Obitelj Bunčić iz Novog Marofa

Prosinac je sinonim za nasmijane obitelji. Posjetili smo jednu takvu

Siniša Pavić

Sretan Božić svima želi obitelj Bunčić! / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Sretan Božić svima želi obitelj Bunčić! / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Bilo kakvi blagdani gdje ima malo više od standardnog posla, ovako velikoj obitelji je izazov. Zapravo, najveći »problem« je uvijek onaj najmanji, njemu se svi trebamo prilagoditi. Tako da smo prestali imati velika očekivanja od bilo čega. Bitno je da smo u dobrom raspoloženju, a ne da dotjeramo do onoga kako smo zamislili, ističe Andrina Bunčić



Jedan tren, samo jedan tren i to je bilo to. Advent, Božić, veselje, toplina… Dora i Andrija su otvorili vrata, nasmiješeni nam pružili ruku da se upoznamo, a mi smo znali da smo došli tamo gdje u predbožićno doba treba doći. Znao je Ivan Malbašić, predsjednik Udruge »Obitelji 3plus« da dobro čini kad nas je namjerio na Novi Marof i obitelj Bunčić.


Dora, s bujnom, gustom kosom za koju je teško vjerovati da joj treba samo deset minuta češljanja. Andrija, šarmer s pokrićem odjeven u šminkersku košuljicu. Josip, najmlađi član obitelji, godinu i pol ima, a već se vidi da se za svoja prava itekako izboriti zna. Još kad malo kasnije dođe najstariji Ivan, biva jasno da se mama Andrina i tata Goran imaju čime ponositi i hvaliti. Samo, nisu oni ta sorta…


Posjetili smo ih taman na blagdan svetog Nikole. Na stolu se učas našao kolač što se zove srneći hrbat. Goran nudi pićem, čajem. Klavir u dnevnom boravku otkriva da tu ima glazbenika.




– Dora je prvi razred glazbene škole i drugi osnovne, svira flautu. Ivan je treći razred osnovne i drugi glazbene, a svira klavir – kazuje Goran.


– A mama je pjevala u zboru – velimo mi, doduše s mrvu opreza jer nikada ne znaš kamo te internetske tražilice mogu odvesti.


– I tata je pjevao u zboru! – na to će Andrina.


Priča, lijepa od života, počinje prije gotovo 15 godina kada su, kako kaže Goran, njih dvoje sudjelovali u Zboru mladih Varaždinske biskupije.


– Bilo je to 2005. kad smo krenuli s tom idejom. Tada je zbor počeo djelovati. Mi smo naše djelovanje u zboru završili 2012. godine zbog obiteljskih obaveza. A i više definitivno nismo u kategoriji mladih – veli Goran.


– Vi niste!? – iskreno se čudimo.


– Nismo mi tako stari, ali nismo bez obaveza kao mladi! Ha, ha – pojašnjava Andrina.


– Kad imaš obitelj i djecu, ipak dan ima malo drugačiji tijek, drugačiji su prioriteti – nadovezuje se Goran.


Obitelj Bunčić: Josip, Ivan, Andrija i Dora – zabava uz božićnu slikovnicu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


Obitelj Bunčić: Josip, Ivan, Andrija i Dora – zabava uz božićnu slikovnicu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ



Sve kako treba


Goran ima 39 i pol godina, Andrina 35. Najstariji im sin Ivan ima 9, Dora 8, Andrija 4 i pol, a Josip godinu i pol. Sve se čini da je u njih sve nekako išlo po redu, kako treba.


– Netko bi rek’o da smo se žurili – smije se Andrina.


– Kad smo se vjenčali ja sam imala 28 godina, a Andrina s 24. Evo, 11 godina braka je iza nas. I četvero dječice – kaže Goran.


Andrija u taj čas za stol nosi malu klavijaturu, da se vidi da svira i on.


– Kad netko dođe, oni hoće sve svoje talente pokazati, a kako ste vi ovdje prvi put, ima materijala – na to će Andrina.


Ma, za početak nije Andrija muzicirao dugo. Priča zato ide dalje. Goran i Andrina su domaći, iz Novog Marofa. Nije ih, kako smo brzopleto zaključili, spojio gore spomenuti zbor.


– Znali smo se i prije, tu iz Marofa, čisto onako u prolazu, a povezali smo se u Zajednici mladih u Marofu. Reklo bi se, vezano uz crkvu, odnosno naše fratre – priča Andrina.


Crkva i fratri. U današnje doba se, najblaže rečeno, nemoderno čini da Crkva spaja mladost.


– Za nas bi neka druga opcija bila, rekla bih, nemoguća, ili čak neprirodna – na to će Andrina.


Božićne pjesme u Andrijinoj izvedbi i uz klavirsku pratnju mame Andrine / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Božićne pjesme u Andrijinoj izvedbi i uz klavirsku pratnju mame Andrine / Foto Davor KOVAČEVIĆ



Ona je magistra farmacije. Goran je diplomirao teologiju i radi kao vjeroučitelj Varaždinske biskupije u osnovnoj školi u Župi svete Margarete Margečan.


– Škola je u mjestu koje se zove Radovan. Mala škola, ima dvije područne škole, ukupno 200 učenika. Tamo sam od 2005. godine, počeo sam još kao apsolvent, pa diplomirao, odslužio vojni rok u vojnoj policiji HV-a i nastavio raditi na tom istom mjestu – sažima Goran.


Kaže, Radovan je prekrasna sredina, jako zahvalna za rad i život. Radio je s mladima i u Zagrebu, Varaždinu, Novom Marofu, no čini mu se da je odgojno-obrazovni rad, pogotovo u školi, još uvijek zahvalniji u seoskoj sredini nego u gradskoj.


– Čisto zbog interesa, nekih aspekata koji su u gradu već pomalo zaboravljeni, nekih društvenih odnosa koji su sačuvani. Može se reći da je atmosfera obiteljska i što se kolektiva tiče – kazuje Goran.


Korak po korak


Goran i Andrina odgojeni su u katoličkom duhu. To ih je u dobro mjeri i vezalo. Metaforički rečeno, odigrao je tu svoju važnu ulogu i mladi pater rodom s Hvara koji je nekolicinu njih mladih zvao onomad na Hvar na ljetovanje, pa bend u župi u kojem su svirali, pa zbor… Sve ih je to, kaže Goran, formiralo kao ljude, da bi i diplomirali, pa se zaručili…


– To sada zvuči kao da je bilo prije sto godina, a meni se čini kao da je bilo jučer – smije se Andrina dok sluša Gorana.


No, činjenica jest, kako to Goran kaže, da su kroz zajednicu profilirali svoje interese i talente.


Tata Goran i najmlađi član Josip / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Tata Goran i najmlađi član Josip / Foto Davor KOVAČEVIĆ



– Puno smo se družili. Bilo je puno više kvalitetnog druženja nego što ga se danas kod mladih vidi. Išli smo mi i na kavu, ali uvijek su bili u igri neki projekti. U maloj sredini, kao što je naša, nije da ti je uvijek bilo sve servirano. Sada je stanje drugačije, Turistička zajednica radi svoje, tu je Advent u Marofu, Dani Ivana Rabuzina, svašta se događa. Prije 15 godina puno toga je bilo na nama i ako si nešto htio imati, morao si nešto i poduzeti – prisjeća se Andrina.


Puno je toga ta njihova generacija pokrenula, vezano i nevezano za Crkvu. No, puno je toga, kaže Andrina, što je s današnjim datumom već prošlost.


– Kako su se ljudi angažirali poslovno, obiteljski su pomalo te stvari zamrle. Makar, ne vidim u tome nešto loše. Ljudi se znaju s nostalgijom sjetiti tih dana, ali ja vjerujem da svako vrijeme nešto svoje ima i da treba dati prostora i za druge stvari. Izrastu neki novi ljudi i opet sve krene u nekom novom obliku – vjeruje Andrina.


Nisu, priznaju, u to doba prije 15 godina pred sobom vidjeli ni ovoliku obitelj, ni veliku kuću u kojoj danas žive.


– Išli smo kršćanski polako, korak po korak. Ja sam rekao: Dragi Bože, ako ja u njoj budem imao dobru prijateljicu i to je puno, a ako ti budeš htio nešto više, Bogu hvala – kazuje Goran.


– Ali nije baš da se nisi trudio – smije se Andrina.


Ključna je organizacija


Veli Goran da su zajednički život započeli u dvosobnom stanu koji je pripadao Adrininom ocu.


– Išli smo mi korak po korak, ali vjerujem da je za sve ključno početi na dobrim temeljima. Mislim da je uvijek bolje gledati da prvo imaš s kim napunit’ kuću, a tek onda razmišljati dalje. Do prije godinu i pol stanovali smo u 50 kvadrata stana nas šest. Doselili smo se kad su Josipu bila tri mjeseca. Zapravo, nas je potaknulo to da smo dobili treće dijete, morali smo ozbiljnije razmisliti glede životnog prostora da ne bi gazili jedno preko drugog – priča Andrina.


Najvažnije je zajedništvo – obitelj Bunčić na okupu / Foto Davor KOVAČEVIĆ


Najvažnije je zajedništvo – obitelj Bunčić na okupu / Foto Davor KOVAČEVIĆ



Pa su »naletjeli« na roh-bau kuću, pa podigli kredit, pa je uredili i evo ih na svome, nema ni dvije godine. Goran nas na čas napušta. Mora po Ivana u školu. Mi za to vrijeme pričamo s Andrinom kad je zapravo bilo najteže. Kaže, najteže je bilo kad su Ivan i Dora bilo mali, njemu dvije godine, njoj jedna, a između njih razmak 14 mjeseci.


– U strahu si, prvo dijete, sve je nepoznato i ne ide samo po sebi, a već je drugo na putu – priča Andrina.


Osjetila je ona i situaciju koju, kako kaže, naš zakon posve nerazumno definira, onu da se majku vodi kao nezaposlenu ako ide s drugim djetetom na porodiljni, a nema isplatu tri plaće i tri radna mjeseca prije nego drugi porodiljni stupi na snagu. Nije pritom za zakon važno da je prvu trudnoću morala čuvati.


– Da se to nama ne bi to dogodilo, s devet mjeseci sam prekinula porodiljni i išla raditi tri mjeseca. Te prve godine su bile teške. Kad gledam slike s mora, uvijek je na njima hrpa pelena, bočice…


A kad su imali Ivan i Dora tri, četiri godine, kad je došao Andrija, to je bilo lako. To možda daje hrabrosti da imaš više djece, na treće i četvrto ne gledaš tim očima kao na prvo i drugo. Nije to 1+1+1, neke stvari su s vremenom potpuno drugačije, lakše – ističe Andrina.


Stoga i ne čudi da je malčice modificirala onu staru »mala djeca mala briga, velika djeca velika briga«.


– Ja velim; mala djeca – puno posla, mala briga, velika djeca – manje posla, veća briga. Ali, koliko i kako čovjek uloži u fazi kad su mali, to se, vjerujem, odrazi na onu fazu i brigu kad su veliki – vjeruje Andrina.


Dora, recimo, već vidi i osjeća sve prednosti i mane toga što ima tri brata. Zna, recimo, da će je štititi kad god bude trebalo, a zna i da katkad zbog njih nema vremena za igru koliko bi htjela.


Sve je u ovoj obitelji stvar organizacije, razgovora, ali nisu oni, ističe Andrina, od ekstrema. Recimo, ekrani, mobiteli, kompjutori. Sve se to nastoji održati u jednoj zdravoj mjeri. Kompjutor pali samo tata, igrice se ne igraju sve, ne gledaju se nasilni crtići, ali aktivnosti ne nedostaje, i školskih i izvanškolskih, među kojima je recimo i program IT trener.


– Nije lako. Nastojimo ih angažirati u drugim stvarima i zahtijevamo, koliko je moguće, da budu odgovorni prema tome – kaže Andrina.


: Glazbeni afinitet zajednički je nazivnik obitelji Bunčić / Foto Davor KOVAČEVIĆ


: Glazbeni afinitet zajednički je nazivnik obitelji Bunčić / Foto Davor KOVAČEVIĆ



Male stvari


Nego, pitamo, kako je Božić izgledao dok su bili u malom stanu, ili još bolje kako je izgledao onaj lanjski, prvi u velikoj kući!?


– Unatrag dvije godine Božić smo najčešće provodili kod djeda i bake. U stanu nismo imali uvjete da svi budemo na okupu. Prošle godine smo odlučili biti svatko na svome da ne bi ispalo da nekog favoriziramo, a da i naša obitelj stekne uspomenu i tradiciju na ono što je specifično za nas. Lani je bio prvi Božić u kući, prvi božićni ručak da smo sami – vele Bunčići.


I bilo je lijepo, ništa nije smetala činjenica da se pojavilo puno detalja o kojima je valjalo misliti.


– Kamo ćemo okrenuti kauč, gdje ćemo staviti bor!? Uvijek smo htjeli veliki bor, u malom stanu je borić na stolu stajao, ali kad imaš velik bor, treba ti i novi, veći stalak – priča Andrina.


– Sve su to slatke brige i detalji koji su kulisa Božića. Ono bitno dolazi iz unutarnje pripreme, iz srca, ono što Božić stvarno jest, ono što znači, a to je rođenje Spasitelja, da je obitelj na okupu i da se veselimo jednostavnim, malim stvarima, tome što smo zajedno – ističe Goran.


Samo, nije nama baš bilo teško isprve pogoditi tko je onaj koji na vrh bora stavlja onaj zadnji ključan ukras. Andrija, dakako!


– U pravu ste, Andrija! Izazov je to. Bilo kakvi blagdani gdje ima malo više od standardnog posla, ovako velikoj obitelji je izazov. Zapravo, najveći »problem« je uvijek onaj najmanji, njemu se svi trebamo prilagoditi. Tako da smo prestali imati velika očekivanja od bilo čega. Bitno je da smo u dobrom raspoloženju, a ne da sve dotjeramo do onoga kako smo zamislili – ističe Andrina.


Puste oni tako snimku kojeg od Božićnih koncerata na kojem su mladi pjevali u Zboru mladih i to im bude podloga za dobro raspoloženje. Da pak svi u ovoj obitelji pjevaju i sviraju, osim Josipa kojeg samo godine u tome za sada sprečavaju, uvjerili smo se i sami. Ivan, inače momče s apsolutnim sluhom, sjeda za klavir i pjesma krene. Pjevaju svi pjesmu »Visom lete«, baš kao što će Andrija malo kasnije otpjevati »Prijateljstvo«, a Dora na flauti zasvirati »Zvončiće«. I lijepo je i toplo je i najprirodnije na svijetu.   


– Nismo s ukrasima još krenuli, puštam uvijek da odmakne adventa. Puštam da bi stekli taj osjećaj pripreme, pa da nam dani od Božića budu nešto posebno. Jer ljudi se znaju iscrpiti već sad – kaže Andrina.


I u pravu je. Iscrpe šoping centri, jurnjava, mahnita kupovina, a to i nema previše smisla. To, dakako, ne znači da i ova djeca ne vole jako otvarati poklone za Božić, da se ne bude u zoru u božićno jutro i ne jure vidjeti što je pod borom.


– Uvijek je za Božić posebno. Jest da hoćemo izbjeći tu konzumerističku sliku Božića, ali hoćemo im i dati do znanja da to nije dan kao svaki drugi i da nije poklon za taj dan isti kao pokloni za neku drugu prigodu – kazuju Goran i Andrina.


Božićni jelovnik


No, primjećujemo, konzumerizam je nekako lakše rješenje. Kao trenutno rješenje možda i jest, kaže Andrina, jer treba energije za djecu, za kvalitetnu animaciju, dok neke svoje stvari i preferencije treba ostaviti po strani.


– Ja bih i danas rado pjevala u zboru i ne znam što radila, ali jednostavno nije sada to moje vrijeme. Moje vrijeme je da sada razvijem ljubav kod svoje djece za te stvari. I ovako će proletjeti to vrijeme, doći do 14, 15 godina i gotovo. Tako da sam svjesna toga da je ovo vrijeme koje je ograničeno i kratko i da je fokus na tome da dobiju osjećaj za obitelj, za ono bitno, pa da ih onda negdje drugdje sve to ne pomete. Nije, dakako, sve što radimo garancija da će sve proći bez problema, ali trudimo se – govori Andrina.


Nego, pokloni. Dobili su klinci katalog trgovine s igračkama, složili popis želja. Sad se čeka, jer i to čekanje adventsko daje vrijednost onom što će se dobiti. Doduše, kaže Andrina, dogovor je da će se ove godine poklanjati u manjoj mjeri, jer su za sve kupili nekidan, na onom sniženju petkom, veliki televizor. Ali, Ivan recimo hoće teleskop, kako je i red u onoga koji knjige čita, pa odavno zna što je Higgsov bozon. Dora je pak društvenjak kreativac… A na trpezi, makar bi Andrina to rado, neće bit bakalar, ali hoće purice. I, kako domeće Dora, svečanog pribora za jelo.


– Pečena purica jest kod nas tradicionalno jelo, kod mojih neizostavno svakog Božića. Mi sad stvaramo naš blagdanski meni, ali kao i kod svega ostalog, u našem životu ljudi su iznad stvari. Nema svrhe da tjeram ne znam kakve menije i onda kad stavim jelo na stol, da klinci vele da im se ne sviđa i da Božić ode u krivom smjeru. Mlince vole svi, a ja napravim domaće, ne pečem cijelu puricu jer nam ta količina ne treba, tako da će biti purica, ali u nekoj modernijoj varijanti da im je poznato, a opet malo drugačije – kaže Andrina.


I da, većina toga se pripremi dan ranije. Jer, treba tu vremena u božićno jutro da bi se otvorili svi darovi, uredilo za misu, stiglo skuhati… Tu se teško događa išta što nije u planu i programu. A to je lako i to se može kad se, kako kaže Andrina, pred sebe stavi ono bitno.


– Rekla bih da smo i Goran i ja po prirodi takvi. Sjećam se da je u srednjoj školi folklor bio u trendu, ali ja na folklor ne bih mogla stizati kraj drugih aktivnosti. I nisam išla na folklor. Uvijek sam morala birati bitno naspram onog što mi je možda bilo drago. Do karaktera je to – smatra Andrina.


Životni stil


I birali su dobro. Goran će reći, uz Božju pomoć.


– Korak po korak. Nije svaki korak uvijek na tragu onog u kom si smjeru htio ići, ali kad vidiš širu sliku, idealnije ne bi ni moglo – kazuje Goran.


Samo, misle li oni da bi bez vjere bilo teže?


– Nama da. Nama vjernicima se tako čini. Ali bih li ja bio drugi Goran da sam drugačije odgojen, ne znam – priznaje Goran.


– Nama je to, rekla bih, jedan čvrsti vez. Nije to pitanje je li ti se više sviđa ovakva ili onakva glazba pa smo se oko toga našli. Ovo je stepenicu više; stav, odnos, moralna ljestvica koju nas dvoje dijelimo. I onda puno toga i nije problem jer se neki prioriteti naprosto podrazumijevaju. Mi se, recimo, ne pitamo hoćemo li nedjeljom u šoping ili igraonicu. Ta tema ne ide na raspravu, jer ako ja hoću imati neradnu nedjelju i znam koliko mi je teško kad nedjeljom dežuram, onda bih htjela da je doma i gospođa koja radi u trgovini ili negdje drugdje. Zato ne idemo u nedjelju nikud, ne kupujemo ni kruh. Ali to zahtijeva organizaciju i razmišljanje unaprijed. To je stil života koji smo postavili i kojeg se držimo – zaključuje Andrina.


Život mora biti u rasporedu, smije se Andrina. Ovo je zato obitelj u kojoj se puno razgovara. Ili se jednostavno puno smije. Recimo kao Andrina kad gleda Ivana i Gorana kako se praktički natječu u znanju. Pa Ivan pita oca zna li neku marku aviona, otac odgovara kao iz topa, a Ivanu tad narastu krila i pita nešto novo…


– I krene njihov razgovor, a ja ih lijepo gledam. Lijepo je to slušati, uživa čovjek – priznaje Andrina.


Adventski zadaci


– Andrija, što je tebi Božić? – pitamo najživljeg u ovoj ekipi.


– Kad je sanjkanje – k’o iz topa će Andrija.


Pa se smije. Ali, kaže, ne smije se on baš stalno. Nekad je tužan, a nekad veseo. Tužan je kad »mama kaže idemo, a on još želi graditi«. Naime, toliko je tijekom dana obaveza da nekada igra, eto, krene malo kasno da bi se u devet navečer lijegalo.


Nego, raspričali se mi, a svega je tu još bilo za vidjeti, čuti, naučiti. Imaju tako Bunčići običaj napraviti za Božić čestitke, pa ih poslati rodbini. U čestitci njihova fotografija, a ručice male su se za rana uključile u izradu. Na početku su samo otiske prstića ostavile na čestitki, da bi svake godine to bilo zahtjevnije, na radost kreativne Dore. Momci su nam raširili na podu u boravku i Božićnu priču, slikovnicu, a nije Andrija zaboravio ni dati nam mig na njihov adventski kalendar biblijskih tekstova i dobrih djela, pa se svaki dan pročita tekst i učini malo zadano dobro djelo. Lani je bilo možda i za nijansu zahtjevnije, niz zadataka što ih je Andrina zadala tijekom adventa suprugu i djeci, baš kao i on njoj.


– Danas nemoj gledati TV, ta im je zadaća bila najteža. Ali, svi su se zadanog držali – veli Andrina.   


Advent, Božić, toplina. Znao je, jasno je to, Ivan Malbašić, predsjednik Udruge »Obitelji 3plus« da dobro čini kad nas je namjerio na Novi Marof i obitelj Bunčić. Tu sati putniku namjerniku lete.


Na odlasku, Josip nam daje »peticu«, a Ivan veli: »Neka vas sveti Nikola na putu čuva.« Još da snijega malo padne pa da se Andrija na Božić sjuri niz padinu iza kuće i bit će sve baš kako biti treba.