Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
25. lipnja 2019.
U mislima s Vukovarom

PORUKA RIJEČKIH VUKOVARKI 'Vukovar nema perspektivu dok god ima mržnje. Mladi Hrvati i Srbi moraju ga skupa izgraditi'

snimio Vedran Karuza
snimio Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 18. studeni 2017. u 8:56 2017-11-18T08:56:00+01:00

"Mladi danas tamo nemaju posla, ali to je opet slika većine Hrvatske, po čemu se oni ne izdvajaju. Ono po čemu se oni izdvajaju jest što se nad Vukovarom opet nadvila neka mržnja koja određenim ljudima odgovara. Njima odgovara da je Vukovar podijeljen i da se u Vukovaru stvara mržnja. Ne možemo zanemariti činjenicu da tamo postoje mladi ljudi, i Srbi i Hrvati, koji moraju živjeti u suživotu."

Snježana Černok i Bojana Guberac dvije su riječke Vukovarke, kojima svaki studeni donosi iznova neku novu težinu u srca, kad se vraćaju u svoj rodni grad. Unatoč svemu što su prošle i gubitku svojih najmilijih, obje ističu: nema mjesta mržnji, nego ljubavi i praštanju. Kad je u kasno ljeto 1991. Snježana Černok otišla iz ratnog Vukovara kćer joj je imala tri i pol godine, a sin niti dva mjeseca. Rođen je mjesec prije Bojane Guberac, koja je bila jedna od zadnjih beba rođenih u vukovarskom rodilištu, prije nego li se zbog granatiranja cijela bolnica morala preseliti u podrume.

Snježana Černok bila je prisiljena svoj rodni grad napustiti kako bi joj se kći uspjela malo oporaviti i odmoriti od strašnog stresa kojoj su joj stvarali danonoćno pucanje i niski preleti zrakoplova.

– Stalno se pucalo, odjekivale su eksplozije. Odluka o odlasku nije bila laka, ali prolazili smo kroz užasno teško razdoblje. Sin mi je još bio beba, a bila sam vezana s njim u bolnici, jer je već morao na operaciju. Sin i ja, uz ranjenike, bili smo tad jedini pacijenti na kirurgiji. Kći je bila kući, a jako se plašila niskih preleta aviona. Bilo nam je potrebno otići iz Vukovara da se kći malo psihički odmori. Najgori strahovi u to vrijeme bili su mi da kćeri ne mogu dati jesti. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo svim onim Vukovarcima koji su cijelu opsadu preživjeli u svojim podrumima. Došli smo na more i ostali. Suprug nas je jednom uspio posjetiti na jedan dan, a onda se morao vratiti u Vukovar. Bio je to zadnji put da smo ga vidjeli, priča Snježana Černok, čiji je život nakon 1991. vezan uz Rijeku pa Viškovo i njeno dvoje djece.

PO1611VK01

Za suprugom je tragala punih deset godina, o njegovoj sudbini nitko godinama nije ništa znao, sve dok konačno nisu identificirani njegovi posmrtni ostaci. U međuvremenu posvetila se odgoju svoje djece, ali i društvenom radu. Volontirala je u Crvenom križu, na obiteljskim porukama, jer njezin se suprug prvih godina vodio kao nestala osoba. Društveni angažman nastavila je u udruzi udovica branitelja te Zajednici udruga iz Domovinskog rata PGŽ. Iz godine u godinu, kaže, sve joj se teže vratiti u Vukovar, gdje joj danas živi sestra s obitelji.

Duša mi je ipak puna

– Pokopala sam i muža, i mamu i tatu, sve sam to nekako preživjela, ali već sad se tresem kad pomislim da se ponovo vraćam u Vukovar na obljetnicu pada grada. Ne znam ni sama kako će biti na samoj obljetnici. Mnogi Vukovarci nose svoje teške priče, ima svakakvih sudbina. Mislim da je puno teže onima koji su u gradu ostali do kraja, kaže Snježana Černok.

Ipak, dodaje, kad se nađe u Vukovaru, duša joj je puna.

– Vukovar je moj rodni grad, ondje sam odrasla. Djeca su mi sve, u Rijeci su praktički od rođenja, imam ovdje i unuče, ne bi ih mogla napustiti i vratiti se živjeti u Vukovar. Nekad sam se, bez obzira na cijelu situaciju, radovala vratiti u Vukovar, ali kako godine idu sve mi to teže pada, objašnjava Snježana Černok.
Kad se vrati u svoj rodni grad vidi da se Vukovar izgrađuje, da je sve ljepši i ljepši, ali, napominje, ne vlada više u njemu onakav život kakav je bio prije rata.

– Predivan je Vukovar! Grad se obnavlja, nedavno je izgrađena i šetnica uz Vuku. Grad je uređeniji, ali u njemu još uvijek nema života za mlade. Da bar netko pokrene neku industriju ondje, jer bez posla nema ničega, rekla je Snježana Černok.

Bojana Guberac još kao beba bila je prisiljena napustiti Vukovar, čime joj je zapravo oteto djetinjstvo kakvo je u svom rodnom gradu mogla imati.

Pitaš se, zašto baš ja

– Ukraden mi je identitet koji sam mogla imati. Kad si dijete, tražiš krivca za neke stvari jer ti neke stvari baš nisu jasne. Pitaš se zašto baš ja? Danas kao mlada žena okrenuta sam budućnosti i sadašnjosti. Izgradila sam svoj identitet. Ne mogu reći da sam u stalnoj tuzi zbog toga što je bilo, objašnjava Bojana Guberac.

Kaže da je Riječanka, ali ujedno i Vukovarka.

– Mislim da svi Vukovarci imamo gene ravnice, od kojih ja ne mogu, ali ni ne želim pobjeći. Naravno da znam otkud sam ja i otkud su moji. U Rijeku sam došla kao beba od dva mjeseca i danas sam tipična djevojka sa Sušaka. Prava sam Riječanka i ponosna sam Riječanka! Imam dvije ljubavi, dva grada kojima se vraćam i koje neizmjerno jako volim, ističe.

PO1611VK03

Ove godine bit će iznimno da se na obljetnicu ne vraća u Vukovar.

– Morat ću citirati Balaševića: sve teže i teže mi pada studeni! Ipak je malo lakše sada. Na početku je bilo strašno, pogotovo kao djetetu koje nije odraslo tamo. Djeca koja su odrasla tamo gledala su sve te ratne strahote, uništene kuće i živjela u ambijentu u kojem ni jedno dijete ne bi trebalo živjeti. Bilo je strašno i meni dolaziti to gledati, ali ipak mislim da se danas u Vukovaru stvara neka perspektiva. Mislim da se Vukovar danas gradi i da se u nešto lijepo pretvara. Zadnjih godina, kad dođem, ne mogu reći da sam bila nesretna. Bila sam ipak jako sretna što se grad izgradio. Čini mi se da se ipak stvara neki život u Vukovaru. Ostala je sjena nečega što je bilo strašno, kaže.

Danas kad gleda na Vukovar, gleda ga, kroz dvije slike.

– Oni moraju izgraditi Vukovar. Neće ga izgraditi tako što su podijeljeni. Mislim da je opasno odgajati djecu u podijeljenosti i mržnji. Nema budućnosti za Vukovar tako. Čak i da se otvori sto tvornica i da je svaka mlada osoba zaposlena, Vukovar nema perspektivu dok god ima mržnje. U kontaktu sam s rodbinom u Vukovaru i jako mi je drago da oni ne razmišljaju na način, kako možda dosta ljudi smatra da oni razmišljaju. Vukovara se ljudi sjete jednom godišnje. Oni tamo žive 365 dana i ne razmišljaju kao što bi neki ljudi htjeli da razmišljaju.

Naravno da i danas tamo ima ljudi koji osjećaju neku netrpeljivost prema Srbima, ali opet se mora znati razlika između onoga tko je nekad bio agresor i Srba danas. Ne možemo kriviti dijete koje je rođeno 1997. za nešto što je opet napravio dio Srbije, ne Srbija cijela. Mislim da se treba napraviti razlika. Svatko bira svoj put i da je stvar perspektive kakav svijet želite vidjeti. Ako želim vidjeti svijet u kojem je mir i ljubav, onda ne mogu u taj isti svijet slati mržnju, to je licemjerno. Mladi nisu ništa krivi za to što se dogodilo, nismo birali taj put i nismo sigurno birali da bude rat i ostanemo bez očeva. Zaslužili smo da budemo sretni, a to je ono što danas biramo, objašnjava Bojana Guberac.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka