Promovirani u časnike

PONOSNI GROBNIČANI Robert Popić i Karlo Grabar ostvarili san – od običnih vojnika do poručnika

Boris Pavelić

Karlo Grabar i Robert Popić / Foto Denis LOVROVIĆ

Karlo Grabar i Robert Popić / Foto Denis LOVROVIĆ

Sin pripadnika riječkih ratnih policijskih specijalaca Nikice Popića, Robert Popić, postao je poručnik Hrvatske vojske. »Mome ocu to je veliki ponos. Nije bilo teško izdržati na suncu jer nagrada je velika. Ovo se događa jednom u životu«, kaže za naš list Robert koji je profesionalni vojnik od 2013. godine



VUKOVAR Nikici Popiću, pripadniku riječkih ratnih policijskih specijalaca »Ajkule«, nije jučer smetalo dva sata stajati na asfaltu Memorijalnog centra Domovinskog rata na vukovarskome Sajmištu, u bivšoj kasarni JNA, i podnositi plus trideset sparnoga srijemskog sunca. Jer bio je ponosan: njegov 31-godišnji Robert postao je poručnik Hrvatske vojske.


– Mome ocu to je veliki ponos – govori za naš list Robert Popić nakon dvosatne svečane promocije 153 polaznika vojnih škola Hrvatskog vojnog učilišta »Dr. Franjo Tuđman«. Robert je stegnut sivomaslinastom odorom, i s časničkom šapkom na glavi, a cijeli ovratnik od košulje potpuno mu probio znoj. »Nije bilo teško izdržati na suncu«, kaže, »jer, nagrada je velika. Ovo se događa jednom u životu«.


Robert je 1987. rođen u Rijeci. Živi na Grobniku. Profesionalni je vojnik od 2013. godine.




– Želio sam postati časnik, i ta mi se želja danas konačno ostvarila – kaže. Uz vojni posao završio je ekonomski fakultet, prijavio se na natječaj za vojnu školu, i uspio. Od kolovoza prošle godine na Hrvatskome vojnom učilištu završio je Temeljnu časničku izobrazbu, što je prva razina časničkog obrazovanja. Dosad je bio dočasnik, skupnik – od jučer je časnik, poručnik.


Mladi i sposobni


Istu školu završio je i Robertov kolega, 29-godišnji Grobničanin Karlo Grabar, rođen 1989.


– U vojsci sam tri godine, i sad se želja ostvarila i meni – napokon sam postao poručnik.


Prije nego je postao vojnik, Grabar je magistrirao na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu. Obojica, i Popić i Grabar, u vojsci su počeli od najniže razine, kao obični vojnici, i napredovali. Do kojih će se visina vojničke hijerarhije vinuti, ne znaju. Ali, ambicije imaju.


– Nas smo dvojica najbolji primjeri da u HV-u može napredovati svatko tko se dokaže. Krenuli smo od običnih vojnika, pa postali dočasnici, obojica smo završili fakultete, otvorila se prilika, i eto, sad smo časnici. Tko je mlad, sposoban, tko osjeća ljubav prema domovini – neka proba – poziva Popić.


– Vojnički poziv nije lak, ima odricanja – dodaje Grabar.


– Odvojeni smo od obitelji, mnogo je terena. Ali tko ovaj poziv voli, nije to nešto što se ne može; tko ga ne voli, neće ovdje ni biti.


No, smisao postojanja vojske nisu svečanosti, nego ratovanje. Robert Popić i Karlo Grabar toga su posve svjesni. Pitali smo ih, naime, jesu li, kada su odlučivali da postanu vojnici, bili svjesni da bi se moglo dogoditi da završe u ratu, u borbenoj akciji, u okršaju, u pucnjavi? – Apsolutno. Zato se i obučavamo – odgovorio je Karlo.


– Nije to nama nepoznanica.


Robert će dodati:


– Profesionalci smo. Vjerujemo u sustav, u same sebe, imamo obuku i redovite vježbe. Svi smo obučeni.


Uskoro, kada slavlja prođu, obojica odlaze na poslove u postrojbe. Karlo će u Petrinju.


– Čekaju me »Gromovi«, prva satnija, vod za potporu. Bit ću zapovjednik voda, zapovijedati s četrdesetak ljudi. Izvršavat ćemo zadaće najbolje što znamo – jezgrovito odgovara.


Učili od iskusnih


Robert će u Gospić, također kao zapovjednik voda, zapovijedati s četrdesetak vojnih profesionalaca.


– Definitivno ostajem u vojsci. Želim se usavršavati. Mnogo je mogućnosti: misije, daljnja školovanja, rad na sebi…


Na Hrvatskome vojnom učilištu obojici su predavali časnici s iskustvom Domovinskog rata, ali i inozemnih vojnih misija. Robert razmišlja o Afganistanu.


– Vidjet ćemo što će biti. Mnogo je naših zapovjednika bilo u misijama, imaju iskustva. Kažu da ljudi u tim dalekim zemljama poštuju Hrvatsku vojsku i naše vojnike.


Razgovaramo na mjestu koje je 1991. bilo jedno od mnogih s kojih je Vukovaru prijetila kataklizma. Pet godina nakon zločina nad gradom i njegovim ljudima, 1996, na istoj pisti na kojoj su jučer promovirani mladi dočasnici i časnici, bili su niknuli bijeli kontejneri UNTAES-ova stožera, iz kojih je američki general Jacques Paul Klein u dvije godine Podunavlje i Baranju vratio Hrvatskoj. Danas, Memorijalni centar Domovinskog rata neka je vrst kombinacije vojarne, đačkog doma i muzeja: tu je smještena inženjerijska satnija HV-a, dom u kojemu osnovnoškolci borave dok uče o ratu u Vukovaru, ali i cijela sila izložene ratne tehnike, od vojnog broda, preko tenkova i topova do aviona. Kako bilo, atmosfera mirnodopskija nego što je ikad prije bila. Potpisani se novinar nada da će tako i ostati, i da ovi mladi ljudi svoja vojna znanja neće morati testirati – nikad, i ni u jednom ratu.