Grad: Rijeka
Danas: 15° pretežno oblačno
Sutra: -3° 4° snijeg
25. studenoga 2017.
Spasilac čuvenog riječkog Vulkana

Rajko Vukelić : Mi smo zemlja turizma, ugostiteljstva, trgovine, a metalaca ni u ludilu

Foto D. Škomrlj
Foto D. Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 14. rujan 2015. u 7:32 2015-09-14T07:32:02+02:00

Metalska je struka bagatelizirana, gurnuta na marginu društva tako da je i logično kako djeci i njihovim roditeljima ne pada na pamet slati ih u metalska zanimanja. Ponekad dođu neki učenici na praksu, ali ne pada im na pamet ostati. Kažem im : plaća je veća od pet tisuća kuna i nikad, ali baš nikad nije kasnila. Uzalud, kod nas vam baš i nije na cijeni bazični, proizvodni rad

Oduvijek sam bio svoj, mnogi bi rekli i svojeglav, no kad sam 1989. došao doma i rekao kako dajem otkaz u Brodomaterijalu, tada sasvim sigurno jednoj od najmoćnijih riječkih tvrtki, supruga i otac su mi rekli da – nisam sav svoj. No, ja sam znao da se tu tvrtku mora napustiti mada uistinu nije bilo baš logično da mijenjam trgovački gigant za tek osnovani Strojopromet, da Korzo mijenjam za Šenkovec. Ma i nije mi bilo baš lako, no s obzirom na kasnije događanja s Brodomaterijalom, bio sam u pravu.

A nisu Rajku Vukeliću, današnjem vlasniku Vulkan Nove i još nekoliko uspješnih tvrtki čiji je zajednički nazivnik metalska industrija, ukućani ništa lijepo govorili ni kad im je 1997. priopćio kako kupuje R.A.M, tvrtku za obradu metala smještenu u zametskoj ulici Braće Monjac. Privatnu firmu za novac koji bi danas bio ekvivalent vrijednosti od nekoliko milijuna kuna?!

– Braća Aldo i Rino Racane te Mario Micheli su polako dolazili do penzije, nasljednici su se bavili drugim poslovima, a nije im tih ratnih i poratnih godina ni bilo lako poslovati. Ja sam se pak bavio trgovinom u zoni i njihovih proizvoda, tako da sam u R.A.M-u vidio svoju šansu, šansu za nešto smireniji život u Rijeci. Bilo mi je tek nešto više od četrdeset godina, pun energije. Znao sam istina lijegati i gledati u prazno zbrajajući novac koji mi je bio potreban za otplaćivanje anuiteta, i tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Ali ne mogu se žaliti, proizvodi su nam bili traženi, posla i novca bilo je dovoljno za deset ljudi, a meni – investicijski gen nije dao mira, tražio sam nove izazove. Jer kad mogu s ne tako velikim R.A.M-om, što ne bih mogao s nekom većom tvrtkom, pitao se Vukelić.

Tko je taj osobenjak

A pitali su se ne samo njegovi doma nego i cjelokupna javnost tko je taj osobenjak koji je 2006. kupio Vulkan, tvrtku očišćenu u stečaju, tvrtku u kojoj je 70 preostalih radnika skoro s nevjericom primilo vijest kako im je firma ipak dobila novog gazdu, Rajka Vukelića. I kako to već u jalnoj i poslovno ne pretjerano kulturnoj zemlji biva – nemalo ih je imalo  odgovore kao njega ne zanima proizvodnja, još manje radnici, kako mu je pravi i jedini cilj kupnja terena na kojem se Vulkan nalazi, terena koji je s vremenom duboko urastao u grad, zanimljivom dakle i za neke druge i drugačije namjene. Srećom po radnike, ali i riječku industrijsku tradiciju, Vukelić Vulkan, kojem je morao dodati u naziv i Nova, nije uklopio u hrvatske pretvorbene procese. U radnje koje su u pravili i značile – kupi firmu, razjuri radnike, rasturi je i prodaj teren.

– Vulkan je bio pravi izazov. Ozbiljna firma razgranate djelatnosti, tvrtka koja je kopnila zbog opće krize u hrvatskoj metalskoj industriji, ali i zbog pogubnih procesa koji su zahvatili brodogradnju. Ali, gledajte – Vulkan je osnovan 1929.  Prošao je sve i svašta, ratove, promjene sistema i uvijek nekako opstajao. Reducirao sam nekadašnji program i sveo ga na proizvodnju dizalica i brodske opreme. Ma u osnovi vam je sve to vrlo jednostavno: na meni je da osiguram posao i plaću, na radnicima da odrade ono što je zacrtano, ističe Vukelić.

Iza blještavog Towera

A kad se odmaknemo od priče o zanimljivom poslovnom čovjeku, dolazimo do pitanja koliko od nas zapravo uopće ima pojma da tamo negdje iza blještavog Towera postoji i posluje, živi svoj skoro devedestogodišnji život metalska firma Vulkan. Oni nešto stariji sjetit će se nekadašnjeg Vulkana, mlađi su eventualno čuli za Vulkanov neboder, mada im nije baš jasno zbog čega nosi takav naziv. I prije će pomisliti da se na tom mjestu u nekoj praprošlosti nalazio aktivni vulkan nego tvornica koja je othranila generacije i generacije Riječana. Ono što nam je dodatno »stršilo« u cijeloj priči je podatak da Vulkan ne samo što postoji nego je još i toliko »drzak« – jer u Hrvatskoj se prema opće prihvaćenom mišljenju baš ništa ne isplati proizvoditi – da bez ikakvih problema svoje proizvode izvozi širom svijeta: sve tamo do Vijetnama ili Brazila, da većinu europskih država ni ne spominjemo, da s Norvežanima ima partnerske odnose, te da bi to u skoro vrijeme mogao postići i s ruskom privredom. Tamo iza Towera kažeš, ne, znam za tehnički, čini mi se da ima još nekih firmica, ali tvornica, Vulkan ne, o tome pojma nemam, bili su odgovori većine sugrađana s kojima smo razgovarali.

– Meni uistinu ne treba pompa, ne treba mi da se o meni piše i govori no moram biti iskren i istaknuti kako me uistinu nemalo čudi da se o nama skoro ništa ne zna. Pazite, zapošljavam 130 radnika. Mjesečno, bez ikakvih kašnjenja ili ma kakvih sumnji da plaća neće biti isplaćena, za tu namjenu izdvajam 1,2 milijuna kuna. Prosječna je plaća veća od 5 tisuća kuna. Pitate za izvoz jer on je jedini način da se dođe do nove vrijednosti? Da, naravno da izvozimo i to 80 posto svoje proizvodnje. Dio hrvatskih brodogradilišta nije u najboljoj situaciji tako da bez izvoza jednostavno ne bismo mogli postojati. Jako dobro radimo s norveškim partnerom putem kojeg stižemo na brojna svjetska tržišta, a ruski pogon koji planiramo otvoriti u manjem je zastoju izazvanom sankcijama uvedenim toj zemlji. Ne bojim se, siguran sam da ćemo uskoro i s ruskim partnerima naš proizvodni program pokrenuti i na njihovom teritoriju, rezolutan je Vukelić.

Birokratske zapreke

Pa kad je tako – zbog čega se proizvodnja ne jača i na domaćem teritoriju? Zbog čega se ne povećava proizvodnja i zapošljavaju novi radnici?

– Dio vam je odgovora u birokratskim zaprekama koje onemogućavaju korištenje europskih fondova, dio u, slobodno mogu reći, potpunoj nebrizi domaće političke elite za proizvodne pogone poput Vulkan Nove. Ono što također sputava razvoj je nemogućnost zasnivanja radnog odnosa s adekvatnom, stručno osposobljenom radnom snagom.

Nervozno se premještamo na stolici u jednostavnom Vukelićevom uredu, skromno namještenom prostoru bez golemih hrastovih stolova i masivnih kožnih fotelja ili pak hi-tec namještaja kakvim obiluju današnji moderni uredi, i skoro smo spremni za svađu: 300 tisuća nezaposlenih, a Vukelić tvrdi da nem radnika?

– Baš tako. Metalska je struka bagatelizirana, gurnuta na marginu društva tako da je i logično kako djeci i njihovim roditeljima ne pada na pamet slati ih u metalska zanimanja, savjetovati ih kako je pametno školovati se za zavarivače, strojobravare, cjevare, ma koje zanimanje potrebno metalcima, pa tako i Vulkan Novoj. Ne, jedva smo zadnjih godina unekoliko podmladili naše pogone, no i dalje se se »vrtimo« oko prosjeka od 50 godina. Znaju ponekad doći neki od učenika ovamo na praksu, ali  ne pada im na pamet ostati. Kažem: plaća je veća od pet tisuća kuna i nikad, ali baš nikad od kad sam kupio ovu firmu nije kasnila. Uzalud, kod nas vam baš i nije na cijeni bazični, proizvodni rad. Mi smo zemlja turizma, ugostiteljstva, trgovine – metalac, ma ni u ludilu kao da je stav ne samo mladih, nego i starijih stanovnika Hrvatske.

A političari? Dolaze li oni u Vulkanove pogone. Jer imati apsolutno izvozno orijentiranu proizvodnu tvrtku u Hrvatskoj je prava rijetkost. A takve priče itekako vabe političare: fotografirati se ili biti u kadru s radnicima, nedaleko strojeva koji proizvode goleme zupčanike, u pogonima koji discipliniraju metal – o da, to može biti jako zgodno i na izborima dohodovno! Razglabamo o državnim i lokalnim ministrima, a Vukelić se – smijulji.

– Političari kažete? Ja vam se ne eksponiram ni u kakvim političkim krugovima. Kako bi se to narodski reklo – politika me ne zanima. Ali pravo da vam kažem, nikad, ali baš nikad me nije nazvao ni jedan jedini političar, ni jedan resorni ministar ili pročelnik na razini grada ili županije. Nije to ni meni jasno jer bio bi red da netko od nih dođe i da me pita – Vukeliću, kako bismo mi tebi pomogli da unaprijediš proizvodnju, da zaposliš još ljudi, da nam naprosto kažeš koji ti je to recept  po kojem si firmu iz stečaja doveo do solidnog izvoznika pa da mi tu tvoju formulu uspjeha primijenimo i na druge. Kažem – nikad nitko od njih nije zavirio u ove naše pogone. Je da je posao težak, da ima i dima i prašine, ali i srdačnih i vrlo dragih ljudi, metalaca, rijetke »biljke« u Hrvatskoj, direktan je Vukelić.

Stalno u pogonu

Iz uredskih prostora kod kojih se jasno vidi arhitektonski rukopis od prije nekih pola stoljeća silazimo u proizvodne pogone. Goleme hale jer golemi su i njihovi proizvodi. Glodalica polaka formira zupčanik povećih dimenzija, vari se, reže, tokari i na kraju ispituje kvaliteta brodske dizalice. Svi su u poslu, nema nikog tko bi sjedio, ali nema ni jednog radnika koji bi prolasku direktora posvećivao neku značajniju pažnju.

– Ma kakvu pažnju, ja sam vam pet, šest puta na dan u pogonu. Znam sve i jednog radnika, znam im obiteji, znam im probleme, i oni su moja familija. Kakav direktor i gazda! Dragi moj – ja vam nemam niti trebam kolegij, sve je posloženo po zakonima struke i tu vam ne trebaju neke velike priče ili ma kakvo, ne daj Bože, discipliniranje, strah. U Vulkan Novoj se točno zna tko što radi koliko će za to biti plaćen.

Je, apsolutno je svoj. Rajko Vukelić, jedan od  najuspješnijih riječkih, u svojoj struci i hrvatskih poduzetnika što je struka prepoznala dajući mu brojna priznanja. Ali nije uočila oficijelna politika. Šteta, jer osim što zapošljava, hrani velik broj sugrađana, u kooperaciji s Vulkanom je još nekoliko riječkih tvrtki ali i dijelova nekadašnje Jugoturbine iz Karlovca. K tome, Vukelić je ne neki način i arhivar, čuvar nekad impresivne riječke industrijske baštine.

Rad govori o nama

– Vidite, bilo bi mi jako drago kad bi nas netko povremeno okupljao. Nas gospodarstvenike, proizvodne firme i od nas uzimao ideje, organizacijske modele koji bi se kasnije implementirali u druge tvrtke. Da se nas pita kako organizirati pojedine školske programe kako bi se stvarali proizvodni radnici, a ne brojevi na biroima za zapošljavanje, da naprosto od nas uzima ono što smo mi sami, uz mnogo truda, muke i odricanja stvorili u svojim životima. A ne znam, možda se to i dogodi, možda smo i sami krivi što s ne eksponiramo, što nas nema po novinama, što se ne namećemo. Mi vam naprosto mislimo da naš rad govori dovoljno o nama. Izgleda da ipak nije tako, završio je Vukelić.

Postoji li nada? Postoji jer Vukelić je sačuvao genetski kod riječke metalske industrije. Možda ga jednog dana netko, na razini gradske, županijske ili državne vlasti prepozna i preseli po drugim gradovima i regijama Hrvatske – po Karlovcu, Sisku, Šibeniku, Puli pa i samoj Rijeci, sve od reda nekadašnjim perjanicama hrvastke metalske industrije, danas u velikoj mjeri tek gradovima sjenama svoje nekadašnje moći. Ne dogodi li se to, Vukelić će i dalje neometano poslovati, zapošljavati i izvoziti, uz boršč i votku nazdraviti svom ruskom pogonu, biti naprosto zadovoljan što je 2006. začuđenoj sutkinji koja je okončala stečajni proces Vulkana isporučio zahtjev za njegovu kupnju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka