O posljedicama turističkog buma

POVJESNIČAR UMJETNOSTI IVO BABIĆ ‘U Splitu i javne zahode pretvaraju u kafiće’

Boris Pavelić

Foto Boris Pavelić

Foto Boris Pavelić

U nas se, neoliberalizam zalijepio na balkanski supstrat, na našu tradiciju neurbanizirane nacije, s velikim brojem nepismenih, i s dominantnim pastirskim mentalitetom. Kad se taj brdsko-planinski mentalitet spoji s neoliberalizmom, to ne rađa baš lijepim plodovima



Pitam se, kad već tako precizno broje broj turističkih noćenja, hoće li početi brojati i broj općenja – ta formulacija splitskog povjesničara umjetnosti Ive Babića izazvala je provalu smijeha i aplauza na posljednjoj večeri ovogodišnjega Festivala alternative i ljevice Fališ u Šibeniku.


Nedavno umirovljeni profesor povijesti umjetnosti na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu, bivši rektor Sveučilišta u Splitu u, kojega studenti pamte kao izvanrednog i zanimljivog predavača, autor više knjiga, od kojih dvije važne monografije Trogira Babić je održao predavanje o posljedicama suvremenoga turizma na Dalmaciju – »pusti gradovi Dalmacije« Upozorio je na »dubrovački infarkt«, splitski promet »zakrčen poput staračkih vena«, na »magijski pokušaje« produžavanja sezone koja »zimu pretvara u ljeto« te na »opću neautentičnost« i grozničavu potrebu za prodavanjem koja bi, poentirao je duhoviti Trogiranin, Smetaninu »Prodanu nevjestu« moglo promovirati kao novu hrvatsku himnu. Dan nakon završetka Fališa, naš je list profesora Babića intervjuirao u ambijentu stare jezgre Šibenika, pitavši ga, na početku, o njegovoj slici tamne strane hrvatskog turizma.


– Živimo u euforiji: hvalimo turizam kao posljednju nadu za popravak ove više nego teške ekonomske situacije. Čini se kao da je Hrvatska u slobodnom padu: na djelu je egzodus; dobili smo samostalnu Hrvatsku da bi se ljudi iz nje iseljavali. Premda, ruku na srce, to nije problem samo u Hrvatskoj. Slično je i u baltičkim zemljama. U slobodnom tržištu ljudi idu za većim plaćama i boljim životnim uvjetima. U kapitalizmu, čovjek je roba koja podliježe zakonu tržišta. Doba je seoba: u Americi, ljudi nekoliko puta u životu mijenjaju mjesta stanovanja, ponekad i profesiju, a slični običaji dolaze i k nama. Za mene, koji pripadam ostarjelom naraštaju, to je upravo tragično: nije dopušteno da se vežeš uz jedan prostor, uz jednu kulturu, nego si se cijeli život prisiljen prilagođavati seobama. Ne znam je li ljudsko biće dovoljno plastično za takve velike promjene.


Sukob filantropije i neokapitalizma 




U Hrvatskoj se turizam spominje kao spas. Dostupan je, međutim, ponajviše strancima; dotle, Hrvati, kako ste u Šibeniku rekli, postaju »nacija zabavljač«.


– Da, s karnevalizacijom života postajemo samodopadljivi zabavljači s lancem oko vrata, ridikuli koji glume folklor, kulturni djelatnici -stručnjaci za trke konobara, magaraca. Davno sam još pisao, o jugoslavenskim proleterima koji su cijelu godinu štedjeli da bi djecu mogli odvesti na more, da ojačaju, da im izliječe rahitis i astmu. Mnogima je more bilo dostupno; za male se novce mogli su se osunčati i okupati makar u zagađenom Kaštelanskom zaljevu. Sjećam se: kasnih sedamdesetih godina XX. stoljeća: s jednom delegacijom bio sam u Kruševcu: jedan brkati starac, došao je moliti za djecu, mogu li doći na more, da bi oni donijeli lonce i sve ostalo… Bila je to već kasna faza socijalizma, pa je »drug« direktor poduzeća odbio naivne želje riječima: ‘Znate, mi smo već prešli na komercijalni turizam…’ U to doba u Dalmaciji vam je već bio počeo striptease. Bila je to jedna mala slika uprizorenja suprotnosti tradicionalne filantropije i kapitalizma, koji se već šuljao.


Danas je taj neokapitalizam zaoštren do stupnja u kojemu ni mnogi građani ove zemlje više ne mogu uštedjeti za deset dana odmora na moru.


– Ma kakvi uštedjeti, za mnoge je pitanju održavanje gole egzistencije. Znam ljude u koji skupljaju flaše. Što mislite, koliko im flaša treba za šolju crne kave? Bio sam svojedobno na jednoj radnoj skupini samozvanih lidera Hrvatske: okupili se rektori, direktori banaka,jedan sindikalist… Učili su kao đaci: morali su ponavljati što im govori strani instruktor. Bilo je pitanje: ‘Zašto morate imati nezaposlenost?’ Odgovor: ‘Da padne cijena rada.’ Pitanje: ‘Zašto je važno da padne cijena rada?’ Odgovor: »Doći će vam kapital s investicijama…« Doslovno su, i brzo, učili lekcije neoliberalnog kapitalizma, koji je započeo u doba Reagana i Margaret Thatcher. Svi smo mi brzo naučili te lekcije. U nas se, neoliberalizam još zalijepio na balkanski supstrat, na našu tradiciju neurbanizirane nacije, s velikim brojem nepismenih, i s dominantnim pastirskim mentalitetom. To je prilično ratoboran mentalitet. Onda ta naša tradicija hajdučije: »Zgrabi što više!«… Pastiri uvijek nešto moraju ukrasti. Zašto? Jer je njihova ekonomija takva da im za egzistenciju trebaju dopunski izvori. Kad se taj brdsko-planinski mentalitet spoji s neoliberalizmom, to ne rađa baš lijepim plodovima.


Grad objekt eksploatacije 


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Iz vašeg šibenskog predavanja bilo je jasno da vas, sveučilišnog profesora, povjesničara umjetnosti i arheologa iz Trogira, i osobno vrijeđa nemar prema baštini.


– Naši dalmatinski gradovi bili su minijaturni stoga još dragocjeniji. U 15. vijeku, cijela Dalmacija, sa svim gradovima i selima, brojem stanovnika možda je bila manja od Venecije. Mi smo neurbanizirani; građanska klasa oduvijek je bila »tanka«, čak i u gradu bilo je vrlo malo autentičnih građana; uglavnom su to bili – uz dužno poštovanje – prigradski težaci. U kasnijim vremenima, s revolucijama i kontrarevolucijama, građanska je klasa još i dodatno propala No, proces depopulacije povijesnih jezgri nije nov. Nije kriv samo turizam, trend je mnogo stariji. I u svijetu već dugo stanovništvo napušta povijesne jezgre. U njima, naime, život nikad nije bilo idealan. Ali, povijesne su jezgre bile dragocjena civilizacijska žarišta. Za razliku od raštrkanih zaseoka, gdje ljudi uvijek reže jedni na druge, u gradu su bili na okupu, pa su se naučili živjeti zajedno. To je možda bit civilizacije: živjeti skupa, surađivati, stvarati sinergiju. Tako nastaju nove sinapse, nove konfiguracije, ostvaruje se socijalna kreativnost. Stanovnici su se iselili u predgrađa ili pak u metropolu pa kao i oni tek pritekli ne participiraju u životu grada: bez senzibilnosti su za zajedničko; žive raštrkani u prostoru u svojim vilama s povrtnjacima; to je jedan bastardni sloj, ni građanski, ni seljački. Te prigradske stanovnike ne zanima povijesna jezgra. Ona je za njih objekt bezočne eksploatacije. Za one iz bliže i dalje okolice koji se bave sa »zimmer frei« poslom, grad je zanimljiv tek toliko da turistima ponude zabave i ostale sadržaje; eskiviraju porezne obaveze i plaćanje koncesija za uzurpirane trgove i ulice. Oni uživaju uz svoje bazene u povrtnjacima s pećima za roštilj poput kapelica, a preživjele građane dotle maltretiraju bukom iz svojih lokala.


Jedna od posljedica jest i bizarnost koju ste u predavanju formulirali provokativnom tvrdnjom, da je splitski Peristil »postao ekstenzija kavane Luxor«.


– Kavana Luxor interesantna je i važna u kulturnoj povijesti Splita. Stara je, i njezin naziv nije slučajan: on nije samo aluzija na sfinge, nego i prisjećanje na splitsku građansku elitu koja se tu okupljala. Ali taj današnji Luxor – premda još ima ostataka građanstva koje se u njemu okuplja, pretvorio je Peristil, to dvorište carske palače i kasnije katedrali trg Splita, u de facto ekstenziju kavane, tako da goste poslužuju svuda naokolo Peristila. Dakle, jedan tako uzvišeni prostor, koristi se kao veliki ‘štekat’ (kavansku terasu, op. a.) Štekati na trgovima i po tijesnim ulicama vizualizacija su sveopće privatizacije: sve se prisvaja; u Splitu – što je paradigmatično i signifikantno – i javni je zahod postao kafić. Zavod za urbanizam postao je hotel, uostalom kao i zgrada u kojem je djelovala Matica hrvatska Sve, od javnih zahoda do obale i tvornica, daje se u feud novom plemstvu, strvinarima socijalizma. Javna sfera je rastočena.


Ne igra se samo na jednu kartu


Ipak, ima današnji turizam i ljepšu stranu: sjećamo se osamdesetih, kada je Dioklecijanova palača bila zastrašujuće zapuštena, puna smeća i odbačenih narkomanskih šprica.



Postoji li razlika između turističke najezde na Dalmaciju i turizma na Kvarneru, u Rijeci i u Istri? Čini li vam se da je ondje turizam ipak, da tako kažem, nešto zauzdaniji?


– Situaciju u Istri ne poznajem dobro, ali moram priznati da mi se ne dopadaju fraze o superiornoj »istarskoj kulturi«, niti ta distanciranost od balkanskih sunarodnjaka. Kakve su dojmljive ličnosti izronile poput Gianni Rossande veoma uspješnog direktora brodogradilišta Uljanika ili poput političara evropskog formata poput Ivana Jakovčića koji se razumje u urbanističke planove. Izgleda da se s regionalizmom glumi folklor i stvara pogodnosti sa lokalno mešetarenje; zapravo se radi o rascvjetanoj zimmer frei imaginaciji, o lovu u mutnom, o spekulacijama terenima. Kako su, primjerice, s ginekološkog aspekta zanimljive deklaracije o istarskom ultra djevičanskom ulju. Ne gajim iluzije ni o kome ni o čemu, pa ni o Istri.



– Istina, mnogi su se prostori obnovili. Kolega Zlatko Gall nedavno je napisao da je »obnovljen svaki budžak«, i to je točno. Pitanje je samo je li ta nova funkcija adekvatna. Također, pitanje je mjere. Gradovi, njihove povijesne jezgre ljeti su zakrčene, guše se u gužvi, zimi su sablasno prazne. Imam dojam da nam procesi izmiču. Mi smo i inače neorganizirano društvo. Nedostaju nam reda u svemu, u glavama, u prostoru. Nismo u stanju upravljati velikim brojevima, nadilaze nas ove silne turističke mase. Turizam je antropološki fenomen koji ima uporište duboko u čovjeku: čovjek je nemirno biće, želi putovati, vidjeti, upoznati, odmoriti se , raspustiti se… Lijepo je da ljudi putuju: mladi su sada u stanju u jednoj godini proputovati onoliko koliko je moja generacija mogla samo maštati. Turizma je bilo je i prije, počeo je s hodočasnicima, uz koje je vezana cijela jedna književnost, sve tamo od Geoffreyja Chaucera. i njegovih Canterburijskih priča u kojima hodočasnici prikraćuju vrijeme pričajući masne šale. Na brodove za Svetu zemlju ukrcavale su se i prostitutke, da hodočasnicima uljepšaju putovanje. Danas eskort dame poslužuju na jahtama. Tko mi je kriv što sam siromašan i star. Ljeto je i doba razuzdanosti i raskalašenosti: treba se povremeno otpustiti i otvarati ventile. Inhibicije koje su nametala religija i oskudice nestaju nevjerojatnom brzinom s šokantnim manifestacijama koje prate »oslobođenje« čovjeka. Nisu to uvijek lirske scene iz Sna Ivanjske noći. Nije baš ugodno kad Vam se pripiti i napušeni turisti olakšaju pred vratima. Ponekad čak imam dojam da se poneki razulareni turisti ponašaju nedolično kako bi ponizili servilno domaće stanovništvo kojem nedostajanje samopoštovanja. Jer, što znači urlikati cijelu noć ili općiti na ulicama? Valjda ima i pogodnijih mjesta s kojih ne dopiru krici i stenjanje onih u orgazmu. Proteklih desetljeća, s porastom standarda i kupovne moći, putuju mase. Mnogi su to odavno navijestili: mase stupaju na pozornicu historije. One dakako, imaju pravo na turizam. Ali procesi izmiču kontroli. Nova masovna turistička »kultura« nema nikakvih obzira prema lokalnoj zajednici.


Turizam ste nazvali »monokulturom«. Što to znači?


– Grad je uvijek bio kompleksna ekonomsko-socijalna struktura. Ta složenost strukture, raznovrsnost njegovih ekonomskih, kulturnih i simboličkih funkcija je suština urbanog fenomena. A turizam ga sada svodi na gotova na jedinu djelatnost u primorskim gradovima. Nije dobro da to bude jedina djelatnost, jer je turizam, među ostalim, iznimno ranjiv, svaka ga kriza može srušiti. U principu, monokulture ni u prirodi ne postoje: stvorio ih je čovjek, s plantažama. Opasne su čak i na ekološko-biološkom nivou. Pučki rečeno, nikad se ne igra na samo jednu kartu. Turizma je bilo i bit će, nitko to ne spori, ali nije dobro da bude jedina ili glavna djelatnost.


Podsjetili ste i da masovnost izravno prijeti ekološkoj ravnoteži.


– Naravno. Naš prirodni, fizički okvir naprosto ne može podnijeti takvu masovnost. Tim procesima moralo bi se racionalno upravljati Pitke vode u Dalmaciji nikada nije bilo dovoljno. Ovog se proljeća voda zamutila u Splitu, početkom rujna u Dubrovniku se pilo iz cisterni. U nas ne postoji percepcija opasnosti za okoliš. Opijeni smo ekspanzijom, rastom pod svaku cijenu. Počelo je u Dubrovniku, s onim maštanjima o golf terenima na Srđu, na kršu, što je suludo: zelena travica koja, naravno, nije autentična, a treba ogromnu količinu vode. A nje naprosto nema dovoljno. Potom, fenomen smeća problem je cijele sadašnje civilizacije, pogotovo sa sezonskim povećanjem stanovništva. Split se doslovno davi u smradu i dimu što kulja iz ogromnog deponija u blizini grada, Makarska, na primjer ljeti »skupi« oko 40 tona smeća, a zimi oko 10 tona. Zabravljamo da nam turisti također ostavljaju otprilike kilogram fekalija i urina po glavi. O svemu tome mora se razmišljati.


Štetno trošenje novca 


Foto Boris Pavelić


Foto Boris Pavelić



Je li vam bilo žao kad je Split izgubio natjecanje za Europsku prijestolnicu kulture?


– Naravno da jest.


Kako je to bilo moguće? Nije li to šokantno za grad takve kulture i povijesti?


– U Splitu nema dovoljno intelektualne snage. Kultura nije među prioritetima. Anti-intelektualizam je opća pojava, Dominanta kultura je kultura vladajuće klase, a to su uglavnom gostioničari. Koji su, uostalom, prioriteti danas na obali? Kupi parcelu, dobij koncesiju, prigrabi komad obale, miniraj grebene, jer kamenje smeta nježnim stražnjicama turista… U tijeku je nova osvajačka seoba naroda na Jadran. U Dalmaciji, kao i u ostatku Hrvatske: ako niste član trenutno vladajuće stranke, ne možete dobit ni mjesto odgojiteljice u dječjem vrtiću, a kamoli komad obale, trga ili ulice za štekate.


Je li otvorenje mosta do Čiova prometno rasteretilo Trogir?


– Jest. Gužva je manja, no pitanje je li most bio najsretnije rješenje. Možda je bolje mogao poslužiti podmorski tunel. Dresden, primjerice, skinut je s UNESCO-ove liste svjetske baštine, jer je novim mostom nagrdio prostornu sliku. Tako je i čiovski most, zakrilio vizuru na najpovjesniji ambijent, na Kaštelanski zaljev, na taj prelijepi pejzaž koji je jedan mletački knez u 16. vijeku uspoređivao s alpskim jezerom Lago di Garda, Kako je na otvaranju mosta oduševljeno zborio lokalni dužnosnik porast će i cijena terena. Predstoji još intenzivnija, kaotična izgradnja na Čiovu.


Svatko s imalo osjećaja za ljepotu, u Dalmaciji će odmah razumjeti njezinu vrijednost, i pejzažnu, i povijesnu, i kulturno-umjetničku. Naš odnos prema svemu tome često je šokantan.


– Međutim, kod nas još ne postoji svijest o zaštiti pejzaža, a on se, naročito u Francuskoj, itekako čuva kod nas je doba egzistencijalne neizvjesnost; ljudi nemaju ni vremena za tankoćutne obzire i ponašanja. Kako reče Heraklit; Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše. Egzistencijalni je minimum u pitanju.


Ali postoje odgovorne službe.



Netko bi vas mogao nazvati velikim tradicionalistom.


– Ne, nikad nisam bio borac za bolju prošlost. Silni su uspjesi u medicini: bol je gotovo eliminirana. produžen je životni vijek. U veliko dijelu svijeta glad je zaboravljena, Zahvaljujući sedativima, umobolnice su gotovo prazne. Zadivljuje je me internet. Bez lažne skromnosti, bio sam jedan od prvih koji se zauzimao za uvođenje informatike na Splitskom sveučilište. Oduševljava me informatika, tehnika, zadivljuje me znanost. Zalagao sam se i za osnivanje centra za molekularnu biologiju. Ne, nisam pasatist. Čovjek nije samo biološko, nego i socijalno biće. Koji je naš habitat? Ne tavorimo odavno u šumama i pećinama, nego u gradovima. Nad ovim fizičkim svijetom obavijen je novom atmosferom duha, novi, neopipljivi sloj radio valova, signala, poruka o čemu su već pisali teoretičari poput Marshalla McLuhana. Povijesne jezgre su najsadržajniji dio čovjekove okoline. Pravo je pitanje: kako to zatečeno, uistinu vrijedno ,inkorporirati u ovo novo? Mislim čak da i kult spomenika, koji je moderne naravni, proizlazi iz nezadovoljstva modernim urbanizmom. Kad bismo stvorilii jedan novi, lijepi, moderni Primošten – »ljepši i stariji« (smijeh) – tko bi čuvao ovo nekoć ribarsko-zemljoradničko naselje? Gradovi se mijenjaju, moraju se mijenjati poput koraljnih atola.



– Ah, službe… Ima, naravno, iznimaka, ali mnoge od njih nisu dorasle moralno ni intelektualno problemima. Imamo nacionalne parkove kao objekte turističke eksploatacije. Jesmo li ih otvorili zbog tih jadnih preživjelih biljnih i životinjskih vrsta, zbog potoka i rijeka, ili zarad turista, da bi se gradilo na divlje od Plitvica pa do Skradina koji je zakriven jahtama? Ljeti je nemoguće prići slapovima na Krki. I kako se te preživjele životinje opstati pod turističkom najezdom? Pa kad smo zadnji put sadili šume? Tko sadi šume i parkove, vjeruje u budućnost: ovi kojima se žuri da se na brzinu obogate, ne mogu čekati da njihov unuk jednom uživa u sjeni čempresa . Sve u svemu, nije ovo mentalitet ni doba za zaštitu krajolika, koji je najljepše i najvrjednije što je Dalmacija imala. Sjećam se, kao student radio sam kao vodič: u jednu uvalu kod Primoštena dovodio sam francuske umirovljenike. Pogled je bio predivan, svibanj, brnistra u cvatu, pogled na pučinu… Sjećam se nujnih lica tih starca, koji su život proveli po memljivim kancelarijama i zadimljenim tvorničkim halama. Sad sam ja i u toj dobi kad se čovjek pred tolikom ljepotom pita: kako mi je prošao život? Što sam sve propustio. Ljepota također i rastužuje . Rainer Maria Rilke je pjevao da je ljepota samo početak užasa, početak kojeg još podnosimo…


A sada te naša ljepote idu dovraga: primoštenske uvale okovane su betonom. Davno sam se zauzimao da Primošten bude proglašen spomenikom kulture, iako od zaštite nije bilo mnogo koristi. Svaki put kod dođem u neku lijepu uvalu bojim se da ću je dogodine, ako poživim, naći izgrađenu, ograđenu, betoniranu, iznakaženu. Možda će me i potjerati. Ne radi se o izgubljenom zavičaj da parafraziram Slobodana Novaka. Radi se o neprekidnom procesu gubljenja zavičaja i duhovnih uporišta; nemoćno svjedočimo o stalnoj destrukciji najvrjednijeg, o rasplinjavanju identiteta.


Također, moja struka, tzv. zaštita spomenika ne shvaća grad kao živi organizam. Ostaje na filatelističkoj razni na nivou fasada, na prepoznavanju stilskih detalja a da se ne postavlja pitanje: tko se i kako zlopati u tim trošnim zdanjima. Razumijevanje i zaštita ne zadiru kroz pročelja. Zaštita i rehabilitacija povijesnih jezgri trebala bi voditi računa i o kanalizaciji i o nizu sličnih naizgled banalnih stvari: kako olakšati život stanarima u oronulima zgradama, kako zadržati uslužne službe u povijesnim jezgrama, kako pomoći zanatlijama… Zaštita povijenih jezgri je prvenstveno zadatak adekvatne komunalne politike. Grad to su njegovi stanovnici. Povijesne jezgre bez ljudi neće se moći sačuvati maltretiranjem i protjeravanjem preostalog stanovništva: pretvorit će se u ruševne kulise opasne za prolaznike. Ogromna sredstva ulažu se, primjerice, u takozvano čišćenje fasada, ali ja se pitam peru li se to fasade ili se pere novac. Skida se ta prelijepa žućkasta patina, što u krajnjoj liniji vjerojatno šteti i zgradama i kipovima, jer patina je stvorila zaštitni sloj. »Čiste« se uglavnom sakralni objekti, ali ne bih rekao da se radi o nekom velikom respekt prema sakralnoj baštini, nego više o dodvoravanju crkvenim vlastima i o kanaliziranju novaca prema povlaštenim firmama.