Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
16. prosinca 2018.
Grad heroj

REPORTAŽA 'Ostajem dok se može, ali želim više': Zašto Vukovarci u miru, nažalost, žive tek - imitaciju života?

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 18. studeni 2018. u 19:23 2018-11-18T19:23:39+01:00

Trudimo se nasmijati, raditi i voditi normalan život, ali toliko je toga iza nas, da na kraju živimo – imitaciju života. Ne smijemo sebi ni drugima priznati da je teško, preteško, da nismo dobro, jer smo najgori užas prošli, a opet... – priznaje nam jedna Vukovarka na ulici

S kim god u ovom gradu da stanete popričati, pitati ljude kako se danas u Vukovaru živi, već će nakon prve rečenice o svakodnevnici, iz njihovog odgovora prvo izviriti, a onda se i u cijelosti pokazati teška ratna priča. Svatko ovdje ima ubijenog ili nestalog člana ili članove obitelji, prijatelja, nekog, zbog čega iza ove, naizgled normalne svakodnevice, stoje sive sjene.

»Ima tamo sunca, trgovina i kafića, Dunav je jako lijep, ali je grad zapravo tužan«, rekla mi je kći nakon što se vratila iz dvodnevnog posjeta Vukovaru, kojeg upoznati odlaze svi hrvatski učenici osmog razreda. Potvrđuju to i sami Vukovarci.

– Trudimo se nasmijati, raditi i voditi normalan život, ali toliko je toga iza nas, da na kraju živimo – imitaciju života. Ne smijemo sebi ni drugima priznati da je teško, preteško, da nismo dobro, jer smo najgori užas prošli, a opet... – priznaje nam jedna Vukovarka na ulici. Ne želi pred kameru, kaže, upravo radi istine o kojoj progovara. Grad je heroj, ali za herojstvo koje se danas traži, Vukovarci imaju sve manje snage, kaže ona.

– Više je radosti, elana, pogotovo više ljudskosti i solidarnosti bilo u trenu kad smo se vratili iz progonstva u razrušeni grad nego danas – zaključuje žena. Većina ljudi na ulici govori slično no opet, ima i onih koji napominju kako sreću moramo tražiti u sebi samima, u onima koji nas okružuju, i u malim stvarima.

Svak' za sebe 

Glavni inženjer na obnovi čuvenog vukovarskog vodotornja, Boris Benić, jedan je od onih koji kažu da bilo gdje može biti dobro i lijepo ako si čovjek dopusti da dobrotu i ljepotu prepozna. Nije Vukovarac, ali u ovom gradu praktički živi unatrag četiri godine, radeći na brojnim građevinskim projektima, pa tako i na obnovi simbola vukovarske hrabrosti. Iako bi bez ikakvog problema mogao pronaći posao u Njemačkoj, bilo gdje gdje su ljudi njegovog profila jako traženi, Borisu, kaže nam, ne pada napamet otići.

Foto Davor Kovačević

– Supruga, koja je vjeroučiteljica i ja radimo, imamo dvije plaće, dvoje prekrasne djece, i ništa nam ne može platiti život kakav imamo. Ne trebam imati Ferrari niti pola milijuna eura na računu da bih bio sretan. Trebam čist zrak na koji mogu poslije posla izaći s djecom, prijatelje s kojima mogu, kad god poželim, popiti kavu. Toga, znam sigurno, u Njemačkoj nema, tamo svatko živi za sebe, zatvoren u svoja četiri zida – kaže Boris.

No mnogi će u Vukovaru reći da i oni, ovdje, danas tako žive, samo u četiri zida, i svak' za sebe. Nekad, pričaju nam prijateljice na lijepo uređenoj šetnici uz obalu Dunava, ljudi u ovome gradu nisu zaključavali vrata niti zatvarali »kapije«, svatko je svakome ulazio u kuću, ljudi su se družili i zajedno slavili, jedni drugima pomagali. Danas je toga jako malo. Pa samo su radnici »Borova«, podsjećaju gospođe, bili grad za sebe, a Vukovar je živio, pulsirao, plesao. Danas se ljudi više ne znaju smijati, a kad neki koncert, pričaju, dođe u grad, publika se ne zna opustiti, niti zaplesati, dići ruke u zrak.

Foto Davor Kovačević

– Nema veselja više, nema radosti, preostaju ovakve šetnje na kojima, međutim, pokušavamo što manje pričati o bolnim temama – kažu nam prijateljice, koje su, obje, kao mlade žene u ratu ostale bez svojih muževa. Djeca su danas velika – neka u Zagrebu, neka u Vukovaru odakle, kažu, ne žele niti otići. Tu su njihovi, mnogi očevi ginuli, i djeca zato iz grada ne žele. Djeca su to odrasla u izbjegličkim centrima, po hotelskim sobama, koja su svoje majke, pričaju nam one, po povratku u Vukovar prvo pitala hoće li u zgradi imati recepciju.

Izmjenjuju se ovdje sugovornici koji više ne vjeruju, i oni koji će uvijek vjerovati, bez obzira što bude. Jedna od optimističnih je Snježana Cerovik, majka sedmero djece u dobi – od sedam do 27 godina.

Foto Davor Kovačević

– Suprug mi je najveći prijatelj, a djeca najveća radost, i hranim se njihovom ljubavlju, smijehom i veseljem. Kad smo prije petnaest godina iz Rokovaca doselili u Vukovar, u kojem je suprug i prije živio, dobili smo jednu ruševnu kuću no u našoj je kući toliko ljubavi, i uvijek je svima otvorena – priča Snježana, koja nije Vukovarka, ali je, kaže nam, odmah pristala na suprugov prijedlog da presele u Vukovar.

Dr. Bosanac: Treba nam puno strpljenja i živaca, ali mi Vukovarci smo na to naučili

– U gradu vidim, srećem sve više mladih roditelja s djecom u kolicima, dječja su igrališta puna, u škole se upisuje sve više djece. Možda je razlog tome činjenica što nam sela ostaju prazna, a ljudi sele u Vukovar, no posla ima, tvrtki je sve više. Gradi se još jedan trgovački centar, pored postojećih, to je valjda isto nekakav pokazatelj da ide nabolje – smije se doktorica Vesna Bosanac, ravnateljica ratne vukovarske bolnice kroz koju je prošlo dvije i pol tisuće ranjenika, i koja je s Vukovarom živjela i borila se do zadnjega časa. Bolnicu je vodila i nakon reintegracije, odnosno povratka iz progonstva, sve do 2013. godine, te je na mjestu ravnateljice ponovno od 2016. Iako u 70-oj godini života, ne posustaje u svojoj životnoj misiji.

– Kad imaš poticaj i zdravlje, sve se može. Da se i nakon progonstva i povratka, reintegracije, nisam ponovno uključila, obavila bih polovicu posla. Baš zato što smo u Vukovaru izgubili toliko ljudi – rodbine, dragih prijatelja, valjalo je uložiti i ostali sav ovaj napor. Kad je 1998. završila mirna reintegracija, kao da je netko podigao brvno – rijeka je potekla. Na srušene domove, na ništa, ljudi su dolazili, kopali po svojim zgarištima no malo po malo se sve obnovilo. Država je puno uložila – preko tri milijarde kuna samo u prvih pet, šest godina stiglo je za obnovu, koja još uvijek traje. Optimist sam, treba puno strpljenja i živaca, a mi smo Vukovarci na to i naučili. Ima onih koji se žale da pomaci nisu veliki, no pomaka svakako ima – zadovoljna je životom Vukovara danas dr. Bosanac.

– Ponosna sam što živim u ovom gradu. Dijele nas ovdje, makar svi prolazimo kroz istu situaciju, i nema razlike je li netko Hrvat ili Srbin ako kopa po smeću u potrazi za kruhom – pametno zbori Snježana. Financijski njenoj obitelji, dodaje, nije lako, no nekako se snalaze, sad i najstarija djeca, koja rade, doprinesu kućnom proračunu pa se nekako gura...

Ovisi o čovjeku 

Imaju li osjećaj da ih se ostatak Hrvatske sjeti samo uoči 18. studenog, pitamo sugovornike, na što mnogi odgovaraju kako nije tako, jer je u Vukovar puno dosad uloženo, pomoći ima, no gradu jedno nedostaje – života, optimizma. Sve, na kraju, ovisi o čovjeku.

Jedan od Vukovaraca, makar porijeklom to nije, koji nikad nije odustajao, i koji je za Vukovar učinio puno, jest magistar znanosti Mohamed Radwan Joukhadar, vlasnik Medical Intertradea, treće po veličini hrvatske tvrtke za veleprodaju lijekova. Ovaj Sirijac, čija tvrtka bilježi izuzetno dobre rezultate, i koja zapošljava mlade Vukovarce, ne voli medijske istupe, ne voli se hvaliti niti ga se može vidjeti na mjestima na kojima se kreće poslovna »krema« Hrvatske. Otkad je svoj put započeo kao privatni poduzetnik 1990. godine, taman u osvit rata, radi predano i samozatajno, nikad ne odustajući, pogotovo ne od Vukovara. U ovaj se grad zaljubio još kao student, i u njemu je ostao živjeti. Po supruzi Jasenki, liječnici koju je upoznao za studentskih dana u Zagrebu, nazvao je i Yasenku, prije četiri godine otvorenu tvornicu lijekova, dodataka prehrani i kozmetike. Iz ratnog je Vukovara otišao neposredno prije pada grada, nakon što je zatvorio svoju veledrogeriju, a zalihe iz skladišta poklonio vukovarskoj bolnici za potrebe ranjenika i bolesnika. Iako je u ratu u Vukovaru sve izgubio, iznova je, u Zagrebu, pokrenuo posao, s vremenom ga i opet vratio, odnosno proširio u Vukovar.

– Svoj put sam kao privatni poduzetnik započeo 1990., kad sam u Vukovaru osnovao prvu privatnu veleprodaju lijekova Medical Intertrade d.o.o. Dvije godine kasnije sam u Zagrebu otvorio i svoju prvu ljekarnu, a 1995. zdravstvenu ustanovu Ljekarne Joukhadar. Nakon veleprodaje i maloprodaje, proizvodnja se nametnula kao slijedeći korak pa je u prosincu 2014. u Vukovaru otvorena tvornica lijekova, kozmetike i dodataka prehrani Yasenka d.o.o. Sve je započelo u Vukovaru, i u Vukovar sam se želio vratiti. Naročito nakon ratnog razaranja – priča magistar. U Yasenki proizvode tekuće, polukrute i krute pripravke sa znakom Hrvatske kvalitete, koji se dodjeljuje domaćim proizvodima natprosječne kvalitete.

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

– Sa svojim timom mladih stručnjaka razvijam recepturu koja će dati najkvalitetnije rješenje. Na razvoju proizvoda surađujemo i s Farmaceutsko biokemijskim fakultetom. Osim u Hrvatskoj, trenutačno se proizvodni asortiman Yasenke može pronaći u Sloveniji, BiH, Makedoniji, Austriji, Rumunjskoj i Mađarskoj, a u idućoj godini očekujemo i prvi izvoz u Rusiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Jordan, Cipar, Pakistan i u Kraljevinu Saudijsku Arabiju – dodaje Joukhadar, koji u Yasenki trenutačno zapošljava 35 djelatnika, od kojih je njih 17 iz Vukovara, a još troje iz ostatka županije.

– Moji zaposlenici su najveći kapital tvrtke. Isplaćujem im redovito plaću i naknadu za prijevoz do posla. Imaju osiguran besplatan topli obrok. Ulažem u njihovu edukaciju i kompetencije, neovisno gdje ih trebaju steći, u zemlji ili inozemstvu. Sukladno mogućnostima, nastojim još isplatiti božićnicu, uskrsnicu ili bajramicu. Uvijek nastojim zapošljavati mlade ljude, odmah po završetku školovanja. U nekim slučajevima potrebno je zaposliti ljude s iskustvom. Njih nisam našao u Vukovaru, ali sam omogućio mladom inženjeru da se iz Rijeke vrati u rodni Osijek – kaže magistar, koji u cijeloj Hrvatskoj zapošljava oko 600 ljudi – u Medical Intertradeu d.o.o., u Ljekarnama Joukhadar i u Yasenki, koju smo posjetili. Teško je, kaže, pokrenuti posao u devastiranom i raseljenim gradu.

Foto Davor Kovačević

– Najveći problem je doći do stručnjaka s iskustvom, naročito u proizvodnji. Zbog toga bi poslovanje u Zagrebu bilo daleko lakše. No usprkos svim poteškoćama uspio sam i u tome, tako da danas u poslovnoj jedinici Medical Intertrade u Vukovaru zapošljavam pedeset djelatnika, u tvornici trideset, a u osam ljekarničkih jedinica na području Županije još njih 48. Uredno isplaćujem plaće, uplaćujem sve poreze i doprinose pa i na taj način, osim mogućnosti zapošljavanja, doprinosim razvoju i Grada i Županije. Na žalost, kod nas još nije razvijena svijest da se svaka kuna utrošena u kupnju proizvoda proizvedenog u Hrvatskoj višestruko vraća u državni proračun – napominje magistar. Za sada proizvodi dodatke prehrani i kozmetiku, no u planu je i proizvodnja lijekova.

– To je dugotrajan i skup proces, pun administrativnih postupaka koje privodimo kraju. Upravo iz financijskih razloga sam prvo krenuo s proizvodnjom dodataka prehrani i kozmetike – zaključuje magistar iz Alepa, nekad prekrasnog sirijskog grada kulture, koji je, baš kao i Vukovar, pretrpio strašna ratna razaranja.

U Yasenki rade mladi, obrazovani ljudi, među kojima je i Ivana Blažević, magistra kemije koja je ovamo, kao i mnogi drugi, došla »s faksa na posao«. Za tvrtku ima samo riječi hvale, baš kao i mlada tehnologinja Marija Joskić koja nas provodi kroz moderni prozvodni pogon. Jako je zadovoljna poslom, kaže, a gotovo je nadomak kuće, i svojih roditelja.

Nije sve u novcu 

Foto Davor Kovačević

Osamdeset ljudi zapošljava i Planum građenje, tvrtka Đure Bamburaća, 77-godišnjeg Siščanina koji je kao mladi inženjer poslom također došao u Vukovar, baš na gradnju vodotornja, i u njemu ostao, da bi, sudbina je tako htjela, vodotoranj danas obnavljao. Riječki je đak, nekadašnji, štoviše, igrač Orijenta, i makar u mirovini, tvrtku i dalje vodi. »Bez plaće«, smije se, napominjući kako radovi na vodotornju, simbolu grada, teku po planu.

Gradilište smo i sami posjetili lanjskoga ljeta, neposredno nakon početka radova, sad opet, i pomaci su vidljivi. Sve bi – uključujući popratne sadržaje kao što je gradnja restorana, dječjeg igrališta, amfiteatra u podnožju i velikog parkirališta – trebalo biti završeno u lipnju iduće godine, kad će 50-metarski vodotoranj, u vrijeme kad je izgrađen najviša takva građevina u Europi, postati Memorijalni centar. Kako nam, petnaest mjeseci od zadnjeg posjeta, pojašnjava inženjer Benić, sanirano je 80 posto vanjštine tornja, u podnožju niču prateći sadržaji. Posla će ovdje biti i za riječku tvrtku Inox, čiji je materijal već dopremljen, a koja će raditi zaštitu kupole. Kad bude završen, spomenik herojstvu Vukovara – koji je odbijao srušiti se unatoč svakodnevnim, divljačkim granatiranjima – posjetitelje će kroz svoju memorijalnu stazu i info panele podsjećati na ratna razaranja, i sve ono kroz što je ovaj grad prolazio. Dio rupa nastalih granatiranjem bit će ostakljen, izvana će pak voziti panoramski lift, dok će novi centar svakako biti i prilika za dodatna zapošljavanja.

– Za građevince kod nas, u Vukovaru ali i drugdje u Hrvatskoj, ima posla, ali više nema radnika, svi odlaze van. Ostaju oni kojima je i kod kuće dovoljno dobro, jer se s dvije normalne plaće i ovdje, mislim, može normalno živjeti. Svi gledaju kako otići iz Hrvatske, a kad odu, gledaju kako što prije ovamo doći na tjedan, dva, na odmor, jer tamo gdje jesu nije isto kao kod kuće. Zaradi se, bez daljnjega, ali neke je stvari novcem nemoguće platiti – zadovoljan je mladi inženjer Benić. S Hrvatskom su zadovoljni, čini se, i ukrajinski radnici koje je Planum građenje pozvalo ovamo na rad, njih petoricu, kao i petnaestak radnika iz BiH.

Foto Davor Kovačević

– Nije bilo druge, jer u Hrvatskoj nema više zidara i tesara, odlaze, odvodeći čitave obitelji, što je tragično za Hrvatsku jer tako nestaje i njeno korijenje – kaže Bamburać, koji »uvezenim« radnicima isplaćuje plaću od oko tisuću eura, osigurava stan i dva topla obroka.

Prije rata, Vukovar je imao više od 44 tisuće stanovnika, prema zadnjem popisu stanovništa, onome iz 2011., ima ih 27.500, no pretpostavka je da ih danas ima i nekoliko tisuća manje. Službeni podaci FINA-e o privatnom poduzetništvu u gradu odnosno Vukovarsko-srijemskoj županiji, ipak, ulijevaju neku nadu. Lani je u županiji bilo 1.887 poduzetnika, među njima 1.387 dobitaša, deset posto više nego u godini prije, i 500 gubitaša, više nego u 2016, kad je, međutim, i broj dobitaša bio oko 1.260. Prosječna neto plaća, koja se lani kretala oko četiri tisuće kuna, u županiji je porasla u odnosu na 2016. godinu za 245 kuna. Po broju poduzetnika, Vukovar je u županiji drugi po redu, jer broji nešto malo manje od 500 tvrtki, kojih je u županiji najviše u Vinkovcima, 574, zatim u Županji, 170. Ipak, po neto dobiti, poduzetnici su u Vukovaru ostvarili najviše, više od 481 milijun kuna, u čemu je Vukovar na rang listi hrvatskih gradova zauzeo šesto mjesto.

Buđenje života 

Foto Davor Kovačević

Ovaj je tjedan, zatekli smo se na tom događaju, otvoren i prvi studentski dom u gradu, u koji je dosad uselilo pedesetak, a mjesta ima za još toliko vukovarskih studenata Veleučilišta Lavoslava Ružičke, fakulteta koji nudi studij fizioterapije, trgovine i upravni studij.

U izgradnju i opremanje doma uloženo je gotovo 23 milijuna kuna, osiguranih iz Europskog fonda za regionalni razvoj, a dom nipošto ne budi uspomene na nekadašnji studentski život, jer su sobe ovdje opremljene klima-uređajem, malom kuhinjom, zasebnom kupaonicom, prostranom spavaonicom, studentima je na raspolaganju i zajednički, vrlo komforan i moderno uređen dnevni boravak s »plazmom« veličine malonogometnog igrališta. Polovica od 108 ležajeva namijenjena je studentima lošijeg imovinskog stanja, dok Veleučilište zaokruživanjem vukovarske studentske priče kroz otvaranje doma, planira privući i mlade iz drugih krajeva Hrvatske, i izvan nje. Kako je prilikom otvaranja kazala ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, u Vojvodini živi oko 60 tisuća Hrvata, među kojima ima zainsteresiranih za studiranje u Hrvatskoj, što znači da bi im Vukovar mogao biti privlačan za nastavak obrazovanja, pri čemu Veleučilište planira povećavati broj svojih studijskih programa.

Tvornica u kojoj će raditi žene

Bude li sve išlo po planu, Vukovar će dobiti još jednu tvornicu – tvornicu ženskih biorazgradivih uložaka, u kojoj će posao prioritetno naći nezaposlene žene. Plan je to 50-godišnje poduzetnice Dine Vukičević, Vukovarke koja je, zahvaljujući prijateljstvu s Litvankom Vilmante Markeviciene, poduzetnicom i inovatoricom koja je osmislila i kreirala ekološke, antialergijske i biorazgradive Gentle Day menstrualne uloške, krenula u međunarodnu poslovnu suradnju.

Poduzeće je nastalo 2009. godine, a trenutno proizvod distribuira u 15 europskih zemalja te u SAD. Gradnja i otvaranje tvornice u Vukovaru – u kojem živi s 21-godišnjom kćerkom Miriam, studenticom trgovine na vukovarskom Veleučilištu Lavoslav Ružička, i sa suprugom Aleksandrom Vukičevićem, koji je u Gentle day timu zadužen za logistiku – sljedeći je plan gospođe Vukičević. »Očekuje nas puno posla, jer pred nama je velika inovacija koju tek treba predstaviti ovom tržištu. Sasvim je logičan izbor aktivnosti bio da osim prodaje idemo i na proizvodnju u vlastitoj tvornici. U njoj ćemo prioritet prilikom zapošljavanja dati ženama koje su dugo nezaposlene, i starije od 40 godina, jer će im to biti prilika da da odu s burze rada – najavljuje gospođa Vukičević.

Nekoliko nam je studenata, koji mahom dolaze iz okolnih slavonskih gradova, pokazalo svoj novi dom, no povjerili su nam se kako Hrvatska, ne bude li za njih dobrog posla jednoga dana, dom ne mora i ostati. »Ić ćemo tamo gdje nam bude bolje, koliko god da nam se ne bude dalo ići od kuće«, šapnuli su studenti. Na pitanje kako im je studirati i živjeti u Vukovaru, odgovaraju kako je sve u redu, osim što »pati« društveni život. Nema se, kažu, gdje izići, sve je »mrtvo«, osim, kažu, tamo gdje se slušaju »cajke«. Vukovarski je gradonačelnik Ivan Penava prilikom otvaranja Doma najavio i vjetar u leđa sadašnjim i budućim gradskim poduzetnicima, dok postoji i mogućnost rješavanja stambenog pitanja za deficitarne kadrove.

Zgrada Radničkog doma unutar kulturno-povijesne cjeline »Bata Ville« u vukovarskoj četvrti Borovo naselje također će biti obnovljena i prenamijenjena za Veleučilište. Projekt vrijedan 40 milijuna kuna trebao bi Veleučilištu omogućiti da dobije dodatne prostore potrebne za nove programe, dok bi nakon obnove u prizemlju zgrade trebala biti Gradska knjižnica i čitaonica i knjižnica Veleučilišta, kao i konferencijska dvorana. U Radničkom domu trebao bi biti i prostor za Poduzetnički inkubator, Centar za obrazovanje odraslih, Zdravstveni simulacijski centar, prostorije za socijalnu gerontologiju i sestrinstvu te Centar za sportsku dijagnostiku i rekreaciju.

U realizaciji je i projekt Arheološkog parka Vučedol, čiji je nositelj Muzej vučedolske kulture – muzej kojem je na ovogodišnjim Danima hrvatskog turizma u listopadu dodijeljena nagrada Inovacija godine, i kojeg je unatrag tri i pol godine, koliko postoji, posjetilo oko 200 tisuća ljudi. Projekt Arheološkog parka vrijedan je gotovo sto milijuna kuna, trebao bi biti završen do lipnja 2022. godine, kad će park, uz rekonstruirano vučedolsko naselje i ljevaonicu bakra, sadržavati i istraživački centar, farmu, planetarij, poučnu stazu, restoran.

Foto Davor Kovačević

Na novom vukovarskom groblju,  uoči 18. studenog gotovo nikog, samo tišina nad stotinama imena očeva i majki, braće i sestara, supružnika i djece koje je netko izgubio. Ovdje radi mladi Vladimir Prokop, u tišini se pitajući gdje je bolji život koji za sebe očekuje.

– Ostajem... dok se bude moglo... ali želim više, čovjek mora razmišljati gdje mu može biti bolje.. – tiho, i kao da to nije u redu naglas reći, govori Vladimir, ne ometajući one koji ovdje ostaju zauvijek.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka