Foto Ivica Galović / PIXSELL
Ustrašena, napuštena, očajna žena bez samopoštovanja, koja dolazi na pobačaj, još će se gore osjećati pod pritiskom kampanje za nerođeno dijete. Povećava se njezin osjećaj krivnje zbog ubojstva, a ona percipira da je u bezizlaznoj situaciji
Dok pred bolnicama molitvene skupine s krunicom u ruci mole za život nerođene djece, tvrdeći da time nikoga ne ometaju, napadaju niti ugrožavaju, samo žene koje prolaze kroz traumu pobačaja znaju ima li u tome istine, ili im kordoni molitelja za spas beba ionako veliku životnu dvojbu dodatno otežavaju i zagorčavaju. Da je njihovo prisustvo pred bolnicama doista evidentni psihološki pritisak na žene, potvrđuju i stručnjaci. Psihologinja Jasminka Horvatić tako na temelju iskustva u radu s pacijenticama koje su odlučivale o abortusu kaže da okolina, pa i ona »ulična«, s kojom ne postoji osobni kontakt, ima velikog utjecaja na psihološko stanje žene koja se nađe pred takvom odlukom.
Dovoljno stresna odluka
Niti jedna žena ne odlučuje se na pobačaj ishitreno, već svoju odluku dobro promisli, a nerazumijevanje okoline za takvu odluku dodatno pojačava njen osjećaj grižnje savjesti, manje vrijednosti, napuštenosti, upozorava Horvatić.
– Prema mojim saznanjima, ni jedna žena ili djevojka ne donosi odluku o pobačaju ishitreno niti bez, za nju, valjanog razloga, već procjenjuje da ne postoji drugi izlaz. Razlozi za prekid trudnoće mogu biti od nespremnosti za majčinstvo, nedostatka podrške partnera ili obitelji do nedostatka ekonomskih mogućnosti za brigu o djetetu. Odluka je praćena osjećajem straha, gubitka, krivnje i srama te se često skriva od partnera, obitelji i prijatelja – navodi psihologinja.
Osjećaj straha žene koja se odluči na pobačaj povezan je, tumači, s očekivanom fizičkom boli pri samom postupku i dvojbom je li donijela pravilnu odluku.
– Gubitak i krivnja se doživljava na različite načine: od toga kakvo je moglo biti moje nerođeno dijete do krivnje zbog uskraćivanja prava na život. Svakako je odluka o prekidu trudnoće za svaku ženu iznimno stresna odluka, kaže Horvatić te dodaje da takvi osjećaji ne prestaju samim činom, već traju nekoliko godina, a kod nekih žena potraju i čitav život.
U psihološkom smislu, namjerni pobačaj daleko je teže iskustvo od spontanog pobačaja. Kod spontanog pobačaja, koji je isto tako stresan za ženu, manji je osjećaj krivnje jer trudnoća nije namjerno prekinuta.
– Neke žene se okrivljuju i pitaju jesu li one odgovorne za spontani pobačaj, jesu li možda premalo ili previše htjele dijete, jesu li pogriješile u bilo čemu da se trudnoća održi. Ipak, žena osjeća veliki gubitak, jer je odlučila postati majkom. U slučaju višekratnih spontanih pobačaja, želju za djetetom žene nastoje ostvariti umjetnom oplodnjom, održavanjem trudnoće. Događa se da partner i obitelj ženi zbog spontanog pobačaja nabijaju osjećaj krivnje, čime joj se dodatno povećava stres – objašnjava Horvatić.
Osuda obitelji i okoline
Kad se pak žena odlučuje na namjerni prekid trudnoće, njeno je psihološko stanje bitno kompleksnije. Donošenje odluke o pobačaju žene žele podijeliti s potencijalnim ocem djeteta i čini se da je njegova reakcija najvažnija, ističe naša sugovornica.
– Neželjenu trudnoću posebno stresno doživljavaju žene koje nisu u stabilnoj vezi, one bez ekonomske sigurnosti, s nezavršenim školovanjem. Još je uvijek sramota ostati trudna bez da si u braku i ako nisi zaposlena. Te žene nailaze na osuđivanje obitelji i okoline. Događa se da ih i vlastiti roditelji odbacuju zbog sramote, pitaju se »što će ljudi reći« te je to razlogom da se neplanirana trudnoća skriva od obitelji i okoline – ističe Horvatić.
Partneri također različito reagiraju: od onih koji se vesele što će postati roditelji pa nema potrebe za pobačajem, do onih koji odgovornost i krivnju za trudnoću prebacuju isključivo na ženu.
Dok protivnici pobačaja tvrde da žene koje prekinu trudnoću često imaju teške i trajne psihološke posljedice, psiholozi se ne slažu s time.
– Koliko mi je poznato, znanstveno nije utvrđen postpobačajni sindrom. Ako je riječ o spontanom pobačaju, žene različito reagiraju, a prilagodba na stres može biti od akutne reakcije na stres do paničnih psihopatoloških reakcija. Kako će netko reagirati ovisi o osobinama ličnosti, prethodnoj psihopatologiji, socijalnom okruženju, pa postoje velike razlike u reakciji pojedinih žena na stres izazvan pobačajem. Pobačaj dakle, može i ne mora ostaviti teške i nepremostive posljedice na ženu – kaže Horvatić.
Ako je riječ o planiranom pobačaju, uzroci stresa i i eventualnih psihopatoloških reakcija, objašnjava, leže u okonostima koje su prethodile pobačaju, a što bi sam medicinski zahvat trebao olakšati.
– Odluka žene da obavi pobačaj je zadnja mogućnost i nije ju lako donijeti. Nije to isto što i lakiranje noktiju. Sam pobačaj je fizički i psihički vrlo neugodan događaj, ali je, po izboru žene, povoljniji od trpljenja trudnoće i neplaniranog majčinstva uz osudu okoline i bez podrške partnera ili obitelji – zaključuje Horvatić.
– U takvoj situaciji žena ne vidi drugi izlaz osim pobačaja. Pri tom je prisutan grozan osjećaj samoće, napuštenosti, manje vrijednosti i krivnje zbog odluke koja joj se i samoj ne sviđa, navodi Horvatić. Žene kojima je pružala psihološku pomoć opisivale su, kaže, osjećaj sniženog samopoštovanja i očaja, a upravo zbog očaja vrlo su se rijetko povjeravale okolini, uglavnom je to bila samo njihova tajna.
Kad se u takvim okolnostima pred njom nađe još i grupa koja šalje poruku da pobačaj nije dobar, i da se njime oduzima ljudski život, psihološki se problemi dodatno produbljuju, upozorava struka.
Traženje podrške
– Ustrašena, napuštena, očajna žena bez samopoštovanja, koja dolazi na pobačaj, još će se gore osjećati pod pritiskom kampanje za nerođeno dijete. Povećava se njezin osjećaj krivnje zbog ubojstva, a ona percipira da je u bezizlaznoj situaciji – smatra Horvatić.
Neke će se žene, kaže, zbog takvog psihološkog pritiska slomiti, a neke promijeniti odluku.
– Slomljene žene će možda pokušati neki drugi dan ili je moguće da će ipak potražiti podršku okoline. Ukoliko je odluka promijenjena jer su dobile očekivanu podršku, moguće je rođenje željenog djeteta i ostvarivanje sretnog majčinstva, ističe psihologinja Horvatić.
Ako pak podrška okoline izostane, dodaje, postoji opasnost da žena postupi iracionalno.
Molitvenim skupinama jedan od argumenata za stajanje pred bolnicama jesu i navodne teške psihičke posljedice namjernog pobačaja za ženu koja se na to odluči. Američko psihološko društvo analiziralo je istraživanja koja su se bavila tom problematikom, i došlo do zaključka da nema dokaza da prekid neželjene trudnoće uzrokuje mentalne probleme kod žena. Neke studije govore da žene osjećaju tugu, žaljenje i osjećaj gubitka, a neke depresiju i anksioznost, no američki psiholozi upozoravaju na manjkavost takvih studija, jer se na pobačaj češće odlučuju žene izložene nasilju, siromaštvu ili s emocionalnim problemima, što dovodi u pitanje relevantnost takvih zaključaka.
