Prisilno slijetanje

Prije 75 godina posada izrešetanog Liberatora zarobljena je kod Rovinja: ‘Moj otac je bio krvav od glave do pete’

Zoran Angeleski

Posada zrakoplova B-24 Liberator, zaokružen je Richard R. Drow. Fotografirao ih je 11. član posade Victor J. Vergnetti

Posada zrakoplova B-24 Liberator, zaokružen je Richard R. Drow. Fotografirao ih je 11. član posade Victor J. Vergnetti

Osvrnuo sam se prema nekima i uputio im veliki osmijeh. Jedna me žena pogledala i zaplakala. Pogledao sam se i ustanovio da sam od glave do pete krvav. Krvario sam iz glave, na lijevoj nozi imao sam modricu, no osjećao sam se dobro, napisao je Douglasov otac



Točno na današnji dan prije 75 godina, 11. studenog 1944. godine, na polje između Rovinjskog Sela i Šorići prisilno je sletio američki vojni bombarder B-24 s 11-eročlanom posadom. Svi su preživjeli, a među njima bio je i danas pokojni radio operater Richard R. Dow, čiji je sin Douglas Dow ovog vikenda, u svom prvom posjetu Hrvatskoj i Istri, posjetio mjesto udesa, piše Glas Istre.


Tog kobnog, sunčanog dana njegov otac i ostala posada (Crew 288) poletjeli su prema Linzu, gdje su trebali napasti njemačku bazu tenkova. No, nakon što im zakazao jedan od četiri motora, pilot Hubert Huie Chamness i kopilot Everett Schrader počeli su gubiti nadzor nad avionom pa su spustili na visinu od pet tisuća stopa.


U trenutku poniranja avion se nalazio iznad Alpa, pa su na nenaseljeno područje ispustili bombe, ne bi li dobili na visini. Okrenuli su se prema Jadranskom moru, kada je avion izrešetan rafalom protu avionskog mitraljeza. Avion je nastavio ponirati, skrenuli su prema Istri i sletjeli na polje blizu Rovinjskog Sela.


Pisano svjedočanstvo




– Prilikom poniranja moj je otac, kao i ostali članovi posade, trebao sjediti, ali on je ustao i cijelo vrijeme gledao kroz prozor, kaže nam njegov sin Douglas, tehnički crtač koji je već deset godina u mirovini. Očevo pisano svjedočanstvo vrlo je zanimljivo.


– Sjećam se da se mnoštvo muškaraca i žena okupilo u blizini olupine. Nadao sam se da su partizani i da će nas vratiti u Italiju. , napisavši da je pilot Hubert Chamness bio teže ozljeđen.


Posadu su brzo presreli njemački vojnici i petoricu prebacili u rovinjski zatvor, današnju staru hladnjaču u Valdibori, a ostale, među kojima je bio i Richard, u bolnicu.


Douglasov otac Richard Dow, koji je umro 1998. u 78. godini života, zabilježio je i razgovor s njemačkim vojnikom koji je znao engleski. “Budi sretan, za tebe je rat završen”, poručio mu je njemački stražar koji je znao engleski. Ta se razmjena zarobljenika (posade) dogodila za nekoliko mjeseci.



Richard Douglas nakon rata nikad nije ponovno došao u Istru na mjesto prisilnog slijetanja njihovog aviona.


– Moj je otac imao problem odlaziti u Njemačku. Kad bi se našao u društvu u kojem netko priča njemački jezik, napuštao bi to društvo jer se nije osjećao dobro, a sve zbog lošeg iskustva njemačkom zatvoru, pojašnjava Douglas Dow.


Brat vojni pilot


– Otac je u ratu bio radio operater. Nije mogao biti pilot ni inženjer. Njegov ga je otac forsirao da bude klasičan biznismen, a on je bio suprotne prirode. Bio je vrlo inteligentna i kreativna osoba koja nije htjela biti vezana uz nekakav birokratski posao na jednom mjestu, dodaje Douglas, koji je dugi niz godina planirao doći u Istru, a činilo mu se da je 75. obljetnica pada B-24 idealna.


Usput, B-24 Liberator (‘Osloboditelj’) bio je najbrojniji američki bombarder Drugog svjetskog rata.


– Moj tata nakon rata nije više letio, ali je zato moj brat bio vojni pilot. Kad je brat s dvije godine vidio avion, rekao je: “Ja ću biti gore!”. I tako je i bilo. Kasnije je bio u Vijetnamskom ratu. Sve više cijenim što je otac zaista nastojao ispunjavati sve što smo brat i ja željeli, a što nije bilo lako u to poratno vrijeme, nastavlja Douglas.


Nakon rata članovi posade Crew 288 znali su se sastajati, ali su on i brat bili premladi da shvate te susrete.


– Od posade bombardera možda je još živ jedino kopilot Everett Schrader, kazao nam je Douglas Dow na kraju našeg rovinjskog razgovora.