Više je načina kako se može pristupiti problematici Agrokora i svaki zastupa neku od interesnih skupina (stake-holdera) te najveće hrvatske, ali i regionalne kompanije. Tko su dakle ti zainteresirani udionici sudbine Agrokora? Na prvom mjestu su to zaposlenici Agrokora, bez obzira bili to »managerski lavovi« koji mogu izgubiti dobro plaćene pozicije i društveni položaj koji je išao s pozicijom, ili prodavačice Konzuma ili Tiska koje potencijalno čeka velika neizvjesnost koju sa sobom donosi budući neizbježni »rightsizing«.

Posla je uvijek bilo, sindikati su izdogovarali dodatne pogodnosti, ne velike ali za većinu zaposlenika konkurencije nedostižne, a bilo kakva voditeljska pozicija u koncernu donosila je i značajan ugled u lokalnim zajednicama. Sigurnost je važna prosječnom djelatniku, i potencijalno riskantne situacije nisu njegov prvi izbor, baš nasuprot. Kako se postaviti prema činjenici da je tvoja donedavno iznadprosječno sigurna kompanija tema dana, da svi pričaju o njoj i da saznanja koja ti omogućava tvoje okruženje unose dodatnu nesigurnost i  zabrinutost? Zašto nam se nitko ne obraća, i što se ustvari događa?

Treba li zaustaviti isporuku robe?

Ono što je bitno kod zaposlenika je to da on ustvari ima dodir s potrošačima ili kupcima, pa njegovo ponašanje i stavovi direktno utječu na potrošača/kupca!

Na drugom mjestu su dobavljači, koji isporučuju robu, na nju plaćaju PDV te iz razlike u cijeni, ali tek kada je roba plaćena, isplaćuju plaće i troškove poslovanja. Pojedine velike kompanije su ili isporučile robe ili posudile financijska sredstva u iznosima koja dostižu stotine miliona kuna. Da li zaustaviti isporuke robe i riskirati da budeš okrivljen za upropaštavanje bitne kompanije, ili isporučivati robu iako je situacija i više nego neizvjesna?

Treba spomenuti i kupce iz turističkog sektora koji za sezonu očekuju kvalitetnu opskrbu hotela, restorana i kafića, a imaju sklopljene ugovore sa koncernom. Da li tražiti nove kanale opskrbe?

Na trećem mjestu su lokalne zajednice kojima se plaćaju koncesije, komunalni doprinosi i gdje zaposlenici koncerna većinom troše plaće. Država dobija svoje preko PDV-a, poreza na dobit i doprinosa na plaće. I to ne jedna država, nego sedam njih, od Slovenije do Mađarske.

Četvrti udionik su financijeri, koje možemo matrično podijeliti u nekoliko skupina – osobe i tvrtke koje su posudile obitelji Todorić novac u privatnom aranžmanu ili kao pozajmicu jednoj od kompanija koncerna; lokalne banke koje dobro žive od malo skuplje cijene novca koje dobijaju kao naknadu za rizik poslovanja sa prezaduženom ali moćnom kompanijom te su osigurane kolateralima i naizgled sigurne; internacionalni financijeri koji su kupili obveznice ili bondove te momentalno gube preko 30 posto vrijednosti i moraju donijeti odluku hoće li ih preprodati kao junk proizvod ili riskirati gubitak pune vrijednosti. Fondovi rizičnog kapitala čekaju svoju priliku i procjenjuju da ih kupe sada ili će vrijednost obveznica još padati.

Bitno je spomenuti i ruske državne banke, kao na primjer Sber koja je izrazito liberalna u kreditiranju koncerna, dajući novac uz niske kamate i bez premije za rizik te bez kvalitetnih osiguranja plaćanja za zapadne standarde.

Peti udionik je konkurencija, koja potencijalno puno dobiva, posebice Metro, Spar, Lidl, Kaufland i Müller. Dakle, Germani, ali i  Coca-Cola, Nestle, Unilever koji proizvode i distribuiraju supstitabilne proizvode i usluge.

Šesti udionik je sama obitelj vlasnika koncerna, jer se dobar dio diskusija i medijskih spekulacija upravo odnosi na njihovu ulogu u stanju koncerna, pokušava se procijeniti hoće li se povući iz vlasništva i/ili upravljanja ili biti prisiljeni na to. Da li je to uopće moguće i poželjno? Što je alternativa i ima li je uopće? Oni koji su glorificirali koncern, bilo iz medijskog biznisa, bilo politike ili gospodarstva sada inzistiraju da je strategija i taktika bila pogrešna, iako je ista već 20-tak godina i bila posebice hvaljena nakon kupnje Mercatora.

Sedmi udionik su građani, turisti i kupci koji očekuju visoke standarde u opskrbi. I ovdje se otvara žestoka diskusija treba li nacionalizirati koncern novcem građana, bilo putem HBOR-a bilo putem mirovinskih fondova.

Zašto pomoći privatnoj kompaniji?

Osnovne dileme koje se provlače kroz medije:

Zašto bi se pomagalo privatnoj kompaniji? Pomoć takvoj kompaniji stavlja ostale investitore u nepovoljniji položaj. Treba li obitelj Todorić razvlastiti ili ograničiti u odlučivanju? Što je alternativa, osim načelne želje za promjenom? Koji su zaista rezultati i trendovi u koncernu, te koliko su podaci koji izlaze u javnost točni/korektni?

Da li je ovo kratkotrajna kriza ili »početak kraja«?

Argumenti »intervecionista« su 40.000 zaposlenih, opasnost od gubitka kontrole nad poljoprivrednim zemljištima koja koristi Agrokor kroz koncesije, izvori vode i lokalna proizvodnja hrane te veliki dugovi dobavljačima čija bi reakcija mogla biti vehementna.

Argumenti druge skupine su slobodno tržište, izazivanje šoka nakon čega će doći do fundamentalnih promjena u gospodarstvu, netransparentnost, neplaćanje na vrijeme te preveliki dugovi koje je nemoguće kontrolirati. Radna mjesta, brandovi i zemljišta neće nestati nego će ih netko preuzeti i sigurnije upravljati s njima. Intervencionisti tvrde da će se desiti upravo suprotno – doći će do bankrota i time će se ugroziti cijela Hrvatska.

Što bi trebalo promijeniti bez obzira intervenira li država ili ne, ostane li obitelj ili ne?

Potrebno je hitno smanjiti broj biznisa kojima se Agrokor bavi, smanjiti broj država u kojima je prisutan, fokusirati se na osnovno poslovanje te refinancirati dugove. Jamnica, Ledo, Zvijezda, Belje i PiK Vrbovec, kao i Konzum održivi su i bitni. Abrakadabra, eKlick, Tisak, Roto dinamic, poliklinika, mStart, Agrokor trgovina, Intersport, Velpro ali i poslovanje u dijelu regije nije isplativo i u ovom trenutku ih treba ili ugasiti ili prodati. Agrokor je najveći proizvođač svinja u Hrvatskoj (60%), te kontrolira 300.000 frižidera u koja puni Ledo ili Jamnicu.

Fokusiranje na osnovni biznis(e), drugačiji pristup plaćanju obaveza i financiranju uopće, su dramatične promjene za dosadašnju praksu.

Ono što zaista zanima investitore (ali i sve stake-holdere) su budući prinosi koji dolaze iz operativnog poslovanja i prodaje nepotrebnih biznisa i imovine, te ostvarivanje dogovorenih ključnih pokazatelja poslovanja.

Važnost stranog kapitala

To se može postići dramatičnim promjenama odnosa prema zaposlenicima, koje treba tretirati kao partnere u poslovnome procesu, redovitim plaćanjem dobavljača i konzervativnim poslovanjem. Postoje primjeri takvih kompanija – takve su Tommy iz Splita, KTC iz Križevaca ili Jager iz Maribora.

Potrebno je podsjetiti da nijedna kompanija ne može stalno biti uspješna i konstantno rasti. Nokia, Blackberry, pa čak i Apple su dobri primjeri mogućih turbulencija.

Kao što je važno napomenuti da je strani kapital prisutan u važnim svjetskim kompanijama koje su nekad bile nacionalni ponos – Volvo je jedan od primjera, švedska kompanija s kineskim vlasnikom. Jasno je da bi bilo sigurnije da je vlasnik kapitalno švedska kompanija, ali u momentu teškoća jedino su Kinezi pružili »ruku spasa«. Inače su kineske kompanije investirale u inozemstvo prošle godine preko 200 milijardi dolara.

Zaključno, ova je kriza i šok i prilika. Šok, budući da se otvoreno kritizira do sada neprikosnoveni »gospodar Hrvatske« i to javno, budući da spoznajemo da i najveći i najmoćniji može imati problema u poslovanju. Prilika se ne smije propustiti jer druge neće biti.