Dr. Zdravko Petak, profesor Fakulteta političkih znanosti / Foto Darko JELINEK
Nemamo institucije koje bi bile uključive, one su slabe. Imamo slabu državu. Državu koja nije snažna da provede politike koje je zacrtala. U tome leži naš glavni problem
Profesor Zdravko Petak predaje na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti javne politike, javne financije te globalnu i komparativnu političku ekonomiju. Najveći dio usporedivih podataka pokazuju kao Hrvatska iz godine u godinu zaostaje u svom okruženju, među zemljama EU. Petak je pokušao objasniti zbog čega je tome tako.
Recite, kako se to dogodilo da su Hrvatsku po ekonomskoj snazi i po kupovnoj moći, lako prestigle baš sve države EU osim Bugarske?
– Hrvatska je imala dobru startnu osnovu na početku tranzicije. Slovenija je bila bolja od nje, bila je bolja i Češka, pred kraj socijalističkog razvoja bili smo podjednaki s Mađarskom. Poljska i Slovačka koje su se jako dobro razvijale posljednjih 25 godina, a definitivno su bile iza nas. Rumunjska je ove godine po paritetu kupovne moći došla na istu razinu kao mi.
Hrvatska je bila zahvaćena ratom. No, 1990. godine odnos zaposlenih i umirovljenika bio je 3:1 a već krajem 90-ih je Hrvatska taj omjer svela na 1,2 ili 1,3 prema 1. A to je neodrživo. Hrvatska je izgubila najveći dio jugoslavenskog tržišta a nije našla nova tržišta. I ima vrlo visoke troškove u javnom sektoru, u javnim poduzećima. Taj je sustav izrazito nefleksibilan i glomazan.
Hrvatska je od 2000. do 2007. imala jednu dobru, ekspanzivnu dinamiku rasta, ali nije bilo reformi, od reforme javnog sektora, javne uprave. Raritet je da smo od 2009. imali čak šestogodišnju recesiju. To je bilo razarajuće. Nismo imali elite koje bi u tom kritičnom razdoblju bile na visini zadatka.
Velike socijalne razlike
Nedavno ste uspoređivali Hrvatsku i Irsku. Irsku koja je 1980. imala otprilike jednaki BDP kao Hrvatska, a danas ima BDP koji je neusporedivo veći.
– Irska danas predstavlja ulazna vrata u Europu i to su prepoznale multinacionalke, prednost je engleski jezik i 90-ih su bili jako dobro postavljeni prema europskim fondovima. Danas je Poljska lider u preuzimanju europskog novca, a 90-ih je to bila Irska.
Hrvatska je, kao što piše engleski politekonomist William Burtllet europska periferija.
U današnjoj Hrvatskoj postoje vrlo velike socijalne razlike, vjerojatno veće no ikad dosad i veće nego u većini zemalja bivšeg socijalističkog bloka?
– Razlike su veće nego u Sloveniji, Slovačkoj i Češkoj. Međutim, niže su nego u Bugarskoj i Rumunjskoj i niže nego u baltičkim zemljama. Takve su socijalne razlike i u Poljskoj, po prilici.
I rizik siromaštva je izrazito visok i raste?
– Da, i on ima izrazito lošu regionalnu distribuciju. Dobro je u Zagrebu, Istri i Primorskoj županiji, djelomično u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ali je područje oboda oko BiH, cijela Slavonija jedna je od najsiromašnijih regija u EU. Usto ide i izrazita depopulacija koja se, doduše, događa na cijelom europskom jugoistoku.
U upravljanju kojim javnim politikama su hrvatske vlasti najviše griješile?
– Ako želite zadržati neke stope ekonomskog rasta, a time i stanovništvu dići razinu produktivnosti, morate imati ozbiljnu razinu ulaganja u razvoj i istraživanje. Hrvatska ulaže ispod jedan posto, negdje oko 0,8 posto BDP-a. Od nas se izričito traži da dođemo do makar 1,5 posto. Ako se pomnoži s BDP-om, to je negdje oko 5 milijardi. A dajemo oko 2,5 milijarde u taj segment. Ne samo država nego i poslovni sektor jako malo ulaže u istraživanja i razvoj. Slovenija je ranije također ulagala oko 1 posto, ali zadnjih nekoliko godina 2,5 posto BDP-a. Izrael, premda u krajnje nepovoljnoj sigurnosnoj situaciji ulaže 4 posto BDP-a. A što mi imamo? Nezamislivo je da jedna zemlja koja bi morala živjeti i od industrije i drugoga, gotovo 20 posto BDP-a privređuje od turizma.
Zato smo postali zemlja jeftinih poslova i jeftine radne snage?
– Da, dugoročno nacija konobara i kuhara. Ne možemo razvoj ekonomije bazirati samo na tome. Imamo izraziti neuspjeh poljoprivredne razvojne politike. Dala bi se napisati knjiga o propasti hrvatskih mljekara.
Stalno se govori o reformi uprave, ali nismo vidjeli u Hrvatskoj nijednu takvu reformu?
– Nema ih. I onda kad se govori o upravi, nerijetko se to širi samo na pitanje teritorijalnog preustroja i uloge lokalne samouprave. Ali, pitanje uprave je u alatima i povezivanju javne uprave, spremnosti da se strateški planira, da se surađuje s europskim institucijama. Hrvatska i nema dovoljno ljudi koji s EU trebaju oblikovati politike. Smatra se da je oko 70 posto regulative europsko, a 30 posto nacionalno, autonomno. Niz projekata i natječaja za fondove se produljuje jer nismo kadri komunicirati s europskim tijelima i komisijama u Uniji.
Istraživači su analizirali hrvatske strategije. Pokazao je da to nisu orijentiri po kojima vlast stvarno djeluje, nego samo materijali koji se mogu odložiti za policu.
Ili, porez na dohodak. On se od 1994. mijenjao u Hrvatskoj više od 20 puta. Problem je u slaboj državi koja ne upravlja svojim politikama i ne može jasno postaviti svoje strateške projekte.
Nema državnika sa strateškom vizijom
Zato na njih kod nas utječe populizam, demagogija i strančarenje?
– Da. To razara naš strateški moment. Mogu kao primjer istaknuti tri izuzetna politička lidera, neovisno od političkih opredjeljenja – Šveđanina Gorana Perssona 90-ih, Gerharda Schroedera u Njemačkoj 2000-ih i Jerzyja Buzeka u Poljskoj 2000-ih. Oni su osnažili kvalitetu upravljanja politikama koje dižu gospodarstvo i održivost. Neki su to uspjeli honorirati na izborima. Person je bio švedski premijer 10-ak godina. Švedska je iz jednog pretjerano javno-potrošačkog društva postala konkurentno gospodarsko i socijalno društvo. Od reformi koje je pokrenuo Schroeder, umnogome je profitirala Angela Merkel. Njemačka se digla. U Hrvatskoj nema državnika tog tipa i takve snage strateške vizije, onog koji će povući hrabre državničke poteze.
Kako ocjenjujete novu koaliciju HDZ-HNS? A i u Zagrebu imamo novu trgovačku koaliciju, kako je najavljeno, ako se ona održi?
– I jedna i druga zaslužuje poseban komentar. Sada imamo samo jednu izrazito jaku političku stranku. Bilo bi dobro dobiti razvojne koalicije. Da se vlade u Hrvatskoj što više sastavljaju konsenzualno oko temeljnih politika. A koalicija HDZ-a i HNS-a ili ova koalicija u Zagrebu, nisu sastavljene na taj način.
Kod nas letargija dominira. Kao, neka bude dobra turistička sezona, malo ćemo podignuti način umrežavanja za europske projekte itd. Ali – nema suštinskih, strateških iskoraka.
Slovenci su sada daleko ispred nas. Ulaganja, istraživanja i razvoj. Evo, u PISA testovima u matematičkoj pismenosti oni su u samom vrhu.
Hrvatska ima ovakav sustav lokalne samouprave još od 1993. godine. Je li preskup i neefikasan, što mislite o tom sustavu?
– U zadnjih 10-ak godina Danci su smanjili broj jedinica lokalne samouprave, oformili pet regija, a istodobno povećali njihove fiskalne, administrativne i razvojne potencijale. Hrvatska je imala sistem koji je imao oko 40-ak tisuća ljudi u 100-tinjak jedinica lokalne samouprave. Te jedinice su, primjerice, 1986. raspolagale s 35 posto javnog novca, to je ogroman udio. Federacija je kumulirala oko 20 posto novca, a 40 posto su imale republike. A razvoj Hrvatske je išao tako da država nije uzela samo dio iz bivše federacije nego i značajan novac kojeg je imalo 100-tinjak općina. To je u početku vjerojatno bilo nužno zbog obrane države. Međutim, umjesto 35 posto, lokalna samouprava kod nas raspolaže sa 12-13 posto javnog novca. A s tim sada ne raspolaže 100-tinjak jedinica nego 576. Gradovi dobivaju oko dvije trećine tog novca a po 15-ak posto imaju županije i općine. I onda su županije nekakvi koordinatori razvoja. Nemamo jake razvojne regije.
Neracionalno je decentralizirati hrvatsko zdravstvo u 20 županija. Bilo bi to racionalno učiniti da imamo četiri ili pet regionalnih razina. Danas u Danskoj 85 posto novca i aktivnosti vezane su uz zdravstvenu politiku.
Mi moramo definirati što uopće želimo i oko toga bi se trebali dogovoriti.
Utjecaj interesnih grupacija
Koliko je hrvatska službena politika danas talac Crkve i veterana, kojih je iz dana u dan zapravo sve više?
– Ja to nisam osobno istraživao. No, sociolozi su istraživali utjecaj veza političkih elita i veterana. Pokazalo se da tu postoji vrlo snažna klijentelistička orijentacija. Pokazalo se da su desno-centrističke stranke vrlo blagonaklone u razvoju svih politika koje prate veteransku grupaciju. U Hrvatskoj je, općenito, vrlo veliki utjecaj interesnih grupacija koje utječu na kreiranje politika. Poslovne su grupacije u tri kraka – banke, udruženja poslodavaca i komore. Onda, socijalni sektor – sindikati, nevladine organizacije, profesionalna udruženja koji također utječu i organizacije koje snažno zagovaraju neke vrijednosti, često vezane uz Crkvu. Utjecaj takvih interesnih skupina na javne politike je normalna stvar u suvremenim demokracijama. No, ono što je specifično kod nas je važnost tzv. »skrivenog«, netransparentnog utjecaja. Tu je, prije svega, riječ o skrivenom utjecaju poslovnog sektora, što je slučaj Agrokor ogolio do kraja.
No, najveći je problem u tome što Hrvatska, osim nominalno, nije postavila čvrste elemente i strukturu socijalnog partnerstva da država na transparentan način, sa sindikatima i poslodavcima kreira javne politike. Nama stoga predstoji preustroj transformacija načina na koji se oblikuju temeljne politike.
Kojih je to 4 do 5 temeljnih politika?
– Održiva politika mirovinskog sustava, obrazovna, ulaganje u istraživanje i razvoj, industrijska politika i regionalna politika. Ali, treba promijeniti kvalitetu planiranja i upravljanja politikama, koordinacije, pa načina na koji eksperti sugeriraju neke odluke i uključenost socijalnih dionika.
Ima tu i drugih pitanja, primjerice, pitanje prirodnih resursa, poput izvora vode, šuma, pitanja pomorskog dobra, onog što označavamo zajedničkim dobrima (commons). Kad je riječ o zajedničkim dobrima, smrtni neprijatelj je privatizirati, ali nije dobra ni nacionalizacija. Najbolje je dati na upravljanje lokalnim zajednicama. Slovenija i Slovačka imaju, primjerice, vlasništva zemljišnih i drugih zajednica. Npr., četvrtina slovačkih šuma je u tom vlasništvu. Slovaci su to riješili 1992., Slovenci 1994., a mi još o tome tek raspravljamo.
Ovog ljeta Kristijan Kotarski i vi uređujete knjigu o Hrvatskoj za poznatog stranog izdavača Palgrave Macmillan?
– Tako je. To je knjiga »Policy-making at the European Periphery: The Case of Croatia (Stvaranje politika na europskoj periferiji: slučaj Hrvatske«. Na toj knjizi rade naši poznati politolozi i ekonomisti i knjiga bi se trebala pojaviti iduće godine.
Razvojni moment mora biti vezan uz profesionalne strukture, na regionalni razvoj ne bi smio biti presudan utjecaj političkih garnitura.
U Hrvatskoj kao da se čeka da će stvari ići same od sebe. Ali, neće. Dakle, fundamentalno imamo problem s kvalitetom institucija i javnog upravljanja. Nemamo institucije koje bi bile uključive, one su slabe. Imamo slabudržavu. Državu koja nije snažna da provede politike koje je zacrtala. U tome leži naš glavni problem.
