Profil europarlamentarca: Plenković može parirati SDP-u i osloboditi HDZ ideološkog balasta

U HDZ-u neki mu zamjeraju preranu kandidaturu – Andrej Plenković / Snimio Sergej DRECHSLER

U SDP-u su svjesni da je Andrej Plenković dostojan politički protivnik Zoranu Milanoviću – uostalom, Plenković je uz kandidaturu najavio i da je spreman na sučeljavanje s Milanovićem na izborima

Politički mainstream, stranka okupljanja te ponavljanje činjenica da je danas druga dekada 21. stoljeća i da danas vrijede standardi moderne Europe, glavne su poruke kandidature europarlamentarca Andreja Plenkovića za šefa HDZ-a.

I dok drugi tek kalkuliraju bi li se upustili u neizvjesnu bitku za čelo HDZ-a, Plenković je održao obećanje koje je dugo, barem neformalno, davao javnosti – o tome da je voljan kandidirati se za šefa stranke koju vidi kao progresivnu stranku desnog centra, na tragu onoga što europski pučani danas jesu.

Mnogi mu, doduše, zamjeraju što se nije usudio protukandidirati Karamarku prije dva mjeseca, kad su održani izbori po modelu jedan član – jedan glas, prvi put u HDZ-u, i na kojima je Karamarko na kraju bio sam.

Moderni političar

No, Plenković je ovih dana ponudio razumno objašnjenje: rekao je da je u trenutku dok je stranka bila na vlasti i još se pokušavala izboriti za provođenje svog programa procijenio da je logičnije da se ona tada fokusira na rad izvršne vlasti, za što joj treba stabilitet u samim temeljima. No, da je u trenutku kad se vidjelo da eksperiment neće uspjeti, i kad je uostalom Karamarko sam počeo podnositi ostavke, procijenio da su sada definitivno na redu unutarstranačke reforme.

Naime, HDZ je pod Karamarkom postao gotovo ekstremno desna stranka i kao takav je i ostao bez podrške sličnih stranaka u Europi, te bi dolazak nekog demokratski orijentiranog i modernog političara mlađe generacije sigurno bio koristan za cjelokupnu političku klimu u Hrvatskoj. U tome se većina političkih aktera slaže, a jasno je da bi, što se HDZ-a tiče, svakako izbor modernijeg i ekonomiji orijentiranog lidera, ujedno pružio i znatno veće šanse na izborima u rujnu nego da stranku nastavi voditi netko od desno nastrojenih i, zapravo, nazadnjačkih potencijalnih kandidata. Iako dio članstva HDZ-a sigurno ima afiniteta prema takvoj politici i kandidatima – sjetimo se, uostalom, da je kontroverzni ministar kulture Zlatko Hasanbegović čak dobio na nedavno saboru stranke najveći broj glasova za Predsjedništvo, suma sumarum jest da HDZ, kao i svaka stranka, želi vlast. A to s Plenkovićem sasvim sigurno može lakše ostvariti nego da je nastave voditi bilo nedovoljno iskusni političari na nacionalnoj razini kao što je Tomislav Tolušić, ili pak sada već gotovo otpadnici poput Darka Milinovića koji praktički sebe samoproglašava kandidatom pozivajući se na deset tisuća svojih Ličana (!), a da se o profilima poput Hasanbegovića i ne govori.

Ima energiju lidera

Za Plenkovića, koji kao i predsjednica Republike, a i šef oporbe uostalom, dolazi iz rasadnika Ministarstva vanjskih poslova, njegovi stranački kolege koji su mu skloni kažu da je obrazovan, zna jezike, modernih je i demokratskih političkih i ideoloških svjetonazora, ima solidan javni nastup i mlad je, te ima energiju, što je važno za svakog lidera. Tvrde da bi on jedini bio sposoban napraviti zaokret u politici stranke, te osloboditi ideoloških balasta koje joj je u nasljeđe ostavio Karamarko. On je u izjavama ovih dana jasno rekao da se HDZ napokon treba početi kloniti tema ustašije i partizanije, i vratiti u današnje vrijeme temama zapošljavanja i gospodarstva. To je poruka koju bi vjerojatno podržala i javnost, ali i europski pučani, a i koje se, na neki način, boji i SDP – oni ovih dana jasno puštaju neformalne poruke u javnost o tome da bi im, što se njihova izborna rezultata tiče, lakše bilo da je na čelu HDZ-a ostao Karamarko, koji je »usosio« vlastitu vladu i doista podbacio kao rijetko koji politički akter u Hrvatskoj ikad.

U SDP-u su svjesni da je Plenković dostojan politički protivnik Milanoviću – uostalom, on je odmah uz kandidaturu najavio i da je spreman na sučeljavanje s Milanovićem na izborima, a pretpostavlja se i da će mu biti protukandidat, ako postane predsjednikom HDZ-a, u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu. Dakle, to će biti sraz jedan na jedan, bez izmotavanja i muljanja kakvo smo gledali od Karamarka koji se evidentno plašio Milanovića, i doista bismo mogli uživati u pravom političkom nadmetanju na izborima u rujnu.

No, ono što je Plenkoviću možda u široj slici prednost, to mu je ujedno u vlastitoj stranci dijelom i mana: otvorenost, modernitet, umjerenost – jesu li to kvalitete koje želi stranačko članstvo? Ili još bolje pitanje, žele li to baš svi i u vrhu HDZ-a?

Postoji i struja onih koji misle da je Plenković, prvo, prerano uopće izašao s kandidaturom te mu to zamjeraju, a drugo, ne žele tu vrstu transformacije HDZ-a ka mainstreamu – naravno, iz vlastitih interesa. Logično: ako bi Plenković postao predsjednik HDZ-a, slagao bi i liste za Sabor i vedrio i oblačio kadrovskom politikom, u kojoj bi mjesta mnogo manje bilo za desnije kadrove, a mnogo više za cijelu jednu novu garnituru mlađih ljudi. Upitno je stoga hoće li ta struja radije podržati kandidaturu Tomislava Tolušića, za kojega u HDZ-u kažu da jest bio sposoban župan, čak i sposoban ministar regionalnog razvoja u ovoj kratkotrajnoj vladi, no koji nema dovoljno iskustva, a ni lidersku karizmu za preuzimanje stranke sada dok je praktički na dnu nakon rušenja vlastite vlade i ostavke predsjednika.

Važna je pobjeda

U sličnom kontekstu govori se i o Olegu Butkoviću, koji se također spominje kao kandidat jer nije bio neuspješan ministar u svom kratkom mandatu, no on je ujedno bio jedan od najizrazitijih pobornika Tomislava Karamarka, i teško da ima šanse ideja o nastavku Karamarkove politike. U tom slučaju bi cijeli ovaj proces (uz)micanja Karamarka bio uzaludan, ako bi se za nasljednika izabrala osoba sličnog profila ili iz iste unutarstranačke struje.

Politički analitičar Žarko Puhovski o Plenkoviću kaže da je, prema onome što o njemu znamo, mnogo prije diplomat no političar, a trenutno se traži upravo ovo drugo. – Pitanje je ima li Sanaderovu snagu (radikalno) promijeniti natražnjačku nastrojenost značajnoga dijela članstva – usmjerenih pretežito na dobra stara (ratna!?) vremena. A i Sanaderu je trebala usustavljena korupcija da njome otupi prijašnji politički radikalizam stranke. Ne vjerujem da će Plenković biti jedini kandidat, te bi netko iz sadašnjega vodstva, a ipak malo sa strane, sa stranačkom bazom, poput Tomislava Tolušića, možda, mogao imati posve dobre šanse. U odnosu na Milanovića, Plenković bi se nužno našao u »juniorskoj« poziciji, kakvu je Milanović imao spram Sanadera; to pak znači da bi mogao imati šanse tek ostane li dovoljno dugo na vodećoj stranačkoj poziciji – no, to nije vjerojatno, čak i ako bude izabran, jer ni u jednoj stranci ne vlada tolika nemoć spram predsjednika kao u SDP-u, smatra Puhovski.

Ono što će sigurno biti važno, jest stav zamjenika predsjednika stranke Milijana Brkića. Prvo, on koji trenutno vodi stranku mora paziti da se izbori u HDZ-u ne svedu na rat nekoliko struja i kandidata, te dodatno smanji rejting trenutno desetkovane stranke u koju su građani izgubili povjerenje da je u stanju obnašati vlast. Realno, za HDZ je trenutno najbolja opcija da ima samo jednog kandidata, a taj mora biti sposoban ostvariti nekoliko osnovnih ciljeva: parirati na izborima SDP-u i Milanoviću, te zadržati stabilnost u stranci. I naravno, najvažnije, reformirati je iz zadrte, protoustaške, gotovo pa opasne, a u Europi odbačene stranke, u modernu stranku desnog centra čiji se birači neće morati sramiti kad kažu da glasaju za HDZ.

Prostim okom je vidljivo da samo jedan kandidat zadovoljava taj profil – onaj koji je sposoban pobijediti SDP, a ujedno osloboditi hrvatsko društvo podjela i ideoloških ratova. Logično je da takav kandidat ima i podršku svojevrsnog v.d.-a Milijana Brkića koji je niz godina radio na jačanju stranačke infrastrukture HDZ-a nakon postsanaderovskog rasapa, pa mu je sigurno cilj da se ona sada ne raspadne, a i koji je ipak bio među prvima koje je u stranci zasmetalo Karamarkovo zastranjenje u aferi konzultantica i čija je mantra da stranku treba voditi osoba bez repova i afera.