442 crew

Premladi smo da budemo jugonostalgičari’: Kako su se trkači iz Zagreba i Beograda spojili u – jednu obitelj

Siniša Pavić

Slogan nam je »Two crews, one family«. Snimili smo i dokumentarac, trčali štafetno od Beograda do Zagreba po selima Srbije, Vojvodine, naše Slavonije, sve do Zagreba. Pokušavamo da nađemo balans, ne da pomirimo nikoga, već da pokažemo da smo stvarno isti ljudi. Odakle je netko od nas došao, suvišno je pitanje



Njegovo ime je Neven Kamenski. Dogovoriti viđenje bilo je lako. Brz, dinamičan, sklon biciklu kao prijevoznom sredstvu, sve je to ovaj ‘dečko’ iz Zagreba. Taj, jasno je na prvu, ukorak s vremenom ide, pače trči. No, baš zbog toga činilo se logično na razgovor doći s mrvu skepse u njedrima. Zašto bi – pita se onaj što je poviješću i dnevnom politikom zadojen – netko za koga bi se ruku u vatru stavilo da je hipster neki i pobornik sve veće sljedbe što marno ‘ubija’ kilometre na maratonima, volio više od ičega trčati u ekipi sa beogradskim kolegama!? 442 Crew!


Družina, tim, ekipa u kojoj zajedno trče Beograđani i Zagrepčani, Hrvati i Srbi! Smije se Neven. Nije da ga prvi put pitaju:» A koliko je ono Vama godina!?«


– 37, veli.




Zna zašto ga se za godine pita. Godine bi, možda, mogle otkriti bar djelić motiva zbog kojih su se dvije grupe trkačke, ona beogradska »Belgrade Urban Running Team« (BURT) i ona zagrebačka »Zagreb runners«, spojile u jednu, u »442 Crew«. Teško je, na žalost, pobjeći od pitanja što s politikom imaju veze.


Nema animoziteta 


– Kada je nesretni rat počeo ja sam imao deset godina. Bio sam i pionir, učio ćirilicu u osnovnoj školi, ali sam među zadnjim takvim generacijama – priča Neven.


On Jugoslaviju nešto i pamti, no u 442 ekipi ima i znatno mlađih, taman da osnivačima bivša država ne bude ni u peti kad su dvije ekipe spajali u jednu.


– Ne, uopće ne. Imamo puno članova koji su mlađi, imamo djecu iz 90-tih. S nama je trčala prva Hrvatica rođena u Kninu po proglašenju neovisnosti. Imali smo dečka prognanika iz Vukovara koji je morao otići u Istru, pa je iz Istre došao u Zagreb da bi, evo, odselio u Irsku. Svi su objeručke prihvatili 442 priču. I nije to nikakva jugonostalgija. Mi koji smo djeca 80-tih premladi smo da bi bili jugonostalgičari – ističe Neven.


Svjestan je, međutim, da animoziteta ima i da se on prenosi s generacije na generaciju, baš kao i da ima onih koje na negativno tjera i sam spomen Hrvata u Srbiji, ili Srba u Hrvatskoj.


– A mi stalno hoćemo pozitivan odjek, jer trčanje je i popularno i pozitivno. Pozitiva je jedina poruka! – ističe Neven.


442 Crew! Kako se uopće dogodilo da dvije ekipe postanu jedno!?


– Igrom slučaja. Nikada nismo išli s idejom »ajmo nać’ ekipu iz Beograda koja na moderan način pristupa trčanju kao mi«”. Ne. To se dogodilo, onako, organski – priča Neven.


Godina je 2015. Proljeće, Banja Luka, polumaraton. Tu se nešto članova zagrebačke ekipe upoznalo s nešto članova beogradskog tima. Pa su napravili WhatsApp grupu, da bi 13. rujna 2015. u Kopenhagenu predstavili projekt »442 Crew«. Valja se tu na tren vratiti do nečeg što se zove Bridge The Gap, do trkačkog pokreta koji je započela grupa entuzijasta u New Yorku, da bi se proširio svijetom. Ideja je da se i trči i kroz trčanje upoznaje druge gradove, kulture, ljude. Ideja je, objašnjava Neven, da kada primjerice odeš na utrku u Istanbul, da te slična družina ugosti, bude ti domaćin, pokaže grad i s tobom trči. I da, »442 Crew« su bili atrakcija u Kopenhagenu.


– Odlučili smo odmah nakon Banja Luke od dvije ekipe napraviti jednu. Slogan nam je »Two crews, one family«. Bilo je jako zanimljivo vidjeti reakcije. Snimili smo i dokumentarac, trčali štafetno od Beograda do Zagreba po selima Srbije, Vojvodine, naše Slavonije, sve do Zagreba. Neki su kazali »bravo, hvala Bogu da mladi kreću dalje«. Bilo je i onih koji su govorili »možete eventualno biti prijatelji, ali braća nikada«. Ovisi, od sredine do sredine. Ne opterećujemo se ni s negativnim ni s pozitivnim komentarima. Bitno je da je nama OK i pozitivno – ističe Neven.


Neka viša sila 


Ali, zašto baš Beograd!? Mogla je biti ekipa od bilo kuda.


– Ne znam. Tako se dogodilo. Stvarno nisam neki religiozan lik, ali možda je neka viša sila. U trenutku kad nas je ta sila spojila oni su jedini bili na ovim prostorima koji su imali crew kao i mi. Spojila nas je pozitiva, spojilo nas je druženje, spojilo nas je trčanje – veli Neven.


I evo ih, jedni drugima podrška, svi kao velika obitelj, i oni među njima koji trčanje shvaćaju krajnje ozbiljno i oni koji nisu potrčali godinama ali su ponosni članovi »442 Crew« i dolaze na druženja. Plan je jasan; trčati i družiti se, širiti pozitivnu energiju i dobru poruku. Negativnih iskustava imali su na kapaljku. Znači li to da smo se s vremenom ipak promijenili? Mogu li ovako ‘male stvari’ mijenjati ljude na bolje?


– Rekao bih da jesmo. To je neka moja nada, a ja sam nepopravljivi optimist. To jesu male stvari u odnosu na svijet, svjetske probleme. Trčanje je neka vrst luksuza, nije baš da spašavamo kitove ili takvo što, ali nekada male stvari imaju puno veći utjecaj nego da nešto forsiraš. Da smo neka organizacija koja jako forsira spajanje Zagreba i Beograda možda ljudima ne bi bili simpatični – poručuje Neven.


Ali, veli Neven, možda bi bilo dobro da se čujete s Milkom, pa da vidite što i oni uz BURT-a kažu. Milko Babić jedan je od kapetana i osnivača BURT-a. Sličnih je godina kao i Neven, jednako predan ekipi za koju trči. Pitamo ga što se to dogodilo u Banja Luci prije četiri godine.


– Vidjeli smo se mi već i prije. U Banja Luci smo napravili party poslije polumaratona, pozvali na njega i »Zagreb runnerse« koji su utrku trčali. Isti smo ljudi, isto se smijemo, iste su nam ideje, iste vizije imamo. Tako smo čitavo ljeto razmišljali kako da napravimo zajednički tim i predstavljamo jedni druge. U Kopenhagenu smo to i realizirali, prisjeća se Milko.


Najveća pobjeda 


Zvuči jednostavno, onoliko koliko zvuči nevjerojatno da razmišljajući o ujedinjenju dva tima nisu mislili i na to ‘što će ljudi reći’.



– Nas ne zanima prošlost koje nismo bili dio. Tada smo bili klinci, ali nismo se bavili politikom, a ne bavimo se ni sada. Ideja je doslovno ta da smo isti. Živio sam u Zagrebu dvije godine, djevojka mi je Zagreba, tu sam radio, upoznao se s Nevenom i Domagojem iz »Zagreb runnersa« i tako je počelo naše druženje. Nikada nisam u Zagrebu imao nikakvih problema, niti sam išao okolo i širio neko srpstvo. Mene to ne zanima. Mene zanima da širim pozitivnu energiju i dobru ideju, a mislim da je 442 jako dobra ideja. Mi, između ostalog, pratimo globalnu ideju Bridge The Gap, ideju da se ljudi socijaliziraju kroz trčanje. I kako to Neven kaže, prešli smo sve zadane nivoe time što smo napravili crew između dvije države koje su po nama iste, ali po drugima i zaraćene i ne znam koliko i kako različite – priča Milko.


Kaže i on, nikog tu Jugoslavija ne zanima.


– Meni je uspjeh to da danas u timu trče klinci koji su rođeni 1992., ’93., ’94., oni koji, dok nisu pristupili našem timu, nikada nisu planirali otići u Zagreb, a sada im je odlazak u Zagreb kao da idu do Novog Sada. Pasoš u džep i ode u Zagreb do svojih prijatelja. I to tako i treba biti. Meni je to normalno. Ja sam odgajan da je to normalno i želim da je to normalno i klincima koji s nama trče i rastu. To mi je najveća pobjeda – ističe Milko.


Milko Babić je rodom iz Knina. Za rata mu je obitelj otišla za Beograd. To je kaže bilo tako i nitko od njegovih prijatelja iz »Zagreb runnersa« za to nije kriv.


– Ja na to gledam zdravorazumski. S druge strane ima ljudi koji su izgubili nekoga. Mi pokušavamo da nađemo balans, ne da pomirimo nikoga već da nađemo balans, da pokažemo da smo stvarno isti ljudi. To mi nekako ima najviše smisla – smatra Milko.


A sve to zbog trčanja. Ili, kako Milku njegova majka zna reći: »Ajde da i nešto dobro izađe iz te jurnjave!« Srbin iz Knina. Reklo bi se, ima Milko milijun razloga da bude kivan na sve i sva. Ali nikada ga, kaže, roditelji nisu učili ovo je Srbija, ovo Hrvatska, ovo Hrvat, ovo Musliman. Ima, kaže, dobrih i loših ljudi. Stvar je odabira s kojima ćeš biti, smatra. I zato je na »442 Crew« iznimno ponosan.


Zvezdaš u Los Angelesu


– Diplomirani sam ekolog, radim kao producent, ali kad se trebam predstaviti svima kažem; ja sam kapetan i osnivač »442 Crew« i BURT-a zajedno s mojim prijateljima koje smatram kao dio porodice. To mi je ispred svega što sam napravio u životu – ističe Milko.


Ali, lako za mene, kazuje sada Milko. Priča je, kaže, Nikola. Nikola je jedan od osnivača BURT-a i »442 Crew«. Godinama je bio, praktički rastao, s navijačima Crvene zvezde, s onim ekstremnim dijelom, a onda mu je trčanje promijenilo život. Od ekstremnog postade običan navijač, zvezdaš što se sa sjevera preselio na istok.


– Ne znam što mu se dogodilo, možda je odrastao, ali znam da je sve usmjerio ka trčanju. Trčanje mu je i suprugu dalo. U Americi je, ali pokušajte ga dobiti – upućuje nas Milko.


Slika profilna na WathsAppu kazuje puno. Kršan je Nikola Miljković. Lako ga je zamisliti na sjevernoj tribini Marakane, a to u Hrvatskoj u pravilu budi samo loše konotacije. U glavi je zato ona Milkova: »Treba dati ljudima šansu. Kad vidite Nikolu njegova pojava je ‘strašna’, ali ja ne znam ima li netko veće srce od njega.« Tamo blizu Los Angelesa, gdje Nikola trenutno živi sa suprugom i sinom te studira nutricionizam, jutro. U Zagrebu šest popodne. Kako je to samo trčanje promijenilo njegov život!?


– Uf! – na to će Nikola.


Kaže, sav se naježio sad kad kreće pričati priču od početka.


– Sve što se ticalo odnosa Hrvatske i Srbije je većini mladih u Srbiji nametnuto. Ne mogu reći da smo sami izgradili svoje mišljenje. Neki jesu, neki imaju razloge za ono kako se osjećaju i govore, ali i ja sam bio mlad u ratno doba i kada sam tek postajao svjestan sebe već smo bili u ratu. To je bila stvar koju sam samo prihvatio od onih koji su bili glasniji. A u mojoj kući generalno se na tu temu nije baš mnogo pričalo. Iz svoje kuće nisam povukao taj dio su Hrvatska, ili Kosovo prostori koje se ne voli. Eto odakle taj neki prvi moj stav da ne volim ništa što je dolazilo sa strane, iz Hrvatske – priča Nikola.


Bio je, još uvijek je, kako kaže, zvezdaš.


Mržnji nema mjesta 


– To je dio mog života u kojem je propaganda bila jaka, gdje i dalje ništa što dolazi s hrvatske strane ne smije biti prihvaćeno. Kada si mlad želiš pripadati negdje i ne postavljaš suvišna pitanja. Moje djetinjstvo je bilo takvo da sam većinu stavova izgradio na osnovu toga što sam bio povodljiv, a ne na osnovu toga što sam mnogo razmišljao. To je bila jedna od stvari koju sam prihvatio. Da se razumijemo, Zvezda je dio moje porodice, dio mog bića i to se nikada neće promijeniti. Jedino na svijetu što i dalje ne volim je Partizan! Sve ostalo što nekada nisam volio ili sam mislio da mrzim je promijenjeno, zato što u mom životu nema mjesta da se mrzi – kazuje Nikola.


Mnogi su mladi, kaže, otrovani prošlošću na koju nisu imali nikakvog utjecaja. Ali, dio ih je promijenio svoje mišljenje i dio radi na tome da utječe na mlade i da ih nauči de se nema što ne voljeti i da se nema što mrziti.


– Krivo je neznanje. Ja nisam znao. Jednostavno pruži šansu svemu u životu i onda izgradi svoje mišljenja. Na taj način ja sam izgradio svoje mišljenje. Možda nešto kasnije nego što je trebalo, ali upoznao sam ljude iz Hrvatske koji su isti kao ja, koji razmišljaju isto kao ja, koji vole iste stvari kao što ih volim ja! To odakle je netko od nas došao suvišno je – govori Nikola.


Za tu transformaciju čovjeka s ulice i tribina, do lidera 442 družine krivo je trčanje!


– Trčanje je najljepši dio moje životne priče. Moj se život u mnogom promijenio kada… Uf, oči su mi pune suza – stisne se na tren Nikoli glas u grlu.


– Znate, život na ulici vas dovede da radite mnoge pogrešne stvari u određenim situacijama. Sada znam da nisam bio dobar čovjek, znam da jako često nisam bio dobar drug. Posljedica čitavog tog dijela mog života koji je trajao 15 godina, je da sam potpuno izgubio samopouzdanje kada sama postao svjestan sebe i tko sam zaista. Bilo je jako teško da podignem pogled. Uf, jako mi je teško pričati…


Velimo mu da stane, ali on želi dalje.


– Kada je prestalo uličarenje, prolazio sam kroz seanse s doktorima pokušavajući naći pravi način da ponovo dođem na pravi put i onda se dogodilo da sam se krenuo baviti sportom. Duboko sam bio u fitnesu. Sve što sam radio radio sam do daske, pokušavao ići iznad svojih mogućnosti. Kroz svoj prošli život naučio sam da guram kroz bol. Tako i u trčanju. Ono što mi je trčanje donijelo je da sam shvatio, da kada jednom nađete put, kada nađete pravi pravac u kojem ćete gurati do bola tada život postane lijep. To mi se dogodilo s trčanjem – pojašnjava Nikola.


Sudba je tako htjela i da jedan jak brend poželi Nikolu da im bude zaštitno lice, pa da se taj brend povuče, ali da prijatelji koje je pozvao da mu pomognu ostanu tu i da se priča s trčanjem razgrana. Bio je tu i Milko, bili su tu BURT-ovi osnivači.


Bajaginih 442


– Zaljubili smo se u trčanje, stvorili energiju koja nosi naš tim i krenulo se događati konačno nešto lijepo u mom životu, nešto u što sam se zaljubio! Konačno znaš da radiš dobru stvar, po cijenu žrtvovanja vremena kući, na poslu. Ali, dobio sam i tu obitelj i moj život je tad krenuo da se lijepo odvija – veli Nikola.


Nedugo nakon toga dogodili su se i Hrvati!


– Milko je otišao raditi u Zagreb, i to je naša sreća. Otišao je na par trčanja sa »Zagreb runnersima«, približio nam ekipu koja se ništa nije razlikovala od naše. Onda sam otišao u Zagreb i ja i to je postala praksa da se okupimo i zajedno odradimo kako utrke u Zagrebu, tako i one u Beogradu. Jako brzo smo se jako zavoljeli. Jako smo se često viđali i jako se zavoljeli. Ništa nije bilo forsirano – kazuje Nikola. Počeli su se ubrzo šaliti i na temu Bajagine pjesme »442 do Beograda«, koja nije, kao ljudi misle, pjesma o distanci između Zagreba i Beograda.


– Krenuli smo se šaliti kako ćemo napraviti »442 Crew« pa da zajedno sve radimo, a onda se dogodilo ujedinjenje naša dva tima. I stvar je prirodno krenula svojim putem, krenuli smo dijeliti pozitivnu energiju o zajedničkom životu – ističe Nikola.


I da, veli i on kako tu nema bratstva i jedinstva.


– Osobno, nemam nikakav stav o Jugoslaviji. Zaista mislim da je svaka veza koja pukne i trebala puknuti. Trebalo je očigledno da pukne i ta Jugoslavija. Nije to bio nama nikakav poticaj za zajedničko djelovanje. Ali imamo mogućnost da mladima pružimo šansu, da im damo ono što mi nismo imali, da im netko pokaže da s druge strane granice žive isti ljudi kao što smo sami! Odlučili smo da to bude naš put, da smo influenseri iako nas nitko nije poslao da približavamo mlade. Mi sa svoje strane, »Zagreb runners« sa svoje, pa dok guramo. Stvarno smo u tome iskreni. Sjećam se kada je bio problem s izbjeglicama koji su prolazili Srbijom i Hrvatskom na putu ka Europi, kako je u jednom trenutku Hrvatska zatvorila granice prema Srbiji. Mi smo se okupili i trčali na ničijoj zemlji. To je bio naš protest – priča Nikola.


Više se, kaže, ne postavlja pitanje gdje se trči, već što će se raditi zajedno. Pun autobus Beograđana dolazi u Zagreb na utrke samo da navija, a vrijedi i obratno, zajedno putuju po Europi, zajedno sudjeluju u organizaciji utrka.


– I nitko se ne boji da pusti glas nasred ulice kakav god da je naglasak i da izazove sreću drugih ljudi. Mislim da je to poanta i ono što nam je trčanje donijelo – ne dvoji Nikola.


Uz njegovu obitelj 442 družina je ono lijepo za što se, kaže, može uhvatiti u svom životu.


– Jako sam na to ponosan. Pitali ste me kako srpska zajednica na to reagira, moji prijatelji. Istina je da sam svoje prijašnje mišljenje formirao i na osnovu tih bučnih prijatelja koji su bili protiv srpsko-hrvatskog odnosa, jer ove druge ni ne čuješ jer im ili nije bitno, ili ne žele imati stav o tome. Čuješ samo one koji su bučni, kao i svuda i u svemu u životu. Znam da određeni ljudi nisu jako sretni, ali nitko mi nije direktno došao i rekao »kakve su to gluposti«. Dosta stvari sam u životu radio da bi se drugima svidio. Sada mi stvarno nije bitno. Ako mislim da je nešto dobro, ja ću to raditi – kaže Nikola.


I pritom je uvjeren kako su nas male stvari poput 442 tima već učinile boljima.


– Što je god bilo u prošlosti vrijeme je da gledamo naprijed i ako možemo da uradimo bilo što da ta budućnost bude svjetlija i ljepša. To je naša odgovornost kao roditelja i starijih. To je ideja i »442 Crew« i moja kao roditelja. Moj sin je već bio sa mnom i šetao po Zagrebu i ne želim da to bude posljednji put. Želim da to bude normalan život. Ne vidim razloga da ne bude – zaključuje Nikola.


Što je onda »442 Crew« i što će s njim, teoretski, biti za nekih 20 godina!? Milko na to kaže da se nada kako je ovo što rade lijep putokaz za dalje. Neven će slikovito reći kako su oni zapalili baklju, a tko će je preuzeti i dalje nositi vidjet će se.


– Ponavljam, nije bitno je li žensko, muško, trans ekipa, katolici, ovi, oni, uopće nije bitno. Bitno je da je to ekipa koja nema predrasuda – kaže Neven.


A Nikola će kratko: »442 sam ja! To je naša ideja. I tu nitko sa strane ne može da ubaci svoje ideje! Nikada nas nitko nije gurnuo u bilo što niti će se to dogoditi!«


U rujnu »442 Crew« slavi rođendan, četiri godine od Kopenhagena. U lipnju trče svoje natjecanje, pa i onu utrku dugačku jednu milju za koje nakon svakih 400 metara valja trkaču popiti pivo. Milko kaže da su Zagrepčani u strašnoj formi, ali i da ima do lipnja…