Plaše nas radikalima i populistima a prava je istina da su kod nas radikali i populisti već na vlasti. Nema većih populista od stranaka koje su u Hrvatskoj trenutno na vlasti, rekao je prošli tjedan u Rijeci Boris Jokić sudjelujući na tribini »Glasaj za Europu, Glasaj za znanost« koju je organiziralo riječko sveučilište i na koju su pozvani predstavnici dviju stranaka, vladajućeg HDZ-a, te SDP-a za kojeg se tek treba ustanoviti kotira li uopće još kao glavni izazivač s ljevice ili će se glasovi raspršiti po manjim lijevim strankama i koalicijama u kojima će ovaj puta vjerojatno i najvjerniji SDP-ovi birači tražiti kakvo-takvo utočište.

Iako se dakle upravo te velike tradicionalne stranke deklariraju kao mainstream i proeuropske, pa tako predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, kada ga recimo pitaju o Živom zidu kao konkurenciji na desnici, lakonski odreže da o tim populistima ne želi ni riječi prozboriti, precizno je iznova detektiran isti problem a taj je da HDZ ima svoje drugo lice, ono radikalno i krajnje populističko koje koristi kada na domaćem terenu treba širokopojasno prikupiti glasove. Tada ne preže od koketiranja s najtvrđom desnicom i ne želi se jasno odrediti oko ideoloških pitanja i simbola sve kako ne bi izgubio tu sveobuhvatnu poziciju i širok raspon podrške: od desnog centra kompatibilnog s vrijednostima njihove europske pučke platforme, pa do krajnje desne pozicije koja čvrsto drži jedno krilo. To je vidljivo posebno u vrludanjima oko tobožnje obrazovne reforme. Da bi se održali na vlasti bili bi u stanju tvrditi i da je zemlja okrugla, ali i da je ravna - sve po potrebi, pa je ta vrsta razgraničenja, taj crno-bijeli pogled na uglađene proeuropejce i zadrte radikale koji nam se sada plasira politički spin: u nekim strankama, onim vještijim po pitanjima o(p)stanka na vlasti, po potrebi kombiniraju i jedno i drugo. Radikalni doma, uglađeni prema van. Na to je opet lijepo ukazao čovjek koji je u neka bolja vremena imao ideju o prosvjetiteljskoj reformi, ključnoj i za političku pismenost naroda. Taj narod, kako se pak na istoj tribini izrazio SDP-ov Tonino Picula, sad glasa nogama jer nema vremena čekati.

Bijeg s Balkana

A baš je prošli tjedan iz Hrvatske gospodarske komore poslana strašna poruka: zemlja se prazni, ljudi odlaze, ključni gospodarski sektori, ono malo što ih je ostalo, ostaju bez radnika. I regija se prazni. Balkan se, ako hoćemo, prazni ili, još preciznije, područje bivše Jugoslavije, ionako već izmučeno i devastirano, šalje sada svoju djecu na neki sretniji zapad. Svi koji mogu, a najviše ti „famozni“ mladi, obrazovani i stručni, bježe s Balkana, bježe zapravo od »balkanskih vrijednosti« i idu prema zapadu gdje se nadaju boljem i humanijem statusu, radničkim pravima, razvijenijim socijalnim politikama po kojima smo nekad bili uzor a koje su sad na aparatima. Radnika se kod nas već predugo podcjenjuje: u javnom sektoru zapošljava se preko političke veze, a u privatnom se vlasnik kapitala tretira kao bog, a radnik kao rob. Društvo kao da uistinu ne postoji. I sve je gore po tom pitanju. Jedno vrijeme se govorilo da je i narod kriv jer na sve to pristaje, što je istina, ali čini se da više i ne pristaje, već migrira. I to je svačije ljudsko, osobno, političko i ekonomsko pravo. Istovremeno je i nevjerojatni obrat, ironija sudbine i povijesti…

– Hrvatski mladi ljudi nisu pesimistični, štoviše radi se o optimističnim generacijama. Sva naša znanstvena istraživanja pokazuju da su oni vrlo optimistični u vezi sebe i svoje budućnosti. Ono u vezi čega su pesimistični je budućnost Hrvatske. Osnovni razlog zbog kojeg su pesimistični je taj što ne doživljavaju Hrvatsku kao mjesto u kojem mogu napredovati na meritokratskim osnovama, već kao mjesto u kojem se napreduje na osnovi poznanstava, rodbinskih veza i sve više političke pripadnosti, odnosno pripadnosti političkoj organizaciji. Sve to ukazuje da oni koji vode Hrvatsku ne ulažu u ljude, nego u svoje sitne interese, rekao je Jokić istaknuvši da se »zapošljava po političkom ključu do razine domara i čistačice.«

O sličnome je govorila nedavno i predsjednica Sindikata, Istre i Kvarnera Marina Cvitić, i to na okruglom stolu o radu i radništvu - ostati ili otići, u organizaciji Hrvatskih laburista. Cvitić je tada naglasila da su prije desetak godina ljudi odlazili jer nije bilo posla, no sada odlaze iz drugih razloga.

Dvostruke poruke

– Posao se sada može naći, svuda se traže radnici, međutim, vlada jedno takvo nezadovoljstvo, jer sve ide putem nekog nepotizma, korupcije, ne cijeni se rad, znanje, vrijednost čovjeka. Nekad su ljudi odlazili radi preživljavanja a danas odlaze stručni, sposobni, oni koji znaju da će se tamo kamo idu njihov rad cijeniti, zaključila je Cvitić.

Picula je na tribini Glasaj za Europu pak rekao da su populisti ljudi koji postavljaju prava pitanja ali daju pogrešne odgovore. Sve dok mi, a misli valjda na velike tradicionalne stranke, ne budemo davali prave odgovore, rast će popularnost prosvjednih stranaka, zbog nezadovoljstva ljudi. I tu je u pravu, tradicionalne stranke odlijepile su se od pravih potreba građana, slijedeći vlastite i interese kapitala, i time napravile prostor za porast euroskepticizma, ksenofobije i radikalizma svih vrsta koji sada prijeti i centru obzirom da je periferiju već poharao. Zanimljiv je primjer europskih pučana u čijim redovima je i mađarski Orban koji nije izbačen već tek suspendiran, privremeno valjda, iako po svom habitusu više pripada osovini na kojoj glasove sada lovi talijanska i poljska krajnja desnica. Toleriranjem ksenofoba i protumigrantski orijentiranih političara u vlastitim redovima desni centar šalje te dvostruke poruke koje mu ne daju za pravo posve prisvajati proeuropski projekt. Plenkovića već zovu hrvatskim Orbanom jer se čini da također sjedi na dvije stolice, a zagovarajući kompromisno rješenje, misle mnogi, nije se jasno distancirao od Orbanove politike, štoviše, određenim postupcima iskazao je i naklonost. No, prave oporbe HDZ kod nas i nema. SDP propada, i teško da će dobaciti do respektabilnijeg rezultata iako neki njegovi europski zastupnici uživaju i veći rejting od same stranke.

Hrvatska traži ljevicu

Socijalni diskurz, upravo ovaj o siromaštvu i nebrizi za radnike, preuzimaju međutim stranke krajnje desnice što je vrlo opasno. Poput Živog zida koji je krenuo s podizanjem zidova prema bankarima a sada isto želi napraviti i prema migrantima, zaboravljajući da su najveći migranti upravo Hrvati koji idu trbuhom za kruhom. Stvarna socijalna politika ne dijeli se po nacionalnom ključu: za nju su svi ljudi isti. Jer oni koji dolaze vjerojatno to čine jer je kod njih još gore - a sve je manje takvih. Umjesto da vjeruje desnim radikalima koji ih huškaju protiv klasnih supatnika, radnička klasa, u najširem smislu te riječi, mora shvatiti da je borba za prava radnika na usko-nacionalnom planu osuđena na propast. Prirodni je interes udruživati se nadnacionalno, i tako Europu još jače povezati na njenim pozitivnim vrijednostima u koje vjerujemo i za koje se borimo: za Europu solidarnosti, slobode, bratstva i jednakih šansi. Stara je to mantra prave ljevice koju Hrvatska sada traži.