Brojke su, zapravo, mnogo bolje nego što su se u bivšoj vladajućoj koaliciji i usudili nadati u vrijeme predizborne kamapnje. BDP je solidno rastao prvi put nakon krize, a proračunski deficit, kako su pokazali podaci objavljeni u četvrtak, pao je skoro na samu granicu nakon koje se ostvaruje uvjet za izlazak iz europske procedure prekomjernog deficita. Rast javnog duga je, pak, skoro zaustavljen.

Dakle, kad se prašina slegla i kad se povukla crta, ispalo je da su Milanović, Lalovac i ekipa u 2015. godini, u kojoj je tadašnja opozicija do besvijesti ponavljala mantru o bankrotu i propasti koja nam je već za vratom (ne promijeni li se vlast, jasno), ostavili Hrvatsku koja raste i čija je gospodarska perspektiva prvi put od izbijanja svjetske gospodarske krize obojana svijetlim tonovima.

I što je onda trebala napraviti vlast koja je zasjela krajem siječnja u Banske dvore?

Svakako ne hitno promijeniti osnovne postavke politike iz 2015. godine – politike koja je (smanjenjem poreza na dohodak) povećala plaće građanima i konverzijom kredita u francima, opet na korist platežne moći građana, izbila iz ruku banaka milijarde kuna ekstraprofita. Vlada Tihomira Oreškovića, međutim, okrenula je kormilo u potpuno suprotnom pravcu.

Novac vaš – reforme naše

Izgledalo je, naime, poput loše interpretacije, ili još lošijeg vica, kad su se u jednoj od serija recentnih medijskih prepucavanja najdražih suradnika (nikako ne koalicijskih partnera) izvori iz Mosta i HDZ-a žalili kako, eto, Vlada još nije uspjela pokrenuti niti jednu reformu – osim one u zdravstvu. Da ne bi pomislili nešto drugo, odmah je išlo i objašnjenje – reforme u zdravstvu ticale su se poskupljenja dopunskog osiguranja i promjena u sustavu Hitne pomoći.

Dakle, reforma u zdravstvu je 19 kuna mjesečno skuplje zdravstveno osiguranje, a u sustavu Hitne pomoći se svodi na odvraćanje ljudi od dolaska na hitnu pomoć, jer, zna se, nema boljeg noćnog izlaska od onog u najbližu bolnicu. Kako svaka zabava košta, tako će se, ubuduće, u reformiranoj hitnoj službi upad plaćati 150 kuna, ako dežurna sestra procijeni da vam ipak nije bilo toliko hitno pomagati.

Uz takvu »reformu«, čovjek je mogao samo poželjeti da druge nikad ni ne dođu.

Dok je priča o smanjenjima plaća (loše skrivena pod firmom ukidanja plaćene pauze) zasad još uvijek u fazi probnog balona, reforme su već spremne za mirovinski sustav.

I one se vode istim gorivom, kao i one u zdravstvu – novac vaš, reforme naše. Naime, svi rođeni od 1961. godine naovamo morat će u mirovinu sa 67, a odlazak u prijevremenu mirovinu će se kažnjavati (smanjenjem penzije) još jače nego dosad. Radi se, zapravo, u bezuvjetnom prihvaćanju uvjeta koje je postavila EK, a kojima se dosad uspješno uspjevala odupirati (bivša) Vlada u Zagrebu.

Uz promptni politički cirkus, ovo je nagnalo i sindikate da se zavjetuju na borbu protiv ovakve reforme, pa čak i da na isto pozovu građane.

Vlada u izlaznoj strategiji

Situacija se tako gadno usijava i na ekonomskom planu. Sindikati u džepu imaju sporazum koji im garantira značajno povećanje plaća, a Vlada amaterski pokušava kupiti vrijeme. Oko mirovinske reforme bi mogla svoje govoriti i ulica. Zdravstvena je već izazvala bijes i peticije. Da je vlast, dakle, politički mirna poput površine jezera za ljetnjeg mirnog dana, našla bi se pred golemim pritiskom i vrlo složenim situacijama već do kraja ove godine.

No, Vlada je u takvom stanju da se čini kao da svi njeni akteri rade na – izlaznoj strategiji.

Pa za ove je suradnja Račana i Budiše bila dosadno rutinska. Uglavnom, brojevi zastupničkih mandata su i dalje takvi da je jedino realno »preslagivanje« bez izvanrednih izbora ono u kojem Most sa SDP-om krene u stvaranje nove većine. Nije nemoguće, ali s obzirom na povijest s kraja prošle godine, nije baš ni lako izvedivo.

Dvije najizglednije opcije tako ostaju preživljavanje ovako složene Vlade, koja će se zbog politike koju provodi osim u milijun unutarnjih sukoba naći očito u frontalnom (i moguće fatalnom) sudaru sa sindikatima (i umirovljenicima i pacijentima) već za koji mjesec, ili odlazak na nove izbore.

Jeste li se odmorili, Zorane Milanoviću?

Većina analiza o tome kako bi prošli izvanredni izbori za Most predviđa praktički potpunu anihilaciju družine Bože Petrova. Po anketama je Most na oko šest posto, ali s izrazito nepovoljnim trendom i kako su na prepad osvojili mandate lani, tako bi ih ove godine mogli i prosuti. Ali, tu je bitna, ključna priča s kojom bi Most išao na izbore. Ako bi nas Petrov pozvao na birališta na braniku, recimo, nacionalnih interesa u Ini, ili samostalnosti poreznog Uskoka, moguće je da bi Most od rušenja vlasti koju je sam formirao, mogao i politički profitirati. Neće, zasigurno, dobiti preko 13 posto glasova, kao lani, ali i sa 7-8 posto bi imali dvoznamenkasti broj zastupnika i opet mogli odlučivati – s osnaženom pregovaračkom pozicijom i imageom onih kojima nije problem sve srušiti i krenuti iznova.

Mostova pozicija je, zapravo, zasad mnogo bolja nego ona koju ima HDZ, iako se to na prvi pogled ne bi moglo tako zaključiti. Jer, teško je doista očekivati da bi nakon razočaravajućih sto dana Vlade obilježene gotovo isključivo brutalnim sukobima oko kadrova, te nekoliko nepopularnih (i suvišnih) gospodarskih poteza HDZ uspio opet postići jednaki rezultat kao SDP. U izvanrednim izborima bi lijeva koalicija svakako bila favorit za relativnu pobjedu, a kako sad izgleda, svaki dan (ne)funkcioniranja aktualne koalicijske vlasti će joj podebljavati postotke.

Karamarku bi izvanredni izbori, stoga, trebali biti noćna mora. Jer, ako dođe do potpunog sukoba s Mostom i ako birači pokažu palac dolje, a i ovaj komad vlasti koji imaju im izmakne iz ruku, skoro 99 posto glasova na izborima za predsjednika stranke neće mu mnogo značiti. Odletjet će s funkcije brže nego li je, s osmijehom, primio člansku iskaznicu HDZ-a iz ruku Jadranke Kosor.

Stoga su razumljive indirektne prijetnje teško ostvarivim preslagivanjem većine u parlamentu – izbori nisu opcija za HDZ, ali su još mnogo manje za Tomislava Karamarka osobno.

Naposlijetku, u ovoj suludoj političkoj situaciji, o kojoj bi se dalo pisati ne do kraja ove, nego do kraja posljednje stranice »Pogleda«, posebno je zanimljiva pozicija Zorana Milanovića.

Kojeg Zorana Milanovića?

Jer njega, dok u Vladi bijesni rat »do istrage vaše ili naše«, dok se proizvode reforme koje prijete temeljito demontirati socijalnu državu, a o udaru na civilno društvo, medije i povijesni revizionizam da ne govorimo, dakle, za to vrijeme predsjednik stranke koja bi morala predvoditi »drugu Hrvatsku« svoju djelatnost svodi na nekoliko rečenica koje PR slaže u njegovo ime na facebooku.

Okej, kampanja u SDP-u je bila nešto zahtjevnija od one u HDZ-u i čovjeku je možda trebao predah. Ali, jeste li više napunili baterije, Zorane Milanoviću?

Vrijeme je da se krene. Ili, i to je za žive ljude, prepusti kormilo nekom koga konzervativna revolucija i neoliberalne reforme malo više motiviraju na – otpor.