Paradoks Milanović: Zašto dečko koji je obećavao nije uspio odrasti

Foto Denis Lovrović

I njemu samome potrebna je vremenska distanca da bi sagledao svoju ulogu u razdoblju koje je obilježio suočivši se na političkom brvnu s čak četvero predsjednika HDZ-a, Sanaderom, Kosor, Karamarkom i Plenkovićem. Baš kao i onima koji sada prekobrojno nude svakojake konačne povijesne ocjene njegovog uspona i pada

Po čemu biste voljeli da vas se jednoga dana pamti kao premijera?

– Volio bih da me ne pamte.

To je nemoguće.

– S obzirom na to po čemu se državnike u Hrvatskoj pamti, onda bih volio da me se ne pamti ni po čemu. Da ne opsjedam ljude.

Tako mi je Zoran Milanović odgovorio na posljednje pitanja intervjua koji smo vodili krajem 2013. godine, na polovici njegovog premijerskog mandata. Tada, na vrhuncu moći, kada se činilo da mu je samo nebo granica i da će njegova vladavina potrajati, Zoran Milanović bio je samouvjereni vođa koji je spremno nudio odgovore na sva aktualna pitanja, ali bio škrt na riječima kada je njegova budućnost posrijedi:

Koliko se dugo još namjeravate baviti politikom, je li ona vaše trajno opredjeljenje ili možda već sada imate neke postpolitičke planove?

– Došao sam u SDP kao potpuno formiran čovjek, izuzev Račana nisam bio ni pod čijim utjecajem, i ne mislim ovdje zauvijek ostati. Trenutno je sva moja energija usmjerena na rezultate ove Vlade, procijedio je Milanović napominjući »ovo je moj maksimum, dalje od ovoga ne mogu«:

– Ako sam ikada imao državničkih ambicija, ostvario sam ih.

Supernova

Danas, kada se oprašta od politike, bilo bi zanimljivo čuti žali li za čim Zoran Milanović, što bi u svojoj desetogodišnjoj karijeri šefa SDP-a promijenio, što bi učinio više, jače, bolje, čega bi se odrekao. S obzirom na njegov karakter, a to je najspominjanija riječ u svim tekstovima i analizama političke karijere Zorana Milanovića, odgovor bi vjerojatno bio odriješit: »Ništa!«. No i njemu samome potrebna je vremenska distanca da bi sagledao svoju ulogu u razdoblju koje je obilježio suočivši se na političkom brvnu s čak četvero predsjednika HDZ-a, Sanaderom, Kosor, Karamarkom i Plenkovićem. Baš kao i onima koji sada prekobrojno nude svakojake konačne povijesne ocjene uspona i pada Zorana Milanovića.

Cilj Vlade je da nakon ulaska u EU sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time više ne opterećujemo proračun, da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati, da ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje, već da ga otvorimo utjecaju privatnog sektora. Znanje je roba!(u emisiji »Hrvatska u Europskoj uniji« na HTV-u, srpanj 2013.) Ovo nije prirodna katastrofa. Ovo je naprosto jedan kompliciraniji život nego u Rijeci i u Zagrebu.(u Mrkoplju, prigodom posjeta snijegom i ledom okovanom Gorskom kotaru, veljača 2014.) Znam kako vam je. I meni je prošle godine pukla cijev u stanu.(u razgovoru s Ljiljanom Jerković iz Rajeva Sela čija je kuća stradala u poplavi, srpanj 2014.) Ako mislite da se moj skromni mozak ikad odmara – varate se, a znate da je to najveći napor. Osim baš fizičkog rada, razmišljati i biti pod pritiskom i stresom je najveći napor i to ne prestaje.(u intervjuu Media servisu, kolovoz 2014.) Koliko god smo mali kao nacija brojem, naša je nacija najsvestranija u Europi. Nekako ispada da nije slučajno da su naši ljudi u Seattleu, Aljasci, Tasmaniji, Novom Zelandu, Ognjenoj zemlji… To su uvijek krajevi svijeta na kojima uspijevaju samo najpametniji i najtvrdoglaviji.(prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u Gig Harboru, rujan 2014.) Očekivanja ljudi su u svakom treptaju oka usmjereni prema Vladi. Kada pukne parket ili se oljušti tapeta, tko je odgovoran? Vlada. Hrvatski građani od Vlade imaju ne velika, nego sva očekivanja.(na izvještajnoj skupštini Hrvatske stranke umirovljenika, listopad 2014.) Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac, ljudi i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo biti takvi populisti, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju. Ljudi u obitelji jedu, hrane ima više nego ikada, ali ima loše hrane koja je jeftina, koja nije možda direktno štetna ali dugoročno jest štetna. Glavni problem je, kao i u drugim državama, obilje loše hrane, obilje kalorične hrane, obilje dostupne hrane i nesposobnost da se stvari razlikuju, da se razlikuje dobro i loše. A to je stvar odgoja.(na aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru, studeni 2014.) I Tito i Tuđman su najbolje što smo mi u datim razdobljima svoje povijesti imali, i ako kao Hrvat to ne razumiješ, onda ne razumiješ hrvatsku povijest.(prigodom otvaranja Kauflandova logističkog centra kraj Jastrebarskog, ožujak 2015.) Cijela Europa slavi dan borbe protiv antifašizma.(na skupu SDP-a u Splitu, travanj 2015.) Kada će ljudi osjetiti da će im biti bolje? Osjetit će kad osjete!(na Danu poduzetnika, lipanj 2015.) Kada je riječ o županijama, mislim da su one, onakve kakve su danas, optimalan oblik srednje teritorijalne organizacije u Hrvatskoj. Ne vidim ništa dobro u tome da zemlju podijelimo na pet povijesnih regija jer je upravo to bila okosnica hrvatskih podjela i manipuliranja Hrvatskom u ne tako dalekoj prošlosti. Tko god je uspostavio ovakav županijski sustav, posjedovao je vrlo dobar politički osjećaj za hrvatske potrebe.(u intervjuu Telegramu, srpanj 2015.) Trebalo je vremena da bi ljudi mogli shvatiti da je naš put častan, da mi volimo svoju domovinu 10 tisuća puta više nego ta lažna Domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, cincara i prevaranta samo da napakosti hrvatskoj Vladi.(na predizbornom skupu u Jastrebarskom, listopad 2015.)

A uspjeh je bio strelovit i munjevit. Nakon smrti Ivice Račana 2007. godine mladac, kojeg nitko nije vidio njegovim nasljednikom, ispalio je prvi svoju kandidaturu i našao svog saveznika u javnosti uvijek željnoj novih lica koja bacaju rukavicu izazova olinjalom establishmentu. Sve ostalo je povijest, nakon samo mjesec dana na 10. izvanrednoj konvenciji stranke, dečko koji obećava, kako mu se tada tepalo, pomeo je stranačke veterane, Milana Bandića i Tonina Piculu u prvom, a Željku Antunović u drugom krugu i postao predsjednikom SDP-a. Na parlamentarnim izborima u studenom izgubio je za prsa od Ive Sanadera iako primarno nije bio kandidat za premijera već je to, navodno posljednjom Račanovom željom, bio Ljubo Jurčić.

Kukuriku koalicija

Taj kiks mogao se pravdati neiskustvom i nezrelošću, ali zato izbornu 2011. godinu Milanović nije dočekao nespremno formiravši s HNS-om, IDS-om i HSU-om tzv. Kukuriku koaliciju koja je hametice potukla konkurenciju osvojivši čak 80 mandata i natpolovičnu većinu u Saboru. Doduše, Jadranka Kosor tada nije imala nikakve šanse, jer je njezin prethodnik na čelu HDZ-a Ivo Sanader završio u pritvoru, a cijela stranka se našla na optuženičkoj klupi za najteža djela kada su politika i političari u pitanju, kriminal i korupciju. Stranka opasnih namjera metastazirala je u zločinačku organizaciju.

Tada se činilo da je Zoran Milanović dobio mandat za osam a ne četiri godine vlasti, jer se od tako teških grijeha glavni takmac neće skoro oprati. U rukama je imao sukno i škare, plebiscit da se radikalni rezovi i mjere provedu u djelo, a da on i Kukuriku koalicija ne izgube na popularnosti. Na Pantovčaku je stolovao čovjek kojega je osobno podržao za predsjednika Republike, Ivo Josipović, i sve je ukazivalo da je pred Zoranom Milanovićem neslućena i nezabilježena politička i državnička karijera. Uz sve to, Hrvatska je 1. srpnja 2013. godine postala 28. punopravna članica Europske unije…

Nedjelja kada je otišao Zoka

Takav politički kapital teško bi prokockala i znatno neinteligentnija, neobrazovanija i slabije držeća persona od Zorana Milanovića. Čak kada mu je i to uspjelo, čak i nakon što su ga Karamarko i mecene navukli na tanak led i s Mostom sastavili najgoru vladu u povijesti Hrvatske još uvijek aktualnog premijera Tihomira Oreškovića, dobio je priliku za popravni. I kada se 11. rujna očekivala osveta ranjenog lava, kada je nakon Sanadera HDZ uhvaćen u recidivu, a oni koji su se predstavljali domoljubima prozivani za veleizdaju, Zoran Milanović pogodio je svojim kopljem u ništa.

Bio je to njegov 9/11, ta nedjelja kada je otišao Zoka, kada se okrenuo posljednji put, ali ne »uzdignutih pesnica i ozarena lica« kao legendarni Hase u pjesmi »Zabranjenog pušenja«. Nije izgledao previše potresen i pogođen kada su se izborni rezultati pokazali znatno gorim od izlaznih anketa, a kada je sutradan rekao da odlazi, činilo se kao da mu je laknulo jer je skinuo to breme sa sebe. Ni njegov organizam, priznao je javno, to više nije mogao podnositi.

Umjesto Račana Tuđman

Ostalo je nejasno Zoranu Milanoviću tek kako mu je to po putu uspjelo za ovih 10 godina izgubiti 200 tisuća duša koje su bile na njegovoj strani, zašto je čak njih stotinu tisuća nakon samo 10 mjeseci od sraza s Karamarkom odbilo dati mu glas sada kada se suočio s Plenkovićem. Očigledno, nije se stigao još otvorenih očiju pogledati u zrcalo i shvatiti što se to promijenilo u njemu samome i zašto su građani masovno poderali njegovu sliku te nedjelje prkosno ne odlazeći na izbore.

Da, mnogo toga se promijenilo od tog Božićnog intervjua 2013. godine, a memorijska kantica »Also sprach Milanović« mali je podsjetnik na to dok nam je ova 2016. godina još uvijek u živom sjećanju. Promijenio se i Milanović sam, »moderni europski socijaldemokrat, nošen Internacionalom, na istu glazbu, ali drugi tekst«, kako mi se tada predstavio, odjednom je svjetonazorski postao liberal. Drugarice i drugove spominjao je samo prigodno, kao stilsku figuru, a riječ radnik valjda nikada nije izgovorio postajući sve više opčinjen briselskom birokracijom i bjelosvjetskom elitom.

Račana, kojemu je na grobu recitirao »O Captain! My Captain« jecajući više nego Whitman Lincolnu, zamijenio je Tuđmanom kojemu je nakon zračne luke velikodušno namijenio i Markov trg. Crnokošuljaše koji su mu marširali pod prozorom nije vidio, ni čuo »Za dom spremni«, fućkalo mu se za to, baš kao i za profašističku kulturnu politiku aktualnog ministra. Štoviše, sve to kao da ga je potaklo da se pohvali dotad široj javnosti nepoznatim biografskim podatkom, kako mu je, iako dolazi iz partizanske obitelji, djed s majčine strane bio ustaša!

Šaka jada

Nije ni pokušao uspostaviti kontakt s onih 50 tisuća ljudi koji su na trgovima i ulicama protestirali zbog ukidanja sekularne države zaustavljanjem kurikularne reforme. Umjesto te pristojne Hrvatske koja je ovog puta odbila začepiti nos i glasati za njega kao manje zlo, i to je tih sto tisuća glasova koji mu fale, svoja vrata širom je otvorio onima koji su mu organizirali šatoraški državni udar u metropoli, s kojima je nadugo i naširoko raspravljao o svemu i svačemu. I koji su to sve snimili i slavodobitno objavili kako Zoran Milanović Srbiju naziva »šakom jada« a BiH »velikim govnom«.

Oreškovića i Karamarka koji su doveli do izvanrednih izbora u kampanji niti jednom riječju nije spomenuo, kao ni one koji su ga vidjeli u registru izdajnika i htjeli lustrirati, ali se uhvatio Plenkovićeve majke »vojne lekarke«! Čije je glasove mislio time dobiti, onih koji svoje kolege saborske zastupnike optužuju da »lažu kao srpski cigani« i danas ratuju s ćirilićnim pločama ili onih koji ga smještaju u »kumrovečku školu« i nagovaraju da zapjeva Thompsona i glasno poviče Za dom spremni?

Sviranje srednjem kursu

– Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj status unutar »političkog centra« disciplinirano slijedeći sve tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke narative – ne želeći uvidjeti da upravo »zlatna sredina«, sa svojim obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom »političkog centra« u mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje ostatke ljevičarskog identiteta, zaključuje najbolji anatom tog »sviranja srednjem kursu« Viktor Ivančić.

Po čemu ćemo dakle pamtiti Zorana Milanovića, Lijeve stranke po 80 mandata iz 2011. godine, rekordu koji bi za njih mogao potrajati poput onog Boba Beamona. SDP po paradoksu da mu nakon Zorana Milanovića nedostaje Zoran Milanović, ali onaj iz 2007. TV kalendar i »prosječni građanin« kao 10. predsjednika 12. Vlade RH za čijeg je mandata Hrvatska ušla u EU. Andrej Plenković kao onoga koji mu je najviše pomogao da postane premijer. Novinari, koje sada čeka bljutava birokratsko-psihijatrijska politička kaša, kao nepresušno vrelo tema…

Povijest je učiteljica života i trebat će joj nešto više vremena za konačnu ocjenu zašto dečko koji je obećavao nikada nije uspio odrasti, a bio je tako blizu da dohvati zvijezde. Zoran Milanović nije za zaborav, ali ni za legendu. Ostao je tu negdje, between.