Iznimno sam zadovoljan dosadašnjim Bajićevim radom, posebno na području borbe protiv kriminala i suradnje s Haškim sudom, izjavio je to u travnju 2006. godine bivši premijer Ivo Sanader upravo u trenutku kada je Mladen Bajić dobivao svoj drugi mandat na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

  Već četiri godine kasnije o svom poznaniku iz djetinjstva nije imao tako dobre riječi. Optužio ga je za podmetanje, progon i lažiranje dokaza u kaznenom postupku što je protiv njega pokrenut.

  Sada je već sasvim jasno da Bajić neće na funkciji glavnog državnog odvjetnika dočekati kraj suđenja Ivi Sanaderu, a što o tome u ovom trenutku misli Sanader nije teško pretpostaviti.

  Najdugovječniji glavni državni odvjetnik u povijesti samostalne Hrvatske »priznao je poraz«, te će se nakon isteka mandata povući s funkcije što ju je obnašao punih 12 godina. Iako se još prije nekoliko mjeseci nagađalo da bi mogao dobiti i četvrti mandat na čelu DORH-a to se nije dogodilo.

  Premijer Zoran Milanović zaključio je kako je vrijeme za promjenu, iako se baš u tom trenutku našao u problemu – koga postaviti umjesto Bajića. Jer riječ je o čovjeku s iznimnom karizmom, osobi koja nepobitno ostavlja dojam – bilo dobar bilo loš.

Suradnja s Haagom

Taj rođeni Splićanin iskoristio je priliku što mu se ponudila 2002. godine kada je s mjesta glavnog državnog odvjetnika jednostavno morao otići Radovan Ortynski.

  Neki su očekivali da će Bajić nastaviti s jednakim žarom kao njegov prethodnik koji je u prvom planu imao borbu s organiziranim kriminalom što je u to vrijeme potresao Hrvatsku, ali s obzirom na to da je potpuno drugačija osoba Bajić je Državno odvjetništvo nastavio voditi u potpuno drugačijem stilu. U javnosti puno suzdržaniji, diskretniji i tiši, Bajić je nastojao do kraja izgraditi tijelo kaznenog progona kao jednu od ključnih poluga u funkcioniranju pravne države.

  Njemu je već na početku mandata jedna od glavnih zadaća bila čim bolja suradnja s haškim tužiteljstvom, ali je istovremeno tužiteljstvo pod njegovom dirigentskom palicom nastavilo istraživati i sumnje u kriminal na domaćoj sceni – slučaj Kutle, Hrvoje Petrač, slučaj Glavaš. Kao kruna rada iz prvog mandata zasigurno mu je bilo uhićenje umirovljenog generala Ante Gotovine za što je dobio i pohvale tadašnje glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte.

  Vrlo brzo uz bok mu se našao i Dinko Cvitan, koji je u studenom 2005. godine postao ravnatelj USKOK-a. Činilo se da je to konačno pravi početak borbe protiv svih oblika nezakonitosti u Hrvatskoj. Činilo se…

Odriješene ruke

Jer uslijedila je ubrzo akcija »Maestro« uhićenje nekoliko najviše pozicioniranih ljudi u Hrvatskom fondu za privatizaciju zbog sumnje da su primali milijunske iznose mita kako bi pogodovali određenim ponuđačima na natječajima za državne nekretnine. Ozarenih i ponosnih lica u ljeto te 2007. godine Bajić i Cvitan, s tadašnim policijskim vrhom, izašli su pred novinare i obznanili neke detalje iz istrage. Kasnije će Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presuditi da su pogriješili. Da su osumnjičenima povrijedili pravo na pravično suđenje, odnosno da su ih unaprijed gotovo proglasili krivima i stvorili u javnosti potpuno krivu percepciju cijelog slučaja. Da doista nisu imali dovoljno dokaza o korupciji u Hrvatskom fondu za privatizaciju pokazalo se godinama kasnije kada su svi, osim prvooptuženog Josipa Matanovića, potpredsjednika HFP-a, oslobođeni krivnje.

  Bajićevim kroničarima, među koje se ubraja i autorica ovih redaka, u oči je upalo kako su i Bajić i Cvitan od tada »zašutjeli«. Vrlo oprezno ili nikako istupali su u javnosti, odajući tek naznake kaznenih djela što su ih nastavili rasplitati.

  Vrlo brzo uslijedila je i akcija »Index«, otkriće nevjerojatne količine korupcije na domaćim fakultetima, o čemu se, doduše godinama brujalo i među studentima i u cijeloj akademskoj zajednici, no tek su Bajić i Cvitan došli do dokaza na osnovi kojih je dio profesora, posrednika i studenata već kažnjen, no dio ih još uvijek pokušava dokazati svoju nevinost u sudskim procesima. Zagrebli su Bajićevi i Cvitanovi suradnici i u korupciju u zemljišno-knjižnim odjelima sudova, pa je tako u akciji Grunotvec u studenom 2007. godine uhićeno čak 22 osumnjičenih.

  Godinu dana kasnije uslijedila su dva šoka – ubojstvo Ivane Hodak, te likvidacija Ive Pukanića s kojim je stradao i njegov suradnik Niko Franjić. Oba slučaja riješena su naizgled brzo, ali su i nakon osuđujućih presuda počiniteljima ostale dvojbe je li obavještajni aparat, čije su informacije neminovno dolazile i do Bajića i Cvitana, kao i tadašnjeg vrha policije koji je promptno smijenjen, mogli učiniti više. Je li se u zemlji s tek četiri milijuna građana moglo naslutiti da su životi kćeri poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, i suvlasnika jednog od najmoćnijih medija u to vrijeme, tjednika »Nacional« ugroženi?

  Pitanje je to što je za sada ostalo bez odgovora, uz tek naznake od odnosu Bajića i Pukanića čija je sms-komunikacija tek naknadno završila u medijima. Državno odvjetništvo RH tada je, izmjenama Zakona o kaznenom postupku, dobilo gotovo odriješene ruke, ogromne ovlasti što su ih obilato i koristili.

Padale glave

I »glave su nastavile padati« – uhićen je Ivo Sanader, iza rešetaka je završilo nekoliko ministara iz njegove Vlade, dojam je da nema kutka ove zemlje u koji tužitelji nisu zavirili.

  Bajić istovremeno nastavlja graditi Državno odvjetništvo, mahom poklanjajući povjerenje ženama za čelne pozicije županijskih državnih odvjetništava. »Bajićevi anđeli«, skupina najmoćnijih tužiteljica gotovo su postali sinonim za strukturu kojoj je povjeren progon kriminala u Hrvatskoj. Istovremeno se i on i Cvitan gotovo skrivaju od javnosti, no vode vještu politiku procesuiranja nedjela kojim dio javnosti uspijevaju pridobiti na svoju stranu i stvoriti dojam ozbiljnog i sustavnog obračuna s kriminalom u Hrvatskoj. Koliko je još toga ostalo neriješeno možda će postati jasno kada Bajić napusti čelno DORH-a i prepusti svoju vruću fotelju Dinku Cvitanu.

  – Ovaj posao i zanat koji radim od 1975., a ne od 2002. i radit ću ga po mojoj procjeni najmanje do 2020. kad navršavam 70 godina, bez obzira na to u kojem svojstvu, ali jedino i uvijek u Državnom odvjetništvu, Bajićeve su riječi koje će uskoro ostati tek zabilješka iz njegove ere.

  Dinko Cvitan morao bi biti bolji glavni državni odvjetnik.