Od 1. srpnja širom je omogućen pristup njemačkom tržištu rada. Njemačka je ukinula sva ograničenja za hrvatske državljane, baš da sva sila nezaposlenog svijeta istog trena pohrli put Njemačke. No, sve se čini da nije nimalo lako tek tako spakirati kofere i otići, čak ni onda kad poput gospođe Ivanke znaš jezik i imaš zanimanje zahvaljujući kojem bi se zaposliti mogla u tren, i to vjerojatno za posve pristojnu plaću.  

– Za sada ne razmišljam o odlasku u Njemačku. Imam nekih zdravstvenih problema, pa za sada ne. Inače, razmišljala jesam – veli nam gospođa Ivanka.

Našli smo je pred zgradom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zvonimirovoj ulici. Gleda ponudu i potražnju zalijepljenu na staklo zgrade. Kaže kako je u Njemačkoj živjela i radila, školovala se, jer su joj roditelji bili na privremenom radu. Je li joj žao što su se uopće vraćali?

– Zbog ove naše situacije, možda i je. Možda sam trebala ostati – kaže.

Tamo se stvarno radi

Nije joj do fotografiranja. Čeka je razgovor na Zavodu. Ima ubrzo 50 godina. Najgore doba, taman da nije ni za ići, ni za ostati. Prekvalificirala se nedavno za njegovateljicu. Bila je šivačica, radila u DTR-u, kod privatnika, a onda je sve propalo. Njemačka se u njenom slučaju čini dobrom opcijom.

– Njegovateljica sam, govorim njemački, ne bi mi to bio problem, ali zbog muža i djece ne mogu. Najviše ne idem zbog njih. A  razmišljala jesam, čak sam i molbu dala, ali me muž nije pustio. Rekao je, pričekat ćemo malo – kaže.

Nezaposlena je, kad se sve zbroji, oko tri godine. Nije to normalna situacija.

– Najgore je što svi nešto obećavaju, da na koncu od svega ne bi bilo ništa. Koliko sam samo novca i vremena potrošila na telefone, na razne molbe, na te razgovore. A ništa ne dobivate – kaže.

No, radila je i vani, i nije ni tamo uvijek i sve lijepo.

– Tamo se stvarno radi. Nikada nije bilo lako otići, ni u doba mojih roditelja, ni sada. Tko god misli da je lako – vara se, nije – kaže Ivanka. 

Oni koji su za našeg posjeta navratili do Zavoda, mahom su svjesni činjenice da pečalba nije laka. Ma, onaj kojem na leđima piše velikim slovima »Berlin«, valjda u Berlin i kani ići!?

– Slučajno je to – smije se, međutim, Željko Martić.

Na Zavod ga je doveo program samozapošljavanja. Bavit će se ugostiteljstvom, baš kao i roditelji mu. Dat će država i nešto poticaja. Ima 27 godina.

– Ja ću ovdje probat’ još koju godinu, pa ako ne ide, opet se može van. Nije lako otići. Lakše je radi financija, ali sve drugo ostaje tu. Što možeš kad odeš u Njemačku!? Samo radi, spavaj, radi, spavaj i šalji novce u Hrvatsku da se opet tu troše. Radije ću se tu boriti dok se može – poručuje Martić.   

Ništa bez jezika

Gospođa Ankica došla je tražiti posao za sina. Ona je 37. godište. Svoje je, kako kaže, odradila, tih 35 godina i još pet mjeseci radnoga staža. No, što da joj sin kaže da bi otišao raditi vani?

– Bilo bi teško. Možda i jest to neki izlaz. Ovisi kako se tko snađe. Jer, navodno ima naših ljudi koji te odvuku pa isto kao i ovdje ne plaćaju. Je li to istina ili nije, ne znam – kaže gospođa Ankica Nagy.

Zato Lujo, dvadesetogodišnjak, sve ima razrađeno i nema puno dilema. 

– Ovdje se komotno može živjeti ako si sam. Ako želite obitelj, budućnost za svoju djecu, mislim da treba ići van – kaže Lujo.

On je sam, slobodan, živi s roditeljima. Zasad ne misli nikud, makar ne dvoji kako je bolja opcija otići, ako ne u Australiju, SAD, Novi Zeland, onda sigurno u Njemačku. Razmišlja o tome.

Strojar je, lako bi našao posla. Samo, krene li, morat će na pameti imati štošta.

– Morate dobro znati jezik i morate imati najmanje 500 eura za troškove stanovanja ako idete s obitelji. Bez toga, sve je još teže – kaže nam gospođa od svojih pedeset godina.

Na žalost, ne bi u novine ni slikom ni imenom, dijelom i zato jer je do prije dvije godine bila zaposlenica Imunološkog zavoda. Nakon 25 godina staža, njih dvjestotinjak je ostalo bez posla i nema iluzije da će tu išta s Imunološkim biti drugačije. Sestra joj živi u Njemačkoj, nećak je nedavno otišao tražiti posao. Danas radi kod našeg čovjeka u Njemačkoj i uči jezik. Jer bez jezika, ponavlja, nema ništa.

Zvonimirova ulica, barem onaj njen dio pred Zavodom, i nije poprište posvemašnjeg veselja. Unutra zavoda, na pustim panoima i ne vidi se nekih ponuda za posao u Njemačkoj. Traži se zato inžinjer/ka brodogradnje ili strojarstva za posao u Finskoj i tri kuhara ili kuharice francuske kuhinje za rad u Švedskoj. Poslovi se valjda dogovaraju internetom, ili direktno, a sad kad nema više nikakvih ograničenja, bit će i direktnije. Naletjeti stoga na Vedrana Petrovića bilo je ugodno iznenađenje.

Dobio posao jučer

– Ja dobio posao jučer! – kaže.

– Čestitamo! Kako!?

– Prijavio se na oglas. Stručno osposobljavanje – veli.

Prometne je struke, godina mu je 27. Pitamo ga kakav je osjećaj dobiti posao s 27.

– Ha, nije da nisam prije radio ponešto, ali ovo je prvi pravi posao. Čudno je. U Hrvatskoj je čudno – priznaje.

A priznaje i da je odlazak van bila opcija. Zapravo, nije je posve isključio, makar ne idealizira tu, sada posve otvorenu mogućnost, da se van ide tražiti posao.

– Generalno to za državu nije dobro. Za mlade je dobro, ali nije to neko dugoročno rješenje – smatra Petrović.

Stoga će on korak po korak. Ovaj čas za velike neke planove, za osnivanje obitelji, za djecu, i nema neke osnove. Zapravo, kaže, da je imao obitelj, možda bi odavno odlučio otići u inozemstvo. Ovako, ode na posao. Prvi pravi.