Uspjeli su se posvađati svaki tjedan, povećati kamate na javni dug i prodati dionice Končara i na kraju više se nije znalo tko traži čiju ostavku: HDZ zamjera premijeru jer je radio svoj posao oko tajnih službi, Mostu da im je uzeo MUP i energetiku i htio kadrovirati u stranci, a Most HDZ-u da je ugrožavao nacionalni interes
Vlaho će sve pohapsiti ili će biti ministar samo šest mjeseci. Tako su u šali 21. siječnja ove godine na predstavljanju svojih šest ministara odgovarali pojedini mostovci na upitne poglede novinara kad se javnosti predstavljao budući ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. Kao i ostali Mostovi ministri i Orepić je javnosti izvan neretvanske doline bio relativno nepoznat. Ono što ga je na tom predstavljanju izdvojilo od ostalih kolega, i izazvalo zanimanje novinara, to je da nije najavljivao reforme u svom resoru, nego je, valjda u manje u od pet sekundi, izgovorio da će u njemu »javnost prepoznati zaštitu nacionalnih interesa«. I to je bilo sve.
Afere po traci
Vlada sigurno nije pala samo zbog MUP-a, niti je je to bio izravni povod za opoziv premijera, ali ta situacija najbolje govori kako je sve vodilo tome da ona ne traje od dulje, od, u šali prognoziranih, šest mjeseci. HDZ je pristao na nestranačkog premijera, čak su sami predložili kandidata, očito s namjerom da se karte ponovo podijele u hodu, uvjereni kako će ih do potrebnog broja zastupnika za tu novu Vladu dovesti i određeni broj mostovaca koji će im se usput pridružiti jer neće htjeti riskirati svoj zastupnički mandat na novim izborima.
U Mostu je unatoč tome što su se krizne situacije redale kao na traci od prvog tjedna mandata, od one s ministrom branitelja Mijom Crnojom, preko SOA-e, MUP-a, pa na kraju i arbitraže između države i MOL-a, postojala veća vjera u uspjeh i trajnost Vlade. U toj su stranci vjerovali kako je i HDZ-u jasno da oni neće poput ostalih koalicijskih partnera, ali i onih koje su imale ranije HDZ-ove Vlade, pristajati na bilo što samo da bi ostali na vlasti. Ako do kraja na okupu ostane sadašnjih 12 Mostovih zastupnika HDZ se zbilja prevario u procjeni, kao uostalom i velika većina analitičara pa i medija koji su vjerovali da će svatko čuvati jednom stečene pozicije i to pod svaku cijenu, što će HDZ-u otvoriti prostor za novu parlamentarnu većinu. Zbog svega toga je i odluka Mosta da bude za opoziv Tomislava Karamarka vjerojatno zatekla HDZ i natjerala ih na brzu rekaciju traženja opoziva Oreškovića i dovela ih situaciju da potpuno nespremni slažu novu većinu makar njihovi kolicijski partneri već dva mjeseca govore o preslagivanju.
U atmosferi koju je svaki tjedan nanovo usijavala nova afera, manji ili veći sukob, nije ni čudo da je Vlada napravila malo toga od premijerovih najava u parlamentu prije pet mjeseci. Timov je tim trebao poboljšati hrvatski kreditni rejting, smanjiti proračunski deficit, stabilizirati, pa onda i smanjivati javni dug, smanjiti kamate na buduća zaduženja, ubrzati rast gospodarstva, poboljšati povlačenje novca iz europskih fondova. No, ništa od toga se nije dogodilo.
Telefonske odluke
Zapravo jest, jedna od mjera za smanjenje deficita i javnog duga bila je aktivacija državne imovine. I Vlada je jedino u to i krenula. Na telefonskoj je sjednici s popisa tvrtki od strateškog i posebnog interesa za državu skinula osam poduzeća i pripremila ih za prodaju. Na burzi je nakon toga oglasila prodaju dionica Končara, Sunčanog Hvara, HTP Korčule i Eutelsata. Negodovanje zastupnika da se se odluke o prodaji državnih udjela ne mogu donositi na telefonskim sjednicama uglavnom je ignorirala, makar su osim iz oporbenih redova dolazile i od zastupnika Mosta i pokojeg zastupnika HDZ-a. Na kraju je jedna od stvari koje je HDZ zamjerio Oreškoviću obrazlažući svoj zahtjev za opoziv bila baš i ta telefonska sjednica od 11. svibnja, makar su na njoj sudjelovali svi HDZ-ovi ministri i bez njih, jer čine dvije trećine Vlade, takva odluka nije mogla biti ni izglasana.
Dionice Končara su u međuvremenu prodane, ali ni to Vladi nije pomoglo da se svidi investitorima, pa je pokušaj prodaje državnih obveznica u Londonu prije nešto više od dva tjedna neslavno završio. Vlada je odustala od prodaje jer su kamate bile oko pet posto što bi značilo znatno veće zaduživanje od onog po kojem se prošle godine na europskom tržištu zadužila Kukuriku Vlada.
I to su HDZ-ovci zamjerili Oreškoviću na dan izglasavanja opoziva, iako obveznice, prema službenom priznanju Ministarstva financija, nisu izdane zbog »političkih nejasnoća u Hrvatskoj«, odnosno zbog političke nestabilnosti. A nju sigurno nije uzrokovao samo Orešković. Na kraju se na opozivu najmanje govorilo o onome što je HDZ naveo kao službeni razloga za Oreškovićevu smjenu, kadroviranje u SOA-i i pokušaj uvođenje kancelarske diktature. Valjda je i ljudima u HDZ-u naknadno to zvučalo smiješno, jer u Vladi koja ima 23 člana, ta je stranka imala njih 15, što znači da imaju dvotrećinsku većinu pa su mogli utjecati na donošenje baš svake odluke.
Mogli su na osnovu te većine u HDZ-u predlagati i reforme koje su najavljivali, ali nisu to činili. Čak su zaustavili i kurikularnu reformu koja je već do njihova dolaska na vlast bila donekle pripremljena. Ne može se zanijekati ni da je Ministarstvo kulture bilo aktivno, Uz obrazloženje da se novac iz proračuna više neće dijeliti podobnim udrugama i projektima obustavili su to financiranje. Da bi onda novac podijelili onima koji se njima više sviđaju. Mora se priznati i to da je je najdalje u promjenama odmakao HDZ-ov ministar zdravlja Dario Nakić. Čak je do zakona koji je raspravljen u Saboru dogurao dio svojih reformi u zdravstvu, koje znače poskupljenje zdravstvenih usluga za građane.
Puni – energetike
Nije puno uspješniji u svojim promjenama bio ni Most, iako su u javnost izlazili s idejama o promjenama u pravosuđu, državnoj upravi, pa i ustroju MUP-a. Iako je pregovore sa sindikatima bio zadužen prvi čovjek Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov, oni nikada zapravo nisu ni započeli, pa tako državnom proračunu i dalje prijete tužbe sindikata, koje bi ako se riješe u njihovu korist na kraju mogle vrijediti milijarde kuna. Jedna je to od najvećih financijskih zamki koju pala Vlada ostavlja svojim nasljednicima u Banskim dvorima. I ta činjenica da su kao dvije odvojene Vlade vozili svatko na svom kolosijeku različitom brzinom, često i u suprotnom smjeru, najbolje govori da je već u startu sadašnja Vlada imala ograničeni rok trajanja i to u mjesecima.
Vjerovalo se da bi imenovanje čelnika u javna poduzeća, institute, zavode ili agencije moglo postati ljepilo za nešto dulji vijek sadašnje Vlade, dio je analitičara prognozirao da će nesuglasice prestati čim se plijen podijeli. No, to se nije dogodilo, HDZ i Most nisu ni došli do podijele plijena. Opet je sve zapelo na načelu po kojem će se ti ljudi imenovati. Most je inzistirao na odabiru direktora na javnim natječajima, a u HDZ-u su vjerovali da im pripada pravo na političko imenovanje, jer je na taj način i bivša vlast postavljala ditrektore. U jednom trenutku čak su dogovorili da će Most imati članove nadzornog odbora tamo gdje HDZ ima članove uprava i obrnuto. No, od tog načelnog dogovora nikad se nije otišlo dalje i nikada nije postignut dogovor oko konkretnih poduzeća. Već u startu zapelo je oko toga tko će ovladati energetskim tvrtkama, u koje je HDZ želio postaviti svoje ljude, jer je izgubio i Ministarstvo gospodarstva u čijem je resoru sektor energetike. Iako bi bilo zanimljivo gledati ta imenovanja, pogotovo dogovore koji im prethode, do toga nikada neće doći jer razlaz uzrokovala najvažnija energetska tvrtka u zemlji Ina. I dok se u Mostu ističu kako ni pod cijenu vlasti nisu bili spremni ugroziti nacionalni interes u Ini, u HDZ-u kažu da je Most namjerno digao priču oko arbitraže u Ini na razinu nacionalnih interesa kako bi smijenio Karamarka i tako zapravo »uredovao« u toj stranci. Oni, pak ni pod cijenu vlasti, kažu, nisu mogli ugroziti interes stranke i pravo da sama odlučuje o svome vodstvu.
U kaosu koji je nastao nakon toga čelni ljude Vlade tražili su ostavku jedni od drugih, a na kraju je, da apsurd bude veći, HDZ srušio svoju Vladu uz pomoć SDP-a.
