Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. prosinca 2019.
Memento mori

Intervju Prof. Anton Šuljić, katolički intelektualac i svećenik o porukama blagdana Svih Svetih i Dušnog dana

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 3. studeni 2019. u 19:23 2019-11-03T19:23:00+01:00

Kad bismo se uozbiljili, kad bismo malo više razmišljali, pa i o prolaznosti koju dodirujemo na našim grobljima, nužno bismo bili i bolji. Dobrota bi se nametala sama od sebe kao najviša vrijednost

U povodu blagdana Svih svetih i Dušnog dana, prof. Antona Šuljića, katoličkog intelektualca, svećenika, pjesnika i publicista, glazbenika i uopće čovjeka kulture zamolili smo da s nama podijeli svoja razmišljanja o tim danima i njihovim porukama, o sadašnjosti i vječnosti, o onda i sada, »duhovnom graditeljstvu«.

– Razdoblje u godini oko blagdana Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih, odnosno Dušnog dana i samo po sebi već nas poziva da se posvetimo pitanjima zapretanim u dnima bića, koja u zbrci i strci života ili ostaju neodgovorena ili su potisnuta kako nam ne bi bila neugodna. Ne bi smjelo biti tako jer nam je još sve odživjeti – i svoje vlastito umiranje (ako budemo koliko-toliko svjesni) i svoj poziv na svetost, ako smo kršćani i ako svoj život promatramo u svjetlu vjere.

Dijelu ljudi, ako ne i većini, smrt predstavlja stanovitu vrstu straha, pa se njome nikako ne bave, kao da se smrt događa samo nekom drugom. Ipak, u ovo doba godine, dok dolazimo na grobove naših voljenih, mi na neki način zaista mislimo i na vlastitu smrt i htjeli ne htjeli moramo se osobno susresti s njom. I bilo bi korisno kad bismo se s njome mirili kao s nužnošću i sastavnim dijelom života, ma koliko nam nanosila boli ili pak upitnika.

Umiranje je realnost i od te realnosti nemamo razloga bježati ili zazirati kao da nam se neće dogoditi. Valja je, dakle, ozbiljno uzeti u obzir. Nekako onako kako je to zapisala poznata francusko-američka književnica Marguerite Yourcenar koja kaže: »Treba se truditi i plivati do kraja, plivati u rijeci dok vas ona istovremeno i nosi i odnosi, i unaprijed prihvatiti ishod, koji je utonuti u pučinu.

Ali tko je taj koji tone? Dovoljno je prihvatiti nedaće, brige, bolesti drugih i svoje vlastite, smrt drugih i svoju vlastitu, da bismo od njih načinili prirodni dio života... Što se mene tiče, mislim da bih htjela umrijeti pri punoj svijesti, uz proces bolesti dovoljno spor da, na neki način, dopusti da se smrt u meni nastani, da imam vremena da je pustim da se čitava razvije.«

Suočavanje s umiranjem

Zaista nam treba i hrabrosti i poštenja da se suočimo sa svojim vlastitim umiranjem. Ne radi se ni o kakvim stilskim figurama već o stvarnosti koju ne može ugušiti nikakva varka ni hedonizmi kojima smo izloženi. Ne treba ni spominjati našeg A. B. Šimića i njegovu dobro nam poznatu pjesmu o smrti koja ukorak s nama živi »od najprvog početka«.

Ona s nama raste; jednoga dana mi zastajemo »a ona raste dalje« i, dakako, »kraljuje dalje sama«. Sjetit nam se, primjerice, i Gundulićeva stiha u poemi »Suze sina razmetnoga« koji u Plaču drugom kaže: »Krij se u jame gorskijeh hridi/smrt svuda te slidom slidi«. Sve, dakle, upućuje da u ove dane svoje misli i svoje srce ugodimo na toj realnosti. Ona za kršćane nije strašna. Kao ljude, smrt nas košta, najčešće nas i boli, ali kao vjernici gajimo veliku, najveću nadu od svih ljudskih nada – nadu u vječni život.

Kakav je taj život ili kako se on reflektira u ovome životu, najbolje nam – osim Krista i Bogorodice – pokazuju sveci. A njih slavimo upravo prije Dušnog dana. Zato je ta svetkovina ustvari neka vrsta šifre za susret sa smrću. Svi sveti su otključana vrata smrti ili, slikovito rečeno, pozivnica na iskustvo vjere koje smrti otupljuje oštricu boli.

Što nam poručuju Svi sveti, što nam poručuje Dušni dan?

– Proslavom blagdana Svih svetih počašćuju se oni nepoznati ljudi koji su živjeli životom skrivenosti, samozatajnosti, malenosti i istinskog predanja u Božju volju. Njihova su imena manje-više prekrivena patinom vremena. Njihova životna ostvarenja poznata su ili manjem broju ljudi, ili su pak, zbog vremena koje ih je ostavilo tamo gdje je prekinuta nit njihova života, zaboravljeni. Ipak, svetkovina Svih svetih želi reći jednu veliku istinu: ako smo gdjekojeg kraj sebe kadri ne vidjeti i ne otkriti ljudsku veličinu, pa je i zaboraviti – Bog to ne može učiniti. Bogu je svetost nemoguće ne primijetiti, jer je svetost poput dobro ugođene strune koja zatitra na istim visinama pa se zvukovi spajaju u jedan – i traju. Traju vječno i vječnost u njima traje.

Svetost je jedna. Uvijek se ponavlja i obnavlja i pojavljuje na razne načine, ima nebrojena lica, neiscrpive mogućnosti – svetost je poput nepresušna izvora. Ona je trajni sklad, simfonija koja u jednu cjelinu sastavlja kakofoniju stvarnosti i života. Svetost se probija kroz običnost svakodnevna života. Ona ne traži posebnu priliku, nije joj važan publicitet, ne ostvaruje se po narudžbi već nastaje dinamikom unutarnje slobode za istinu i dobro, za svijet kakav Bog stvara u onima koji mu se otvaraju u slobodi. Svetost je zato u isti mah izazovna, ali i pitoma i krotka.

Memento mori – sjeti se da ćeš umrijeti, ponavljali su, tvrde neki, stari Rimljani svojim vladarima, ponavljalo je i kršćanstvo u svim svojim stoljećima. Možete li povezati opomenu: memento mori i poruku: biti dobar čovjek?

– Drago mi je da ste mi, uz memento mori postavili baš pitanje o dobroti. Da, memento mori jest opomena, ali kao što sam već spomenuo, opomena koja računa s realitetom. Realiteti se ne daju varati. Oni postoje makar mi, poput nojeva, zabadali glave u pijesak.

Ali da, drago mi je da imam prilike reći riječ-dvije o dobroti koja otključava strahove i duši daje polet spram Dobrog. Dobrota je, naime, kako nas uči i sam Isus, vezana uz samoga Boga. Kad mu netko iznenada dotrči na put i kaže mu: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?«, Isus mu, pomalo otresito, kaže: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!« (Mk 10,17) Bog je, dakle, izvor svake dobrote kako to vjeruju ne samo kršćani nego i pripadnici drugih vjeroispovijesti. Dobrota je gotovo sinonim za Božje ime, za njegov način postojanja i djelovanja. Ona je iznikla iz samog Božjeg bića i, već prema svojoj naravi, mora se iskazivati, mora se usmjeriti nekome. I ljudi i stvoreni svijet su objekt iskazivanja Božje dobrote. Dobrota ima tu, rekao bih, zaraznu moć da se uvijek usmjeruje prema nekome. Samim tim što je netko dobar već u svoj prostor unosi božansku zbilju.

​Mudrost i dobrota

Možete li u tom smislu spomenuti neke biblijske primjere?

– Osobito su psalmi prepuni priznanja, iskaza, kao i vapaja da Bog pokaže svoju dobrotu prema narodu i pojedincima. Tako se, primjerice, u Ps 5,8 kaže: »Po velikoj dobroti tvojoj unići ću u dom tvoj«; ili u Ps 30,6: »Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova«, ali se upućuje i vapaj: »Sjeti me se, Gospodine, po dobroti prema svome puku« (Ps 106,4). Štoviše, mudrosne biblijske knjige jasno će reći da je Božja mudrost »odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čistog djela Božjega, i slika njegove dobrote« (Mudr 7,26). Mudrost i dobrota su, dakle, sinonimi. Nema mudrosti bez dobrote i obrnuto. Dobrota je sama po sebi mudra. No, ta dobrota, kad se priznaje i slavi, treba se i živjeti i nasljedovati. Tako starozavjetna Noemi svojoj snasi Ruti kaže: »Neka Gospodin blagoslovi onoga koji ne uskraćuje dobrote svoje ni živima ni mrtvima!« (Rut 2,20).

Pokazivanjem dobrote čovjek zapravo potvrđuje svoje jedinstvo s Bogom i svoju vjernost. Rekli bismo: dobrota je oblik iskazivanja vjere. Psalmist će stoga, kao plod vjere, navesti: »Jer pravednika, Gospodine, ti blagoslivljaš, dobrotom ga svojom k’o štitom zaklanjaš (Ps 5,13); štoviše »od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje«, kako pjeva Marija u svome Magnifikatu (Lk 1,50). Sv. Pavao dobrotu također uzdiže na najviši stupanj i vrlo se ozbiljno pita: »Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?« (Rim 2,4). Dobrota, da – ona je Božji trag u ovome svijetu.

Zadivljujuća je misao koju je u knjizi »Tanka crta« Kršćanske sadašnjosti, napisao akademik Mladen Machiedo: »Postoje teški trenutci (točnije: životna poglavlja) kad čovjek mora nastojati biti bolji od samoga sebe«. Biti bolji od samoga sebe, govoreći kršćanski, zapravo znači biti jedno s Bogom, jer Bog kao sama dobrota, na dnu je dna svakoga ljudskog bića ili kako bi rekao sv. Augustin, Bog je »intimior intimo meo et superior summo meo – dublje u meni od moje najdublje nutrine i više u meni od najviše zamisli moje« (Ispovijesti, III, 6,11). Kad bismo se uozbiljili, kad bismo malo više razmišljali, pa i o prolaznosti koju dodirujemo na našim grobljima, nužno bismo bili i bolji. Dobrota bi se nametala sama od sebe kao najviša vrijednost. Ona od Boga i za Boga. Ili onako kako to kaže spomenuti Machiedo: »Ishod svakodnevne pomisli na smrt može biti jedino dobrota«.

»Kršćani svoj pogled upiru u smrt prepunu nade – u križ Kristov«, pisali ste jednom o Dušnom danu.

– Nama ljudima – a Crkva je, osim božanskog, sastavljena i od ljudskog elementa koji se, na žalost, katkad i previše ističe – nije uvijek sve jasno ni u vezi s umiranjem, ni u vezi sa smislom postojanja, a kamo li u vezi s vječnošću ili transcendencijom. Ipak, kršćani baš u toj i takvoj Crkvi čuvaju sveti biljeg Kristova utjelovljenja, njegove smrti i uskrsnuća – i to je taj čvrsti temelj nade koja ne vara. To je, dakako, sigurnost u vjeri koju jedva može pojmiti netko tko nema dar vjere. Vjera, valja i to reći, nije prvenstveno znanje, nego iskustvo. Vjera je povjerenje u Događaj Isusa Krista. U tome Događaju – koji je trajan i djelatan u svakom vremenu i prostoru – odvija se svaka pojedinačna ljudska sudbina. Ona po sebi nije slučajnost, ali nije ni apsolut. Mi kršćanski vjernici vjerujemo da je Krist sve u svemu.

​Duhovno graditeljstvo

Ipak, i vjernik ima i pitanja i sumnji.

– Štoviše, ona nisu niti mala niti rijetka. Kršćanstvo se, naime, tijekom čitave povijesti bori kako samo sa sobom, sa svojim vlastitim pitanjima i nejasnoćama, tako i sa zlom u svijetu, ali i s kritikama koje mu dolaze iz njega te nastoji iznaći sintezu religioznog i ovozemaljskog. Vjeruje da se do sinteze može doći samo ako se oplemenjuje i uzdiže nutrina, ako se hrani moralni život, potiče i hrabri zemaljska odgovornost i ljudski angažman u društvenim, posebice socijalnim pitanjima i to tako da ne bude isključivosti i pretjerivanja ni na koju stranu. Usprkos gorkim iskustvima kršćani se, barem kako to potvrđuje praksa onih najboljih među njima – a to su sveci, pa i svi sveti koje ovih dana slavimo – ne umaraju kad su u pitanju vrednote te pokušavaju tu sintezu ostvariti najprije sami ne bi li se onda mogla više osjetiti i u široj društvenoj zajednici. Mislim da se Riječani i ljudi s Kvarnera još sjećaju sjajnoga čovjeka i kasnije izvrsnog šibenskoga biskupa Srećka Badurine. On je o toj i takvoj sintezi rekao sljedeće: »Crkva je u svijetu zato da promovira, da ostvaruje sintezu religioznog i zemaljskog, i to uvijek iznova, jer ona nikada nije jedanput zauvijek ostvarena kao ravnoteža. To je, rekli bismo, labilna ravnoteža što se tiče nas i naših ostvarenja«. Ako posve i ne uspijevamo, i labilna nas ravnoteža ohrabruje da ne sustanemo. Svetost svetaca, naime, nije apsolutna već relativna jer i ona uspostavlja tu labilnu ravnotežu.

Svetost pokazuje i dokazuje da život može biti više od dobitaka i utržaka, a osobito više od moći i politike. Štoviše, svetost nam uvijek pokazuje da je nebo veće od države, a dobrota jača od zla. Tko nije iskusio neće vjerovati. No, pitajte one koji su iskusili! Bog se ne da svesti na ljudske mjere, ali kad samo jednom dodirne strune naše duše – naš se život pretvori u treperav sjaj i odsjaj Svetog.

Davno ste isticali da je duhovno graditeljstvo u temelju svakog materijalnog graditeljstva.

– Mi, katkad previše zauzeti oko toga da gradimo ovo ovdje, krhko i prolazno – ili kako bi u naslovu svoga romana rekao Ivan Aralica, mi »graditelji svratišta« – možda previše često zaboravimo na gradnju duhovnog doma. A ta izgradnja jedina je kadra nositi se s gubitkom ovoga i ovdje sagrađenog. Grobovi nam posve nedvosmisleno govore o granicama našeg pouzdanja u svijet materijalnog. Nema li dimenzije duhovnoga graditeljstva, apsurd može biti strašan. Mi, naime, postajemo neosjetljivi za, kako kaže pisac Poslanice Hebrejima, »zbiljnosti koje ne vidimo« (Heb 1, 11) pa i ne možemo vjerovati da postoji i takva zbiljnost koja izmiče ovim očima koje su nas već toliko puta iznevjerile (pitajte Malog princa). Biti gluh za zvukove vječnosti znači biti blizu ili čak u samom apsurdu. Naime, latinski se ‘gluh’ kaže »surdus«. Biti potpuno gluh znači »absurdus«. Upasti u apsurd može se i tada kada od kakofonija postanemo gluhi, ali i ako nismo naučili osluškivati čudesni Božji govor, razaznavati »zbiljnosti koje ne vidimo«.

Ako više ne molimo ili ako više ne slušamo glas ljubavi koji nam govori upravo u takvim našim životnim okolnostima u kojima se nalazimo, naš život može malo po malo postajati apsurdan. To je život koji nas baca amo-tamo. U stalnom smo kovitlanju između prošlosti i sadašnjosti, užitaka i razočaranja... Naučeni na kakofonije našega svijeta suočeni smo, međutim, i s izazovom osluškivanja Boga koji živi među nama. Sv. Terezija Avilska vidjela ga je »iznad lonaca i tava«, a neki monah, kad su ga pitali, što bi uradio da mu je ovog časa umrijeti rekao je: »Nastavio bih kopati ovaj vrt.« Svetost nije poza niti bavljenje sobom. Svetost je zauzetost za drugoga i Drugoga, za stvari ovoga svijeta, ali tako da je u tom svijetu Bog sve u svemu. Da, sveci svjedoče da Bog nije udaljen od svijeta nego da je posve tu, Emanuel – Bog s nama. To ljudima zabavljenim ovim svijetom kao vlastitim apsolutom nije baš posve jasno jer, gluhi za transcendentno – živeći »absurdus« – ne zamjećuju pomake i dodire Svetog. A te se »zbiljnosti koje ne vidimo« ipak moraju izgrađivati. I to je to duhovno graditeljstvo. Ako ih se nikad nije ni pokušalo graditi, neće se ni razumjeti ni doživjeti.

Ni Isusa nisu razumjeli kad je govorio o »nerukotvorenom domu« (usp. Mk 14,58) pa su ga i osudili. Zato je sv. Pavao govorio o potrebi izgradnje duhovnoga ili nerukotvorenog doma pa, kad se i razruši ovaj zemaljski dom, vječno ostaje onaj »nerukotvoren, vječan na nebesima« (usp. 2 Kor 5,1). Duhovno se, dakle, graditeljstvo tka takvim duhovnim sredstvima. Ona su vjernicima »pouzdano i čvrsto sidro duše«, kako kaže Poslanica Hebrejima (6,19), odnosno to je nada koja izdržava mnogo tame i mnogo mraka. U ovaj naš katkad apsurdan kaos ta nada unosi svoje svjetlo i svoj mir. Čak radost. U ovim danima nada u vječnost i »zbiljnost koju ne vidimo« provijava iza i iznad grobnih humaka.

U srce života

- Svetost postavlja u pitanje naše samozavaravanje i opijenost samima sobom te nas poziva dalje – u srce života. Ona je upravo tu i opredijeljenost je za sada. I nije uljuljkivanje u lagodi, već je, naprotiv, odlučna i smjela upravo u težinama. Ipak, svetost nije štura, beživotna i bezlična, tegobna i zastrašujuća. Baš suprotno. Svetost je sloboda. Ne, nisu sveci bili bezgrešni. Ali s grešnošću se nisu mirili. Sveci su se usidrili u srce života i baš su zato postali uzori života. Među tim svecima, pogledom sjećanja prepoznajemo i lica svojih pokojnika. Zagledavamo se u značajeve naših očeva i majki, djedova i baka, naših prijatelja, rodbine i znanaca. I palimo svijeće. I tiho molimo. I poneka nam suza kapne na lice, sjetni smo... i skloni smo više no inače povjerovati da se isplati biti čovjek – biti dobar čovjek. Jer dobrima je Dobrota nagrada.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.