Obljetnica

Po čemu ga se sjećamo? Danas je deset godina od smrti prvog predsjednika SDP-a Ivice Račana

Zdenko Duka

Iza Račana se nisu vukle afere jer afera nije bilo. Bio je pošten čovjek, s osjećajem socijalne pravde i socijalno osjetljiv. Racionalan političar, strpljiv, često stoga i spor i neodlučan 



Danas, 29. travnja, prošlo je 10 godina od smrti Ivice Račana, prvog predsjednika najprije Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), a onda Socijaldemokratske partije Hrvatske. Kad gledamo iz današnje perspektive 25-26 godina samostalne Hrvatske, jasnije se vidi Račanova ostavština.


Čini nam se da postoje tri velike, ključne pozitivne stvari za koje je Ivica Račan zaslužan. Prvo, on i njegovi suradnici iz hrvatske vlasti u razdoblju 1989.-1990. osigurali su zaista slobodne i poštene prve višestranačke izbore 1990. godine. Danas nam je pogotovo jasno kakvi su bili pritisci iz Beograda da se spriječe baš takvi slobodni i fer izbori. Između dva kruga parlamentarnih izbora, kada je već bilo bjelodano da HDZ pobjeđuje, došla je u strogoj tajnosti u »kockicu«, zgradu Centralnog komiteta, vrlo visoka delegacija JNA, nudeći Račanu i njegovoj ekipi sprječavanje i krivotvorenje izbora. Račan je to, naravno, odbacio. Lako je reći to »naravno«, ali vremena su bila opasna.


Druga je hvale vrijedna zasluga što je Račan, na taj svoj način koji je često bio i »domobranski« neodlučan, samozatajan i kompromiserski, uspio sačuvati stranku i 2000. godine, 10 godina poslije poraza – učiniti je pobjedničkom i vladajućom. Imao je u svemu tome i nešto sreće. Pljačkaška pohlepa (uglavnom) HDZ-ovih ljubimaca, tih tobožnjih velikih domoljuba, i sve izrazitije i mušičavije diktatorske manire Franje Tuđmana koje su potpuno izolirale Hrvatsku, doveli su na vlast pametno sastavljenu koaliciju šest stranaka. Brifirali su ih Amerikanci, tada još skroz liberalno-demokratski nastrojeni. SDP i HSLS Dražena Budiše bio je u jednoj koaliciji, a HNS, HSS, IDS i Liberalna stranka u drugoj.


Strpljivo čekao i – dočekao 




Na izborima 1992. godine SDP je jedva prešao izborni prag, a onda je 1995. narastao na 10-ak posto da bi 2000. koalicija 2+4 osigurala dvotrećinsku većinu. Odmah poslije poraza 1990. godine, Račanov SDP se u Povijesnoj deklaraciji ispričao žrtvama stare komunističke organizacije. Ispričali su se svima onima kojima je »iz političkih razloga nanesena nepravda, učinjena šteta i povrijeđeno dostojanstvo djelovanjem organa vlasti u poratnom razdoblju« i istaknuli su da je potrebno rehabilitirati sve nevino osuđene u političkim procesima te im priznati pravo na moralnu i materijalnu odštetu.


SDP je u prijeratnom, ratnom i poratnom vremenu 1990.-1995. više bio demokratski korektiv svevladajućem HDZ-u nego što mu je bio prava oporba. Drukčije se možda nije niti moglo jer je bio slabog rejtinga i zaoštravanjem stavova bi si vjerojatno uništio šanse za budućnost, koju je Račan iznimno strpljivo čekao. Budući da ju je i dočekao, valja priznati – čekalačka taktika je ovog puta bila uspješna.


Treći pozitivni uspjeh je bila Vlada koju je vodio Ivica Račan kao premijer. Ne zbog nekog konačnog uspjeha te vlade (iako, Račan je izgubio izbore uz čak 5 posto rasta BDP-a godišnje!), nego zato što je njegova vlada uspjela izvući Hrvatsku iz baš zamjetne izolacije u koju ju je dovela autokratska vladavina Franje Tuđmana.



Za razliku od onog »komunističkog zločinca« Tita kojemu su na pogreb 1980. godine došli svi glavni svjetski državnici, 38 šefova država i četiri kralja, na pokop Franje Tuđmana u prosincu 1999. u Zagrebu nije došao nitko osim turskog predsjednika Sulejmana Demirela.


Čekanje na ulazak u EU


Istina, i Račanova vlada uspjela je otvoriti Hrvatsku prema Europi i svijetu tek djelomično, jer su ubrzo stigle optužnice za generala Antu Gotovinu i kasnije za generala Janka Bobetka. Gotovina je pod nerazjašnjenim okolnostima nestao (ako ćemo se šaliti, možda nam Antun Vrdoljak to rasvijetli u svom filmu), a Bobetka Račanova vlada nije izručila Haagu, nego je nešto kasnije umro. Ivica Račan nije izručio nikoga koga je tražio Haag, a to su činili i Tuđman ranije i Sanader kasnije. Račan je to usrdno izbjegavao jer je bio obilježen kao »komunjara« i »Jugoslaven«, ali, na kraju krajeva, mislio je da čini dobro za Hrvatsku. Iako, tko zna. Hrvatska je jako, jako dugo čekala na ulazak u EU što nam se sada višekratno osvećuje. Do danas bi valjda ušli u Schengen pa nam ti »zločesti« Slovenci ne bi mogli zadržavati turiste na granicama, a Hrvatska bi ranijim ulaskom u EU bila pojačala svoj BDP izdašnijim novcem iz europskih fondova. Ali, za to zamrzavanje Hrvatske na nultoj točki prema Bruxellesu ipak nije toliki krivac Ivica Račan, nego Ivo Sanader.


Osim toga Račan je 2001. bio spreman na jedan, po mom osobnom mišljenju, zaista državnički potez kada je s Janezom Drnovšekom dogovorio granicu Hrvatske i Slovenije. Ali, s vremenom su ga brzo raščerečili, ne toliko hadezeovci koliko ljudi iz vlastite koalicije, prije svega iz ondašnjeg HSS-a. Šteta je što taj »izdajnički« nacrt sporazuma s »dimnikom« koji je Sloveniji osiguravao izlazak na otvoreno more nije i proveden, jer bi time i veliku većinu problema sa Slovenijom, Hrvatska bila napokon riješila još prije 16 godina. Osigurala bi tako već tada i lakši put prema Europi. Ovako, nakon objave arbitražne odluke o granici, Hrvatska će valjda još jednom u patriotsku (samo)izolaciju, sve sa samim »neprijateljima« oko sebe i neutješnim, vječnim pitanjem: »Zašto su svi protiv nas Hrvata?« Samo će se »izdajnici« među nama pitati – a je li možda greška baš u nama Hrvatima i u hrvatskoj politici?


Pripadnik liberalne struje 


Među dobrim osobinama je da se iza Račana nisu vukle afere jer afera nije bilo. Bio je pošten čovjek, s osjećajem socijalne pravde i socijalno osjetljiv. Racionalan političar, strpljiv, često stoga i spor i neodlučan. Jako je dobro procjenjivao političke situacije, dobro ih je analizirao ali nije toliko dobro pronalazio efikasna, najbolja i originalna rješenja.



Kad govorimo o Račanovim slabostima, onda je najveća bila ona njegova objektivna slabost da je dva desetljeća bio na visokim funkcijama u jednopartijskom, dakle, nedemokratskom sustavu, a onda se još 18 godina održao kao šef socijaldemokratske stranke. Uvijek su mu to lako mogli predbaciti i on se tih primjedbi pribojavao pa nije mogao biti fajter do kraja i mnogo žešće se suprotstavljati dugoj Tuđmanovoj vladavini. Račan je govorio da je njegova demokratska pozicija posljedica njegove osobne evolucije. Istina je i da on nikad nije niti bio izraženiji komunistički dogmat, i u vrijeme jedine partije smatrali su ga pripadnikom njezine liberalne struje.


Može mu se zamjeriti što se kao šef SKH-SDP nije puno snažnije angažirao u pokušaj pridobivanja hrvatskih Srba protiv velikosrpske agresivne politike Slobodana Miloševića. Franjo Tuđman nije svojom politikom mogao pridobiti većinu hrvatskih Srba na svoju stranu, ali se možda Račanovim angažiranim posredovanjem moglo nešto efikasno učiniti protiv agresije i rata koji je počinjao.


I na kraju treba pripomenuti da iako je Ivica Račan bio 18 godina predsjednik SDP-a, ipak nije bio i najuspješniji njegov predsjednik. Osjetno više rejtinge stranka je dostizala za vrijeme Zorana Milanovića kao predsjednika (2007.-2016.), ma što netko mislio o tome.


REUTERS


D. KOVAČEVIĆ