Četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata

RAT U OBJEKTIVU Muzej ratne fotografije zapravo je – oda antiratnoj ideji

Danko Radaljac



Ratna fotografija svoje početke smješta tamo negdje u sredinu 19. stoljeća, a Krimski rat (1853. – 1856.) bio je prekretnica, jer je prvi oružani sukob koji se sustavno pratio fotografski. Rat u kojem je carska Rusija poražena od koalicije Osmanlijskog carstva, Francuske, Velike Britanije i Sardinije pratio je prvi pravi ratni reporter, Roger Fenton, koji je snimio i najpoznatiju fotografiju tog vremena, nazvanu po biblijskim motivima »Valley of the Shadow of Death«.


Od vremena Fentona ratna fotografija je uznapredovala, kako zbog samog sustava ratnog izvještavanja, tako i zbog tehnološkog napretka koji je doveo do sadašnje situacije koja omogućuje doslovno svakoj osobi da uslika kakvu impozantnu ratnu fotografiju. Muzej ratne fotografije, koji je ovog tjedna otvoren i službeno u Zagrebu, iz tog kuta se može promatrati kao korak dalje u tom razvoju ratne fotografije, kao mjesto na kojem će se moći sintetizirati fotografije koje su radili profesionalci na svojim opasnim zadacima, ali i sve one koje su uslikane od običnih ljudi, koji su time postali svjedoci vremena. Na početku možda treba kazati kako Muzej ratne fotografije u hrvatskim uvjetima zapravo nije ništa novo. Moglo bi se reći da smo tu pioniri i korak ispred svijeta. Naime, već desetak godina u Dubrovniku djeluje War Photo Limited, muzej iste namjene, koji je već uspio doći do svih mogućih preporuka turističkih stranca. Dapače, poznati Trip Advisory ga je postavio kao broj jedan među muzejima u čitavoj Hrvatskoj, navodeći kako je svakome tko ga je posjetio dao jednu u potpunosti drugu sliku Dubrovnika, grada koji se u ovom trenutku najviše gleda kroz vizuru zidina i mjesta snimanja serije »Game of Thrones«.


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ





Odlična lokacija


Zagrebački muzej surađuje s dubrovačkim, što je i za očekivati, ipak se radi o prespecifičnoj tematici da se ne bi zajednički djelovalo. Koliko se može istražiti putem interneta, nekog značajnijeg muzeja ratne fotografije po svijetu – nema. »Obični« muzeji fotografija znaju imati i postave ratne fotografije, ali baš tako specijaliziran ne može se pronaći na internetu. Dakle, koliko se zna, Hrvatska jedina ima takve institucije, i to ne jednu nego dvije.


Zagrebački Muzej ratne fotografije zapravo u svojevrsnom hladnom pogonu radi već više od dva mjeseca, što im je bilo svojevrsno testno razdoblje, u kojem su i oni već uspjeli zaraditi preporuke turističkih portala. Od ovog tjedna su i službeno otvoreni, a može se reći kako će ovaj prvi postav zasigurno imati pozornost koju i zaslužuje. Smještaj u samom središtu Zagreba, odmah do francuskog veleposlanstva na Zrinjevcu zasigurno će dovoditi i putnike nenamjernike, a bit će i veliki broj onih koji će doći baš s namjerom da vide kako to izgleda kad se djela preko trideset ratnih fotografa izlože na jednom mjestu. Zanimljivo, muzej može izazvati i osjećaj klaustrofobije, kako je bilo i autoru ovog teksta, ali onda se shvati i zašto. Sam prostor uopće nije toliko skučen, ali s fotografijama koje moraju izazvati reakciju, koja se kreće u rasponu od mučnine do bijesa, sam izložbeni prostor kao da se skučuje. Što je zapravo i očekivano i ljudski, jer ne bi bilo normalno da fotografije razaranja i ljudske nesreće ne izazivaju takvu reakciju.


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ



Definitivno se ne radi o izložbi koju se ležerno može pregledati, uz sitni razgovor i pošalice, takvo što ne bi bilo najljudskije. Primjerice, gledati seriju posljednjih fotografija Pave Urbana bez osjećaja tjeskobe bi bilo nadrealno. Radi se o njegovim posljednjim djelima, napravljenim 6. prosinca 1991. godine, na dan kad je Dubrovnik pretrpio najteže granatiranje u svojoj povijesti. Ovaj »friško« upisani student Akademije dramskih umjetnosti vratio se u Dubrovnik kad je krenuo sukob, prvo kao dragovoljac na borbenim položajima, a potom kao fotograf čije su slike kroz nekoliko medija svjedočile o razaranjima ovog svjetski poznatog grada. Posljednji dan svog života u blizini Orlandova stupa lovio je kadrove koje će taj dan poslati. Na kraju ih nije poslao, jer je na tom mjestu izgubio život od jedne od tih granata čije je učinke fotografirao. Pavo Urban tako je postao jedan od simbola stradalih novinara, fotoreportera i snimatelja tijekom Domovinskog rata.


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


Muzej ratne fotografije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ



Užasi rata


Jednu stvar treba napomenuti, Muzej ratne fotografije prije svega je oda antiratnoj ideji, jer prikazuje sve užase koje rat može donijeti. Kako se to i navodi, želja je pokazati kroz fotografiju što rat čini pojedincu, običnom čovjeku, ali i cjelokupnom društvu, kako čini zapravo urušavanje istoga. Recimo, koliko god već bile pokazivane i objavljivane, fotografije raketiranja Zagreba 1995. godine kazetnim raketama, skupljene na jedno mjesto, pokazuju doslovno kako jedan grad može krvariti. Muzej ratnih fotografija definitivno je mjesto koje se isplati posjetiti. Ne kako bi uživali u izložbama, dapače, kako bi se još jednom podsjetili da je rat, koji god i kakav god bio, u konačnici nešto loše po ljudske sudbine.