Velika odluka

Plenković emancipator desnice: U koaliciju ni sa kime, u suradnju sa svima

Tihomir Ponoš

Nije riječ samo o raskidanju koalicije već i o izricanju stava o Karamarkovoj nacionalističkoj politici koja je u njegovo doba postala srčika HDZ-a, kao i o distanciranju od politike koju je provedbeno utjelovio Zlatko Hasanbegović



Andrej Plenković učinio je nemalu stvar na hrvatskoj političkoj sceni – omogućio je desnici da se emancipira. To je postigao odlukom da HDZ neće koalirati ni s kime, a suradnju će ponuditi kojekakvima. U ovom je slučaju razlika između koalicije i suradnje u tome što je koalicija ona veliko što se sklapa na razini cijele države i svih deset izbornih jedinica, a suradnja ono malo što se napravi u pokojoj izbornoj jedinici stavljanjem na listu HDZ-a nekoga tko je član neke druge, donedavno koalicijske, stranke.


Hrvatska je desnica posljednjih desetak godina, bez obzira na povremene izborne bljeskove Ruže Tomašić, slaba i kukavna. Politički spas je desnica (odnosno ono što je koliko-toliko politički relevantno, a što je desnije od HDZ-a) tražila u čvrstom političkom zagrljaju HDZ-a. Taj je zagrljaj znao biti i fatalan jer nježnost prema partneru nije vrlina koja je u HDZ-u visoko na cijeni. Slabost i kukavnost desnice ipak nije samo posljedice grljenja s HDZ-om nego i niza vlastitih slabosti, sukoba taština i nesnalaženja u suvremenosti. Desnica u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina jednostavno nije (bila) sposobna artikulirati vlastitu politiku, osim one koja bi se referirala na prošlost, a takva je politika, bez obzira na sve dojmove koji u Hrvatskoj o utjecaju i važnosti povijesti na politiku postoje, zalog za izborni neuspjeh. Desnica u Hrvatskoj ne može se ni nadati da će joj u pronalasku političkog identiteta u suvremenosti od pomoći biti današnja desnica u Europi. Današnja europska desnica, njen radikalniji odvjetak o kojemu je ovdje riječ, duboko je prožeta ksenofobijom. Ima toga i u Hrvatskoj desnici, Anto Đapić je prošloga tjedna govorio kako će Hrvatska pod Plenkovićem ili Milanovićem postati azil za imigrante.


Raskinute veze


No, hrvatskoj je desnici, ako u njoj ima poštenja, teško biti antiimigrantskom opcijom. Naime, hrvatski desničari su proteklih desetljeće opstali uvelike zato što su bili emigranti i zato što im je neka država, koja se nije zvala Jugoslavija, dopustila da se u njoj nasele i djeluju. Bitna je odrednica suvremene europske desnice i islamofobija, a istini za volju hrvatska desnica nikada nije gajila antimuslimanske i islamofobne stavove, upravo suprotno. Ta nesposobnost artikuliranja vlastite političke platforme u suvremenom svijetu zbog koje se bježi u prošlost (koju su itekako zorno demonstrirali A-HSP i Dražen Keleminec) nije bila bitna sve dok je trajao zagrljaj s HDZ-om. No, Plenkovićevom odlukom da nema koalicija, pa ni s HSP AS-om, desnica koja koliko-toliko nešto znači istjerana je na čistinu. Dijelom se, u slučaju HSP AS-a, istjerala i sama raskidajući sve sveze s HDZ-om, baš onako kako je Franjo Tuđman raskinuo s Jugoslavijom, a tom je izjavom Pero Ćorić Plenkovićevu HDZ-u namijenio ulogu i funkciju Jugoslavije, a sebi Franje Tuđmana. HSP AS brzo je počeo tražiti zajednički jezik s formacijom koja se svoje postojanje i izborne namjere objavila prošloga tjedna. Riječ je o skupini nekadašnjih pravaških zastupnika poput Ante Đapića (danas čelnik stranke DESNO), Pere Kovačevića, Miroslava Rožića, HDS-a, HKDU-a, Ujedinjenom strankom prava. Glavni tajnik HSP AS-a Pero Ćorić spreman je, a to je postao onoga trena kada je shvatio da njegove političke ambicije neće ispuniti HDZ već da to mora učiniti samostalno, dogovoriti se i s HSP-om Danijela Srba, čovjeka za kojega je prije nekoliko dana izjavio da ima ružno prezime. No, pragmatizam i pokušaj političkog preživljavanja mogli bi biti snažniji argument od estetike prezimena.




Plenkovićevo emancipiranje desnice za njega je važno iz dva razloga. Odluka da se strankama s kojima se izašlo na izbore 8. studenoga prošle godine ne ponudi koalicija pokazao je da je njegov stav uvelike nadvladao u stranci. Stranke poput Hrasta i HSP AS-a nisu mu potrebne jer i ne nose velik broj glasova (a zahvaljujući HDZ-ovoj, odnosno Karamarkovoj blagonaklanosti, imale su četiri zastupnika u Saboru), a štete imidžu kakvoga on želi graditi. To što je emancipirao desnicu i omogućio joj da izađe na izbore HDZ-u otvara prostor među biračima centra. Upitno jest koliko će takvih birača Plenković pridobiti do izbora, moguće je i da izgubi više glasova na desnici nego što će ih dobiti u centru, ali je otvorio put prema pojedinim grupacijama koje će u Saboru biti predstavljene u većoj mjeri nego li dojučerašnji mu koalicijski partneri poput nacionalnih manjina o čemu je Milorad Pupovac već javno govorio.


Krenulo ga dobro


Plenković za sada malo govori, a kada nešto govori malo toga kaže. Njegove izjave su uopćene fraze, a s obzirom na to kakvim jezikom ih Plenković izriče one su razumljivije prosječnom briselskom eurokratu nego li prosječnom članu ili biraču HDZ-a. No, za Plenkovića je, dva tjedna nakon što je postao predsjednik HDZ-a, važnije da je nešto učinio, a to je razbijanje koalicije s kojom je HDZ izašao na izbore 8. studenoga i postigao rezultat ispod očekivanje. Do daljnjega za Plenkovića neće biti bitno što govori i koliko kazuje, dapače za sada mu je vjerojatno i mudrije da se kloni toga. Naprosto i ovako mu je, ako je vjerovati anketama, krenulo dobro. No, rečenicama koje izgovara prije ili kasnije će morati pridodati i sadržaj, najkasnije prilikom najavljenog i očekivanog televizijskog sučeljavanja sa Zoranom Milanovićem.


Plenković je počeo pripremati teren za onaj službeni dio kampanje i za njega bi bilo dobro da svoj govor sadržajno obogati i prije sučeljavanja s Milanovićem. Kampanju će teško moći voditi kao vođa tima. Naprosto vremenska razlika između pada i HDZ-ove vlade i izbora je premala, a da bi se Plenković mogao riješiti svih HDZ-ovaca koji su stranci i državi štetili u nekoliko mjeseci Oreškovićeve vlade. On će vjerojatno voditi snažno personaliziranu kampanju u kojoj će mu Davor Ivo Stier biti što je moguće bliže, a Milijan Brkić kao utjelovljenje starog režima što je moguće dalje. U nastupima u kampanji trebao bi pokazati je li doista emancipirao desnicu. Nije riječ samo o raskidanju koalicije sa strankama poput HSP AS-a i Hrasta, već i o izricanju jasnog stava o Karamarkovoj nacionalističkoj politici koja je u njegovo doba postala srčika HDZ-a, kao i o distanciranju od politike koju je provedbeno utjelovio ministar kulture Zlatko Hasanbegović. O tome Plenković za sada nije kazao ništa.