Siguran sam da će nam se nakon izbora za suradnju obratiti svi. Neće tada više vrijediti ona famozna rečenica Vesne Pusić: »Mi s Reformistima nećemo«
Hrvatska politička scena je u posebnom stanju: lideri velikih stranaka loše kotiraju, povjerenje u politiku rapidno pada, osnivaju se nove manje stranke koje međutim brzo i doživljavaju pad poput Laburista ili ORaH-a. Jedna od novih stranaka je i Narodna stranka – Reformisti koju, međutim, vodi super-iskusni Radimir Čačić koji je uvjeren da u svojoj regiji, Varaždinu, može na izborima osvojiti i tri mandata te u tijesnoj utrci velikih stranaka postati važan faktor pri formiranju nove vlasti nakon izbora.
Što mislite, tko će na ovim izborima pobijediti – HDZ ili SDP? – Postoji niz pokazatelja koji jasno govore da će relativnu pobjedu imati desni centar. Mislim da to skoro nije ni upitno više. No, apsolutnu većinu s kojom će se formirati vlast neće imati sam HDZ već njihov savez od osam stranaka, zato će biti riječ o vrlo nestabilnoj formaciji, uz niz potencijalnih međusobnih ucjena. Naravno, postoji i mogućnost da lijevi centar s manjim brojem glasova pokuša formirati vlast.
Kako ocjenjujete Karamarkov HDZ? – A što se tu ima reći? Oni viču: ovo su Jugoslaveni, ne vole Hrvatsku. A ovi drugi iz SDP-a njima: vi ste lopovi, tko bi za vas glasao. Jedni i drugi govore svom biračkom tijelu zato je retorika takva. A onda će izbori završiti i počet će ozbiljni razgovori. Za razliku od nekih drugih, mi u Reformistima – znamo. Mi znamo i hoćemo. A HDZ i SDP ako i znaju – neće. I pritom ja svojoj ideologiji, koja je lijevoga centra, neću podređivati interese zemlje, to bi bio bezobrazluk. Svođenje ozbiljnih tema na podjele lijevo-desno, to je samo alibi za nesposobnost.
Onda vi niste daleko od teze da bi Hrvatskoj trebala velika koalicija? – Teoretski, da. Ali dok su ovi lideri na sceni, nula posto šansi. Samo u društvima koja su demokratski zrela je to moguće, kao što su Njemačka ili Austrija. Nažalost, hrvatska je politika trenutno u velikoj krizi, posebno krizi liderstva, nema više na sceni ljudi s idealom, vizijom. Partitokracija je preuzela politiku. Franjo Tuđman bio je sebe vidio kao Hrvatsku, odbacivao je od sebe ekstremizme, i lijeve i desne. I Ivica Račan još je imao tu crtu da povezuje, uzeo je i neke ljude van stranaka ili van velikih stranaka, od Ljube Jurčića, Stjepana Ivaniševića, jake figure u svojim sektorima. A sada smo u fazi teške partitokracije, i dogodit će se lom, naročito u velikim strankama, zbog toga.
Koji su razlozi da je HDZ po vama u tako velikoj prednosti zapravo? – Nečinjenje, u prvom redu. U stavovima, u programima, u projektima… Ova Vlada slijedila je put svih postračanovskih vlada, nije odradila reforme. Bespogovorno je podilazila u želji da sačuva fotelju za još jedan mandat.
Kad je trebalo napraviti reforme, odmah na početku mandata ili još nije kasno? – Naravno da je najbolje odmah, a ako ne tad – onda danas.
Očistiti nered
Jedini imidž koji je cijelo vrijeme premijer Zoran Milanović gradio, jest da nije populist. Na kraju ispada da je baš on puno podilazio – sindikatima, raznim grupacijama, svima… – Naravno da za jedan dio okolnosti Milanović nije odgovoran, ali da je ustuknuo pred protivljenjima javnosti, to je točno. Ja sam u Vladi vodio sektor u kojemu je trebalo biti anti-populist, i to sam i bio, tako sam radio. Nažalost, Milanović nije postupio kako smo svi očekivali. Jedan od razloga je sigurno taj da nije osjećao dovoljnu sigurnost u realizaciji tih poteza, u smislu tima koji je to doista u stanju provesti neovisno o pritiscima. Evo ja sam morao otići, onda je otišao i Slavko Linić, s kojim sam bio na istom poslu. Iako se u mnogočemu nismo slagali, u nekim modusima, detaljima, u glavnom cilju ipak jesmo: očistiti nered u državi i pokrenuti ulaganja. Na primjer, oko rokova za brodogradnju smo se svađali – ja sam bio za to da se sve riješi u prvih šest mjeseci, i pokazalo se da je upravo to bilo u redu, a on je bio za to da se čeka rebalans proračuna, pa ovo, pa ono. No, u bitnom smo se uvijek slagali, da treba spasiti brodogradnju, primjerice.
Ne bih ja to tako bagatelizirala. Bilo je i tema oko kojih ste bili nepomirljivi, uzmite samo porez na nekretnine, Linić je bio za, HNS tada jako protiv. To je temeljna koncepcijska razlika. – Nisam ja bio protiv, naravno da porez na nekretnine treba uvesti, to uopće nikad nije bilo tema. Ali ako od milijun i pol objekata, 800.000 nije legalizirano ili papirnato čisto, onda je bilo iluzorno o tome govoriti. Mi smo tada štitili one koji su imali normalne, legalne kuće i stanove. Njih bi se bilo oporezovalo, a ove nelegalne de facto ne bi, i opet bi se izazvala jedna nova društvena nepravda. To nije bila demagogija, nego upravo suprotno – pragmatičan pristup prema onima koji poštuju zakon. Sad kad je legalizacija pri kraju, sada se i realno o tome može govoriti. Sad je već i 2016. godina realna da se u to krene.
Osim što premijer to neće učiniti u izbornoj godini. – Neće, to je sigurno. Ali čak ne zbog sebe, već zbog sadašnjeg HNS-a koji se populistički odnosi prema onima koji posjeduju više nekretnina, a za koje oni misle da su im biračka baza.
Sad nema tko
Možete li se sjetiti, na kojim projektima biste vi primarno ostali raditi u Vladi, da niste morali otići, a koji evo nisu realizirani? – Plomin C na ugljen, to je valjda abeceda. U EU 30 posto energije se proizvodi iz ugljena, u Njemačkoj čak 40 posto, kod nas 6 posto – dakle, otpori bi bili vrlo lako i brzo slomljeni. Vidjeli ste što je bilo s referendumom u Istri – propao je. Pa ljudi znaju što je bitno, a što nije. Drugo, Ombla, pa LNG terminal. Hej, pa novci za projekt su već tada postojali. Tvrdim da bi LNG bio pokrenut da je Vlada ostala u prvotnom sastavu. Potom, u Vladi još od tad nerealiziran stoji projekt nekretninskog fonda – ideja o kolaterali, da u svakom projektu investitoru damo 25 posto vrijednosti nekretnine, kao garancijski ulog u njihovu investiciju uz podršku države. Pa imovina stoji imobilizirana, a samo kroz PDV bi to bili kompenzirali, osim toga imovina bi ostala u tom postotku naša. Ništa ni od toga! Zašto? Nemam pojma, stoji u ladici. Kao i projekt Zagreb na Savi. Siguran sam da bi odavno bio pokrenut da sam ostao u Vladi, pa za to smo imali EU novac. Zamislite, u svijetu državni činovnik u prosjeku ima 15 kvadrata radnog prostora, u Hrvatskoj 37 kvadrata. Državna i javna uprava je na 188 lokacija! I na koncu, općenito, nema znanja o EU i korištenju europskog novca. Čujte, netko to jednostavno mora znati, sad nema tko… Ima tisuću primjera – npr. poticanje solarne energije u obiteljskim kućama, to smo mi sada u Sabor poslali kao interpelaciju. U ovoj Vladi nije ostalo dovoljno energije, dovoljno jakih ljudi da pokreću i nadziru tako velike projekte. I na kraju je sve stalo. Pa ministar Ivan Vrdoljak, koji me naslijedio, jasno je i glasno rekao: pa neću valjda ginuti za projekte! Kaj? Nego za što?!
Ali istina je da bi protiv reformi bili svi. – Pa uvijek su svi protiv, kako je drukčije nego tako. Samo je bitno da ima tko donositi odluke i provoditi ih, neovisno o svemu.
Premijer Milanović se ipak bio prestrašio te snage sindikata i, na koncu, možda i ulice. – Ha, čujte, od 330 milijardi kuna BDP-a, 171 milijardu čine javna i državna poduzeća. Znate što to znači? Da je više od pola zaposlenih u tom sustavu, da je njima bazično dobro, ne savršeno, ali dobro. Znate onu Kishonovu: »Nama je Južna Koreja nelojalna konkurencija. Pa tamo ljudi rade!«. Eto, to je ključ. Mi imamo masu ljudi koja ne radi puno i kojoj je više nego dobro, ti ljudi u sustavu imaju sigurnost, a manji dio drugih, onih u realnom sektoru, plaća taj nered, tu lažnu socijalu, kvazibraniteljska prava i slično. Nažalost, svi se izgleda boje gubitka izbora i to im je osnovni motivator za poduzimanje akcija. Odnosno – nepoduzimanje. Nečinjenje. A rezerve Hrvatske su nevjerojatno velike, i to je jedina prednost ove zemlje. A nitko ih ne dira. Apsurdno.
Znači li to onda da vi mislite da bi HDZ bio bolji, efikasniji? – Ma kakvi.
Ni novi, Karamarkov HDZ, koji će čak i imati i gospodarski program? – Ne. Sve su to slični oblici nesposobnosti donošenja odluka, to je trajno stanje svih u ovoj državi.
Predizborna demagogija
Pa recite konkretno: kako biste vi sad proveli reformu javne uprave? – Pa i Tomislav Karamarko je jasno rekao da mu ne pada na pamet ukidanje županija. On hrabro veli: nećemo rezati županije, ma makar umrli svi skupa. Vidite, Josip Budimir je rekao neke notorne istine, na primjer da treba otpustiti 25.000 činovnika, sad ćemo vidjeti je li to bio samo probni balon ili će ga oni odmah maknuti.
Vi mislite da se može otpustiti 25.000 činovnika? – A kako se ne bi moglo? Samo treba uvesti jasne kriterije mjerljivosti, ono o čemu je Martina Dalić govorila. Neka Vlada ponudi 10 ili 50 kriterija za takvo ocjenjivanje, svejedno, i u roku od godinu dana imat ćete 3 posto najloših u sustavu manje. Država pritom, naravno, mora imati zaštitne mehanizme, fond za prekvalifikaciju tih ljudi, razne socijalne amortizere, to nije sporno. Ali da bi se moglo vrlo lako, moglo bi se.
Zašto Vlada sad ide na IPO primjerice HEP-a? Koliko takve metode mogu pomoći za stabiliziranje deficita? – To je posljedica čiste predizborne demagogije, jer znaju da su HT i INA nekad davno dobro odjeknuli, pa misle da se sad isto može s HEP-om. Ali ključno je da se prvo treba izdvojiti prijenos, dakle ono što je državni monopol i to mora i ostati, dalekovodi. Čak i HDZ-ovci su znali koliko je ta baza važna pa su kod privatizacije INA-e bili izdvojili Janaf i Plinacro. Tvrdi se da se želi da HEP izađe na regionalno tržište – pa mogao je i bez toga, počeo je ostvarivati dobit, zašto ona nije uložena u razvoj na tržištu regije? Tko je držao Vladu da su i dosad mogli investirati u HEP. Zašto to treba prodati, umjesto da se koriste vlastiti profiti u razvoj? To je glupost. To je praktički novi porez – uzet ćeš iz džepova građana i gurnuti u budžet. Goli populizam. Dakle, nitko ne smeta ovoj Vladi da radi, da provodi reforme, ni sindikati, ni oporba, nitko – osim nje same.
Tri mandata
Čujete li se i dalje redovito sa Zoranom Milanovićem? – Ne.
A s Milanom Bandićem? – Pozdravim se kad se vidim. Kao i s drugima.
A s Ivom Josipovićem? – To da, čujemo se. Bit ću na osnivačkom saboru njegove stranke kao gost.
Znači, u tom smjeru vjetar puše. – Da, pa ja nisam desničar sigurno. Moja stranka je čisti centar, i naši birači su centar, a ja sam osobno čak lijevi centar. Naravno da sam razgovarao s Josipovićem, kao što sam razgovarao i s Jadrankom Kosor ili Martinom Dalić.
Pa zar mislite da Bandić još može ući u Sabor? – Podršku ima, možda može i više nego prije, nakon ovih nemuštih optužnica.
Koji je cilj Reformista na izborima? – Tri mandata u 3. jedinici. Organizacijski i infrastrukturno jačamo stranku, evo na izborima za mjesne odbore dobivali smo po 30-ak posto glasova tu u varaždinskoj jedinici, a sad su i u samom Varaždinu 31. svibnja mjesni izbori. To će biti odlična anketa koja će sve reći.
Mislite li da bi, ako uđete u Sabor, Milanović i SDP tražili vašu podršku za sastavljanje vlasti, neovisno o svim ovim kritikama? – Vjerujem da, jer oni nama ne trebaju, a mi bismo njima mogli zatrebati. Tu gdje imamo izborne ambicije, oni nama ne trebaju. Mi ćemo u prvom redu razgovarati sa svima onima koji su izvan velikih blokova, a nisu ekstremisti kao HDSSB. Siguran sam da će nam se nakon izbora za suradnju obratiti svi. Neće tada više vrijediti ona famozna rečenica Vesne Pusić: »Mi s Reformistima nećemo«. Tada će to prestati vrijediti, vidjet ćete.
