradu baš »našpičili« na projekt revitalizacije Preluka, posljedica čega je i da je Grad, bez obzira na sve instrumente iz prostorno-planske dokumentacije, 2007. sklopio petnaestogodišnji ugovor o zakupu gotovo 60.000 četvornih metara zemljišta na Preluku, sa sjeverne strane ceste, koje je od Trgovačkog Opatija u stečaju kupio Raiffeisen Consulting, a za koje se i danas iz gradskog proračuna isplaćuje dvjestotinjak tisuća eura godišnje.
Sve je to itekako bilo poznato i Keškiću, kad je odlučio ući u autokamp Preluk, sudeći iz razgovora s njim.
– Nisam nerazuman čovjek, ali me već iritiraju ti stalni pokušaji me se izgura. Ako je već toliko važno osigurati izlaz na more, onda postoji nešto što se zove pravično obeštećenje i problem bi bio riješen – kaže Keškić koji je koncem 2014. pokrenuo spor na Trgovačkom sudu u Rijeci protiv Republike Hrvatske oko utvrđivanja prava na posjed i gospodarsko korištenje spornih prelučkih objekata, o čemu svjedoči i zabilježba u zemljišnim knjigama na predmetnim parcelama.
Za problem objekata na pomorskom dobru koji su pretvorbom ušli u temeljni kapital tvrtki, upitali smo priznatog stručnjaka za pomorsko dobro Branka Kundiha. Nije želio ulaziti u konkretan slučaj autokampa Preluk jer, kaže, nije upoznat niti želi komentirati pojedinačne slučajeve.
– Pitanje kapitalnih ulaganja na pomorskom dobru zakonski nije riješeno i to je jedna ogromna crna rupa koja se vuče već dvadesetak godina, od donošenja Pomorskog zakonika, i generira strašan nered na našoj obali. Nadam se će uskoro konačno biti donesen zakon koji će taj kaos razriješiti. S druge strane, kapitalna ulaganja ustavna su kategorija i treba ih priznati i zaštititi ako su izvršena na zakonit način – kazao je Kundih.
Jedna nepoznanica
No, što se tiče Primorsko-goranske županije, situacija oko autokampa Preluk i tamošnjih objekata više je nego jasna. Za Nadu Milošević nema nikakvih nepoznanica. Samo jedna.
– Jedina je nepoznanica vrijeme u kojem nadležna tijela mogu i trebaju osloboditi pomorsko dobro od nezakonitih posjednika koji zloupotrebljavaju svoja procesna prava jer sadržajno nisu, niti mogu biti vlasnicima, o čemu je već pravomoćno i odlučeno na Županijskom sudu u Rijeci. Županija je nastojala u okviru svojih nadležnosti uspostaviti gospodarsko korištenje na pomorskom dobru, na način da se unaprijedi prostor, turistička ponuda, osiguraju radna mjesta, ostvari naplata koncesijske naknade i tako naplaćena sredstva ponovno vrate u pomorsko dobro, bilo kroz sustav redovnog održavanja ili investiranja u lučko područje – zaključuje pročelnica Milošević, kao da iza svega toga nisu dva neuspjela pokušaja koncesioniranja Preluka i trećeg koji je, istina, rezultirao potpisivanjem ugovora, ali je on u fazi »mirovanja«, kako po pitanju prava odabranog koncesionara, tako i njegovog plaćanja koncesijske naknade. Drugim riječima, nit’ se ulaže, nit’ se koristi, a još najmanje plaća. Stvarno je neloš taj »score« županijskih službi, zaključio bi cinik. Ne bi li se upravo davatelj koncesije, što je u ovom slučaju Županija, trebao pobrinuti da područje koje se već daje u koncesiju prethodno imovinskopravno »očisti« od repova? Nije li to i zdravorazumski i poslovno logično, umjesto situacije u kojoj se stvar tjera do samoga kraja, zaključi se i ugovor, a da pritom nitko ne zna kada i hoće li novi koncesionar ući u posjed. Čemu i kome sve to treba, ostaje se zapitati.
Sutra čitajte: Kako će Grad Rijeka vratiti 18 milijuna kuna, koliko je dosad iz gradskog proračuna plaćeno Raiffeisen Consultingu za najam zemljišta na Preluku?
Nije poznato koliko će Preluk još čekati na izgradnju hotelsko-turističkog megakompleksa od 120 milijuna eura
