Paola i Duje trebaju pomoć: Nakon pogibije roditelja s djedom i bakom u 25 kvadrata

Nadam se da će se dva naša gradonačelnika, splitski i riječki, dogovoriti kako bi djeca imala gdje rasti dok ne stanu na svoje noge, kaže Jadranka Ustić

SPLIT »Ona je svjesna svega, to je proživjela. Bila je sretna kad je vidjela fotografije mame i tate na regalu. Nije to tabu tema, pričamo o svemu jer to je ipak i naša i njihova stvarnost«, rekla je Jadranka Ustić, odgovarajući na pitanje da li ih unuci pitaju gdje su im roditelji, što se dogodilo, a suze su joj potekle niz lice. Sedmogodišnja unuka Paola pohrlila je baki u zagrljaj, ali da je utješi i »nagovori« da ne plače. Baka, vitalna žena koja je zajedno sa suprugom Boškom i kćeri Jelenom preuzela odgoj dvoje unuka nakon tragedije u Rijeci, brzo se pribrala no bilo je jasno koliko je svima život promijenjen prije desetak dana.   

»Drmav« teret

Tragedija se dogodila 26. kolovoza na vijaduktu čvora Draga, kad su živote izgubili 42-godišnji Davor Jardas i supruga Silvija (31) – tegljač pun papirnog materijala kojim je upravljao Davor prevrnuo se preko ograde. U kamionu je bila i Paola, koja je također teže ozlijeđena, no brzo se oporavila. O uzrocima tragedije službeno još nema informacija, no Jelena Ustić, Silvijina sestra, pretpostavlja da je loš raspored tereta kriv za nesreću. To potvrđuju i riječi sedmogodišnje Paole, koja je ukućanima prepričala što se događalo.

Riječka tvrtka Metodika, u kojoj je Silvija Jardas bila zaposlena – otvorila je žiro-račun za pomoć njezinoj djeci Paoli i Duji. Račun s posebnom namjenom otvoren je u Privrednoj banci Zagreb, a novčana pomoć može se uplatiti na broj žiro-računa: 2340009-3103988174.

 – Ona je u trenutku nesreće išla spavati u stražnji dio kabine, ali je čula kako Davor govori da je teret bio »drmav«. Znate, oni se voze kamionima od kada znaju za sebe, Paola već ima taj osjećaj u vožnji. Eto, Duje je još nosio pelene kada je u kamionu išao u Portugal, dodaje baka Jadranka.

Za to vrijeme Duje razdragano igra improvizirani »mini-golf« u montažnom dijelu njihova stana od 25 kvadrata – obitelj Ustić ima »sreću« pa stanuje na kraju hodnika stambene zgrade u Biokovskoj, tako da su taj dio hodnika koji vodi samo do njihova stana mogli preurediti u još jednu prostorijicu. Sada, s dvoje djece koji živote nastavljaju okruženi ljubavlju, što je vidljivo iz svake rečenice i pogleda (a Jadranka dodaje kako je jednak odnos i dijela obitelji u Rijeci), ali u neadekvatnim stambenim uvjetima, već su povukli važne korake. 

– Nadam se da će se dva naša gradonačelnika, splitski i riječki, dogovoriti kako bi djeca imala gdje rasti dok ne stanu na svoje noge. Evo, mi smo nažalost morali, skoro potjerati, iseliti vlastitu kćer iz ovog stana u podstanarstvo, govori Jadranka Ustić, dok njena kći Jelena priznaje da nije imala namjeru još koju godinu odseliti iz roditeljskog stančića, no u novonastaloj situaciji izbora nije bilo. Jelena radi kao učiteljica u osnovnoj školi u Prološcu, svaki dan prelazi po 150 kilometara, jer posla u Splitu jednostavno, bez prave veze dodaje, nema. Jadranka i Boško Ustić već su godinama na burzi rada tako da, de facto, ni za sebe nemaju. 

Duje će sad u vrtić, srećom bilo je mjesta u ovom u koji mu idu prijatelji, a Paola će u drugi razred. Sreća da su prekrasna djeca, nisu razmaženi, s njima se da i razgovarati i objasniti im sve, iako Duji koji je manji, više objašnjavamo… – priča nona Jadranka Ustić, na trenutak izgubivši glas zbog tuge. Paola koja je cijelo vrijeme pozorno slušala o čemu se govori u improviziranom dnevnom boravku, odmah je reagirala. Iz zagrljaja tete Jelene »motala« je baki Jadranki da nema potrebe za suzama. Jadranka Ustić vratila je moć govora, iako su emocije prejake, dala je smiješak svojoj unuci.

– Sad ćemo za praznike ići na Grobnik, Platak – rekla je nona gledajući Paolicu, kako je od milja zove, a djevojčica je veselo uzviknula: »Jeeee!«…

Duh zajedništva

– Prijateljica u Solinu stanuje u »socijalnim« stanovima, plaća najamninu 500 kuna mjesečno, ali ima gdje živjeti. Taj dio nas najviše muči, dok se djeca ne osamostale, a većinu ostalih stvari imamo. Puno su nam pomogli iz Rijeke, tamo je doista drugačiji mentalitet nego ovdje. Više čini mi se vlada duh zajedništva. Zato je i Silvija, fetiva Splićanka, odlučila odseliti u Rijeku iako su oni u prvo vrijeme i stanovali u Splitu, uostalom Paolica je ovdje rođena. U par navrata sam se čula s čovjekom koji je Paolu prebacio do bolnice, po sat vremena bi pričali. Davoru su roditelji pokojni, ima polubrata Vlatka. I on je bio spreman preuzeti brigu o djeci, ali je čekao da mi odlučimo. Prijatelji iz Rijeke su nam poslali robu, igračke. Paola i Duje ovdje su zapravo kao doma, ona je evo već dva mjesec tu, Duje malo manje, ali znaju svu ostalu djecu u ulici, igraju se tu u dvoru, priča na rubu suza Jadranka Ustić.