Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
Velečasni

Intervju Profesor moralne teologije dr. Josip Grbac: 'Božić treba očistiti od uvjerenja da sve možemo sami'

Profesor moralne teologije dr. Josip Grbac: 'Božić treba očistiti od uvjerenja da sve možemo sami'
Profesor moralne teologije dr. Josip Grbac: 'Božić treba očistiti od uvjerenja da sve možemo sami'
Autor:
Objavljeno: 25. prosinac 2016. u 22:22 2016-12-25T22:22:27+01:00

Kada čovjek uz imalo vjere stoji pred jaslicama ne može ne zamisliti se nad činjenicom da sve ono što ima i posjeduje ipak ne može biti zadnji smisao života. Tu se čovjek nužno mora osjetiti manjim, poljuljanim u uvjerenosti u vlastitu veličinu, sposobnost, nepogrešivost. Teško da će čovjek sam od sebe moći učiniti ovaj preokret u vlastitoj svijesti. Možda će nas morati, nažalost, sva ova događanja oko nas, od terorizma do nasilja unutar i izvan vlastitih domova, ratovi i uništenja, prisiliti na taj iskorak

Velečasni dr. prof. Josip Grbac, rodom iz Lanišća, koji dogodine slavi tri i pol desetljeća svećeništva, aktualni profesor na Teologiji u Rijeci i župnik u Umagu, bez okolišanja prihvatio je poziv Glasa Istre za razgovor prigodom božićnih blagdana.

Božić je blagdan života, barem bi tako trebalo biti i tako ga prihvatiti i shvatiti. Nećemo odmah o materijalizmu, preokretanju duhovnoga u svjetovno, međutim, od čega bi Božić trebalo »očistiti« u odnosu na svoju izvornost: rodio se Isus, Spasitelj.

– Spektakl kojega smo stvorili oko Božića samo pokazuje lice postmodernog čovjeka. Taj čovjek smatra da mu nekakav spasitelj nije potreban. Toliko se osjećamo moćni, svojevrsni demijurzi vlastite sudbine, da nam postaje teško vjerovati u potrebu spasenja. Nekako smo postali prepotentni u izvornom smislu riječi, tj. previše moćni u svojim glavama. Teško je modernom čovjeku vjerovati da mu spasenje može doći od Boga koji ni za sebe samoga nije osigurao bolje mjesto za rađanje - od jedne štale. Božić treba očistiti od našeg uvjerenja da sve možemo sami. Čak ni velike prirodne katastrofe ne mogu nas poljuljati u našem samouvjerenju. Eventualno, jedino osobne tragedije pojedinca mogu ozbiljno poljuljati u toj vjeri u vlastitu svemoćnost. Frenetična briga za materijalno, manija kupovanja, spektakl na svakom koraku, samo su izraz takvog stanja duha. Kada čovjek prestane vjerovati u spasenje »odozgor«, kada se uvjeri da sve oko sebe i u sebi, svoju sudbinu i svoj život drži samo i isključivo u svojim rukama, tada duhovna strana Božića pomalo nestaje iz svijesti postmodenog čovjeka. Bog se upravo zato želio roditi u štali. Kada čovjek uz imalo vjere stoji pred jaslicama ne može ne zamisliti se nad činjenicom da sve ono što ima i posjeduje ipak ne može biti zadnji smisao života. Tu se čovjek nužno mora osjetiti manjim, poljuljanim u uvjerenosti u vlastitu veličinu, sposobnost, nepogrešivost. Teško da će čovjek sam od sebe moći učiniti ovaj preokret u vlastitoj svijesti. Možda će nas morati, nažalost, sva ova događanja oko nas, od terorizma do nasilja unutar i izvan vlastitih domova, ratovi i uništenja, prisiliti na taj iskorak.

Mnogi su u hladnim šatorima

Isus, ali i Marija i Josip, pa i domaće životinje (vol i magarac) postavljene u idealizirani okvir dolaska Djeteta na svijet, nose glavne uloge Božića. Koje?
– Likovi unutar i oko betlehemske štale, životinje i pastiri, u svojim rukama ne drže nikakvu moć. Potpuno ovise o drugima. Njihov život moćnicima ovoga svijeta ne znači ništa. Zato osjećaju potrebu spasenja. Nemojmo zaboraviti da je jaslice prvi počeo izrađivati sv. Franjo Asiški. U njih je ugradio sve ono što je, po njemu, bitno u odnosu Bog – čovjek, i obratno. Mi jaslice doživljavamo jako romantičarski. Niti ne pomišljamo na to da one nose veliku poruku etičko-moralnog karaktera. Bogu je smještaj dao neki neugledni betlehemski seljak ili stočar. Jedinu toplinu pružale su mu životinje. Prvi koji su ga posjetili bili su anonimni pastiri. Svi ovi likovi nisu još znali da se tu rađa Bog. Vjerojatno su, sasvim ljudski, osjetili potrebu da pomognu čovjeku u najdelikatnijem trenutku njegova života, dok se rađa. Pa se mi pred jaslicama nekako zgražamo nad okrutnošću i neosjetljivošću ondašnjeg svijeta i betlehemskih žitelja. A govorimo o ljudima koji su bili siromašniji nego mi, nisu imali GPS niti mobitel, nisu bili socijalno osviješteni. A mi danas? Cijeli svijet, od bogate Amerike do ne manje bogate Europe, nije sposoban osigurati čak ni toplu štalu tisućama ljudi koji bježe od smrti. Nije sposoban spriječiti masovno ubijanje koje već dugo traje. Tim ljudima nisu na raspolaganju štale, možda samo hladni šatori. Istinska uloga likova koji okružuju Isusa u Betlehemu je podsjetiti sve nas da je Bog prisutan na licu svakoga čovjeka koji trpi, da mi ipak nismo puno bolji od ondašnjih Betlehemaca, da jaslice i danas odašilju jasne poruke i izazove.

Doktorirao na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu

Dr. Josip Grbac rođen je 1955. u Lanišću gdje je završio osnovnu školu. Redovni je profesor na Katedri moralne teologije na Teologiji u Rijeci, Područnom studiju KBF-a u Zagrebu. Od 1976. do 1987.studirao je na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.
Za svećenika u porečkoj i pulskoj biskupiji zaređen je 29. lipnja 1982. VSS postigao je na visokom učilištu Gregoriana 1981. i njome postigao stručni naziv diplomirani teolog. Magisterij iz moralne teologije postigao je 1983. također na Gregoriani, te stekao akademski naziv magistar teološke znanosti iz moralne teologije. Doktorat iz moralne teologije postigao je na istom učilištu 1987. i njime postigao akademski naziv doktor teoloških znanosti iz moralne teologije. U rujnu 1988. postaje predavačem moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci, danas Teologiji u Rijeci. Kroz više godina urednik je »Riječkog teološkog časopisa«, a od 2005. član izdavačkog savjeta izdavačke kuće »Josip Turčinović« u Pazinu. Član je znanstvenog vijeća »Bogoslovske smotre«. Od 1994. do 2000. u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax HBK, te član Vijeća HBK za nauk vjere.
Objavio je knjige: Kršćanska i/ili univerzalna etika. Zbornik radova znanstvenog simpozija, Rijeka, 2003.; Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. Vatikanskog Sabora, Rijeka 1996.; Kršćanska etika u ozračju svakodnevice, Pazin 2004.; Etičke dvojbe hrvatskog društva. O važnosti odgoja za moralne vrijednosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009., kao i 80-ak znanstvenih i stručnih radova. Trenutno je, osim profesora na Teologiji u Rijeci, župnik u Umagu.

Ako je Božić blagdan života, kako promišljati život, kako život živjeti? Život je pun izazova, zamki, radosti, ali i tuge, uspjeha i neuspjeha, kako se s njima suočiti, nositi?

– Moramo naučiti vrjednovati život kao takav, a ne ovisno o nečemu. Čim započnemo naše poštivanje života nečim uvjetovati, on je ugrožen i izložen manipulaciji. Bilo da je nastao u štali ili kraljevskom dvoru, bilo da je nerođen ili na pragu smrti, život ostaje apsolutna i neusporediva vrijednost. Kada se Isus rodio u Betlehemu, sukladno ondašnjem zakonu, dijete je proglašeno ljudskom osobom tek kada je bilo predstavljeno ocu. Isus nije imao niti tu mogućnost, s obzirom da nije imao biološkog oca. Sama ta činjenica govori u prilog teze da svaki život, priznali ga mi ili ne, vrjednovali ga više ili manje, ima apsolutnu vrijednost u Božjim očima. A mi danas? Kao da smo sveli život na biološko postojanje, bez ikakve duhovne i vrhunaravne dimenzije. Biološki život samo je temelj, prva stepenica postojanja, infrastruktura svega ostaloga. Ako promatramo život samo u njegovom biološkom postojanju, svaka žalost, bolest, neuspjeh, pa i sama smrt, izgledat će nam tragično. Jedino rješenje je na život gledati u integralnom smislu riječi. Bog Otac niti jedno svoje dijete neće ostaviti na cjedilu, neće ga ostaviti napuštenoga, bez obzira koliko se to nama činilo, pogotovo u nekim tragičnim životnim situacijama. Niti jedna ljudska tvorevina ne može osmisliti smrt. To može samo vjera u vrhunaravnu vrijednost života. Čovjek koji u ništa i nikoga ne vjeruje uvijek je, za razliku od vjernika, tragičar kada stoji nad otvorenim grobom. Za kršćanina, naprotiv, i smrt je svojevrsni Božić, rađanje novoga života. Šteta što o tome mnogi ljudi ne razmišljaju dok su živi i zdravi. Vjerojatno se toga sjete tek kada im životni put krene nizbrdo ili kada se ugasi život ljubljene osobe.

Što je to uopće uspješan život?

– Možda je bolje zapitati se što je to sretan život. Jer, govoriti o uspješnom životu odmah podsjeća na nekakve materijalne ili ekonomske uspjehe. Ipak, možemo reći da je uspješan samo onaj život koji je sretan. Ima mnogo uspješnih ljudi koji nisu sretni. Ali ima puno sretnih ljudi kojima nije stalo do nekakvog vidljivog uspjeha. Ovi se lakše nose i s nedaćama života. Kada mi govorimo o uspješnom životu često mislimo na uspješnu karijeru, dobre životne uvjete, novac. Gotovo je teško zamisliti da jedan beskućnik može biti sretan. A zasigurno može. Stara poslovica kaže da se sreća uvijek rađa udvoje. Drugim riječima, sretan i uspješan život je onaj koji ti svakodnevno na put stavlja druge osobe, kada osjetiš da je tim osobama drago što te susretnu, kada ne osjećaš samoću duha. Tako se događa da jedan zaljubljeni par može biti sretan iako nemaju nikakve karijere niti kune u džepu. Oni sigurno svoj život ne smatraju neuspješnim. Problem modernoga čovjeka je sve veći individualizam, neki strah od drugoga. Drugi je doživljen više kao suparnik, a manje kao suputnik. Dok se Bog rađao nije imao ništa. Ali je oko sebe imao ljude, životinje, dakle druga bića koja su zbog njega bila sretna i zbog kojih je sam Bog, u svoj svojoj oskudici, bio sretan. Zato o sretnom i uspješnom životu ne treba puno filozofirati. Dovoljno je učiti od Boga. Možda pred jaslicama.

Ne smijem uništiti život

Život nastaje predivnom igrom muškarca i žene, žene i muškarca. Oni svom djetetu daju život. Pitam: Smiju li roditelji, ili samo jedan roditelj, odlučiti prekinuti taj život. Riječ je dakle o abortusu.

– Kako smijem uništiti život koji nije moj? Pa valjda vrijednost ljudskog života ne ovisi o tome što će netko treći o njemu odlučiti. To bi bio izraz maksimalne ljudske prepotentnosti. Nikakvi razlozi, čak ni oni vjerskog karaktera, ne mogu imati prednost pred ljudskim životom. Tako roditelji nemaju pravo zabraniti liječnicima da njihovom djetetu, u namjeri da mu spase život, daju krv ili presade neki organ zato što ti roditelji to ne žele iz vjerskih razloga. Kod ozakonjenja pobačaja valja naglasiti da niti jedan zakonodavac nije nadležan proglasiti da jedan život zapravo nije život. Zakon nastoji samo reći kako se jedan postupak za uništenje života, ako je obavljen pod određenim uvjetima, neće kažnjavati. To je jedan perfidan kompromis, neprihvatljiv s kršćanskog stanovišta. No, kao što smo utvrdili da se nismo daleko odmakli od Betlehemaca, tako možemo reći da se nismo odviše odmakli niti od starih Rimljana, za koje je ljudski život nastao tek rođenjem djeteta. Što dovoljno govori o našem napretku.

Vrijednost obitelji zadržala prvo mjesto

In illo tempore, u ono vrijeme, brak i obitelj tekao je po matrici: muškarac, žena i djeca. Muškarac radi, zarađuje, skrbi da obitelj ima što jesti, obući i obuti, da joj nije hladno, ima krov nad glavom, štiti od mogućih opasnosti... Žena je čuvarica ognjišta, toplina obitelji, kuha, pere, pegla, rađa i doji djecu... Djeca su poslušna, slušaju roditelje i starije, marljivo uče, završe školu, zaposle se, sami saviju obiteljsko gnijezdo, skrbe kada dođe vrijeme o starim i nemoćnim roditeljima. Ta se matrica, čini se, jako pohabala, izlizala, istrošila!

– Sasvim je jasno da su se obiteljske uloge promijenile, drugačije funkcioniraju obiteljski odnosi, pa tako i odnos roditelja prema djeci i obratno. No, sve to ne dira samu srž matrice koja se zove obitelj. Roditelji su ostali roditelji, djeca su ostala njima najdraža bića. I to je ono najbitnije. To što roditelji ne mogu biti sa svojom djecom onoliko koliko je to bilo nekada ne mijenja suštinu roditeljske i sinovske ljubavi i privrženosti. Pa i sam je Bog osjetio potrebu obitelji. To je istinski ljudski osjećaj. Nije čudno da, sukladno svim istraživanjima, iako mnoge vrijednosti u očima građana gube na vrijednosti, vrijednost obitelji uvijek je zadržala prvo mjesto. Odnosi u obitelji nisu zacementirani kao u jednom poduzeću. Upravo je stoga obitelj najdraže obitavalište svakome čovjeku. Postaviti u pitanje vrijednost obitelji kao takve zato što se mijenja tzv. matrica obiteljskih odnosa čista je ludost. To je rezanje grane na kojoj smo svi izrasli i na kojoj svi sjedimo.

Otvoreno srce

Rastave, bilo ih je, ima ih, bit će ih – što s njima, posebno katoličkih brakova? Ima li nade za razvrgnute katoličke brakove, hoće li ih Crkva pripustiti svome stolu?

– To pitanje je toliko kompleksno da je nemoguće dati odgovor u kratkim crtama. Koliko god papa Franjo naglašavao potrebu otvorenog pristupa razvedenima i ponovno civilno vjenčanima, što većina svećenika odavno čini, pitanje njihova pristupa sakramentima zahtijeva dodatna promišljanja o teološkim istinama koje su do sada tvorile temelj crkvene prakse. Možda nas je papa Franjo zapravo htio potaknuti da o tome jače, bolje i brže razmišljamo. Što je itekako puno.

Poruke kada se ugase božićna svjetla

U blagdansko vrijeme ljudi postaju više ljudi, osjetljiviji i sentimentalniji prema svojim najbližim, ali i onima u potrebi. Što je s ostalim danima? Potrebe i dalje postaju, ali mi imamo na vratima/srcu natpis zatvoreno.

Nije dobro u svemu izjednačavati istospolne veze s brakom

Jednospolni brakovi: da ili ne?
– Smatram da nije dobro u svemu izjednačavati istospolne veze s brakom. Bez obzira na vjerska uvjerenja, brak nije samo život dvoje ljudi koji se vole, nego rasadnik novih života. Što istospolna veza ne može biti. Kao što istospolna veza ne može pružiti sve dimenzije u odgoju djece koje pruža obitelj. Iako mislim da je dobro te veze nekako pravno legalizirati, jer svako uređeno društvo ne može na duže vrijeme trpjeti pravno neuređene odnose, ma kakvi oni bili. Svakako ne bi bilo dobro potpuno ih izjednačiti s brakom. Matrica obitelji i braka može se donekle promijeniti. Ali ju ne možemo i ne smijemo potpuno niti zamijeniti niti ukinuti.

– Tu je zapravo test koji razlučuje istinskoga kršćanina od onoga tko to nije. Učinci i poruke Božića vide se tek kada se božićna svjetla ugase. Tada će srce istinskog kršćanina ostati otvoreno. Ako toga nema, Božić se pretvara u spektakl bez ikakvih značajnih poruka i posljedica.

Hipotetski, prostrli ste blagdanski, božićni stol: Vi ste domaćin, neću pitati čime biste počastili goste, pitam - koga biste rado, vrlo rado ugostili?
– Puno njih. Zato se ne bih usudio birati. Možda onoga tko mi slučajno na Božić dođe na vrata. Ali, s obzirom da gotovo ništa ne znam kuhati, taj vjerojatno i ne bi bio veliki „sretnik“.

Pamtite li neki Božić po nekom iznimnom događaju?

– Pamtim nekoliko Božića kada smo, za vrijeme Domovinskog rata, posjećivali promrzle dečke na frontu i vozili im namirnice. Tada se rađao Bog i neovisna Hrvatska. Izniman osjećaj.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.