Rasprava o poslijeratnom pomirenju

Puhovski: Ostale zemlje imaju ministarstvo veterana, smiješno je da kod nas još postoje branitelji

Boris Pavelić

Foto N. Reberšak

Foto N. Reberšak

To su mitske kategorije, jer samo u mitu vrijeme se ne miče, ističe Puhovski



ZAGREB  Datum početka i narav rata u Hrvatskoj – i te elementarne teme pokazale su se spornima već na samome početku javne rasprave o poslijeratnom pomirenju koju je jučer u Zagrebu organizirala Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratu i poraću, poznatija pod kraticom Rekom.


Žestoku, ali civiliziranu polemiku zametnuli su filozof Žarko Puhovski i povjesničar Josip Jurčević. Puhovski tvrdi da je rat u Hrvatskoj počeo 1991. godine, »napadom na Osijek i Vukovar«, te da je bio kombinacija agresije Jugoslavije i građanskog rata. Jurčević uzvraća kako je riječ isključivo o agresiji Srbije koja je počela 17. kolovoza 1990. godine, s prvim balvanima u Kninu. »Dobro je početi vicem, ali ne lošim. Rat koji je počeo šest mjeseci prije prve žrtve, to je loš vic«, uzvraća Puhovski, dok Jurčević tvrdi kako je 17. kolovoza 1990. »dio teritorija oružanim putem isključen iz ingerencije legalne vlasti, što je definicija okupacije«. Tvrdnju o početku rata u kolovozu 1990. Puhovski naziva »izmišljotinom«. »U Kninu nije bilo ništa drukčije nego u Vukovaru, skupina radikala blokirala je promet. Uostalom, da je tada počelo, bio bi to građanski rat. Riječ je o pokušaju da se događaji utemelje unatrag. Ne znamo kada je rat točno počeo, jer nikada nije proglašen«, tvrdi Puhovski. Dodaje kako »nema dvojbe da je riječ o agresiji na Hrvatsku, ali ne Srbije, nego Jugoslavije, kao što nema dvojbe da je riječ o kombinaciji agresije i građanskog rata«. Puhovski pritom smatra kako je »najsmješnije da još postoje branitelji«, jer zemlju više ne treba braniti. »To su mitske kategorije, jer samo u mitu vrijeme se ne miče. Ti ljudi su petrificirali svoju ulogu. Ostale zemlje imaju ministarstva veterana. U Hrvatskoj je na djelu institucijska poremećenost i prezir prema činjenicama«, ocjenjuje Puhovski.


Jurčević je pak nevladinu scenu – spomenuvši izrijekom »Rekom, Documentu, Natašu Kandić i Sarajevo«, ali i »gotovo sve povjesničare«, optužio za »krivotvorenje elementarnih činjenica« i »totalitarnu jednoumnu paradigmu«.




Sociologinja Svetlana Slapšak drži kako se pomirenje »svodi na uspješan ritual, koji može zadovoljiti do mjere da se živi bez klanja«. Zato je, drži, od pomirenja važnije  »obrazovanje za mir«, a upravo time, uz utvrđivanje činjenica, bavi se Rekom.


Povjesničar Hrvoje Klasić ocjenjuje kako su odnosi Hrvata i Srba, naročito mladih, mnogo bolji nego što bi se moglo očekivati, s obzirom na sve što se događalo prije 25 godina. »Hrvatima su danas veći problem Hrvati koji drukčije misle, nego bilo koji Srbin. Problem je u tome što smo društvo monologa«, drži Klasić, pitajući se zašto se smije reći da su druge zemlje imale građanski rat, ali ne i da ga je imala Hrvatska.