Knjiga Igora Alborghetija

‘Oni prouzročuju milijardske štete našem društvu’: Pročitajte što su agenti UDBE 1988. pisali o Armadi

Marinko Krmpotić

Foto arhiva NL / Davor Kovačević

Foto arhiva NL / Davor Kovačević

Treba biti iskren i reći da je taj fundus, iz kojeg sam radio knjigu, još od 1991. bio na raspolaganju odabranima u vrhu hrvatske vlasti. Kojima? E, to možemo samo nagađati. Ali bih se mogao kladiti da je sve ono kontroverzno, opasno i zanimljivo temeljito očišćeno. I sklonjeno. I možda se u nekom trenutku pojavi



Htio to netko priznati ili ne, činjenica je da se i danas, gotovo četvrt stoljeća od uspostave hrvatske samostalnosti, u svakodnevnom životu, posebno političkom, osjeća nasljeđe bivše države u kojoj je Hrvatska živjela s ostalim socijalističkim federativnim republikama zemlje što se zvala Jugoslavija. Budući da to još nije moguće izbjeći, dobro je s vremena na vrijeme upoznati se s pojedinostima iz prošlosti te države pri čemu su uz osobna svjedočanstva – koja uvijek imaju individualni pečat i znaju ponekad biti odveć subjektivna, da ne kažemo lažna – posebno vrijedni službeni dokumenti i zapisi tadašnjih državnih tijela i institucija.


​Među tim zapisima u najzanimljivije svakako spadaju oni dokumenti koje je stvarala i na temelju njih djelovala policija bivše države, a od tih su zapisa u vrhu zanimanja oni koje je godinama stvarala i danas ozloglašena UDBA (Ured državne bezbednosti) čiji su pripadnici strogo pazili na one koji su »iskakali« iz zakonom određenih odredbi o komunističkom uređenju i pogledu na svijet. Nakon što je dokumentacija UDBE i SDS-a (Služba državne sigurnosti) postala dostupna javnosti, mnogi su odlučili provjeriti što se tu sve krije i ima li zanimljivih podataka o pojedinim razdobljima, zbivanjima i ljudima koji su živjeli u to doba.


​​Među onima koji su se odlučili pozabaviti zapisima tadašnjih nadziratelja stvarnosti je i splitski novinar Igor Alborghetti koji je svoja istraživanja ove godine objelodanio u knjizi »Mračni dosjei iz sefa UDBE: Od Torcide i BBB-a do ekipe iz vrha HDZ-a«.


Miloševićevi razgovori




Alborghetti je obradio dokumente vezane uz praćenje navijačkih hrvatskih skupina (Armada, Bad Blue Boys, Torcida) s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, dokument o uspostavi Krajine sastavljen još 1971. godine, gradnju nuklearne elektrane u Krškom, izgradnju kompleksa ACY marina na Jadranu, aferu »Seusovo blago«, sudbinu čuvenog terorista Šakala kojem je tadašnja država pružala utočište….


– Život me naveo… Zezam se, mada ima u tome ima i nešto istine. Često sam kao novinar, a kasnije kao i urednik (što je, naravno, daleko nesretnija pozicija) pisao ili objavljivo teme koje su, na ovaj ili onaj način, imale solidnu podlogu u različitim dokumentima s različitim razinama tajnosti. Iz bivše države ili ove sadašnje. Bilo je tu svega. Običnih, baš banalnih stvari, ali i pravih dragulja koji su bili toliko surealni svojim sadržajem da sam, onako iz prve, imao problema provjeravati da je sve to istina. I ne samo ja – odgovara autor na pitanje otkuda interes za te teme, te pojašnjava koje su to konkretno teme.


– Od starijih, antiknih, tema, primjerice, transkripti telefonskih razgovora obitelji Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, koje sam objavio u Globusu još 2002. To je bio skup nikad prije viđenih privatnih telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i njegova sina, kćeri i supruge Mirjane koje je pedantno zabilježila hrvatska tajna služba. Na stranu sve pikanterije iz tog opsežnog materijala, ali meni je bila najzanimljivija sasvim prihvatljiva razina normalnosti koja je vladala u obitelji ultimativnog ratnog zločinca i njegove isto takve žene. Miloševići su, dakle, dokono raspravljali o temperaturi vode u novom kućnom bazenu, klempavim ušima sina Marka i plastičnim operacijama. Istodobno, Miloševićeva Srbija tutta forza ubijala je po Hrvatskoj, BiH i konačno Kosovu. Kad je to izašlo sjećam se da me nazvao zbunjeni novinar ugledne, strane, novinske agencije i pitao me je li to sve izmišljeno.


​Priznaje da je ponekad dolazio u situaciju da neke informacije iz tih dokumenata, iz različitih razloga, ne želi objaviti.


– U takvih dosjeima, pogotovo bivšeg SDS-a (tajne policije iz doba SFRJ, kolokvijalno UDBE) ima dosta osobnih, privatnih informacija, o ljudima koje zaista ne želite pustiti u javnost. Sasvim su nerelevantne za temu. Tako je bilo i dok sam pisao »Mračni dosjee iz sefa UDBE…«. S druge strane, objavio sam, isto u Globusu, svoj dosje iz vremena SDP-ove Vlade Ivice Račana koje je sastavila tadašnja POA. Onako, uglavnom gadljiv materijal. Pogotovo dio koji se odnosio na članove moje bliže obitelji, a što nije imalo nikakve veze s onim zbog čega su me, kao opravdano, obrađivali. Zaključak je da je svaka tajna služba, zapravo, jednako gadljiva bilo da je dio totalitarne ili demokratske države. Ali, ne bi htio da mislite kako se žalim. Nikako. To je profesionalni rizik posla kojim se bavim.


Uzvišena tišina


​Na knjizi je, kaže, radio nekoliko mjeseci.


– Glavni dio posla je bilo kopanje po arhivskoj građi SDS-a u Državnom arhivu na Marulićevom trgu. Dok sam skupljao materijale za knjigu s jedne strane je sjedio poznati povjesničar, ljevičar. A s druge nekoliko notornih revizionista. U toj uzvišenoj tišini veličanstvene velike čitaonice očito se i danas zrcale bitna političke, povijesne i civilizacijske pitanja hrvatskog društva. Tamo je deponirano i 60 tisuća osobnih dosjea iz vremena komunizma, cijeli jedan svijet sudbina koje su završavale na sve moguće načine. Neke od njih, nažalost, posebno tragično.


Alborghetti tvrdi da tijekom pisanja knjige nije bilo nikakvih zapreka ili problema političke vrste.


– Treba biti iskren i reći da je taj fundus, iz kojeg sam radio knjigu, još od 1991. bio na raspolaganju odabranima u vrhu hrvatske vlasti. Kojima? E, to možemo samo nagađati. Ali bih se mogao kladiti da je sve ono kontroverzno, opasno i zanimljivo temeljito očišćeno. I sklonjeno. Provučeno kroz veš mašinu povijesti. I možda se u nekom trenutku pojavi. Bilo je i nedavno takvih slučajeva, kaže te pojašnjava:


– Evo, pada mi na pamet nedavno objavljeni SDS-ov dosje poznatog kriminalca Zlatka Bagarića u kojem se ekstenzivno i vrlo zabavno spominje Vladimir Šeks. Naravno, nije važan notorni Bagarić, već Šeks i stanovite suradničko-doušničke veze s komunističkom tajnom policijom.



– Počeo sam s novinarstvom u vanjskoj politici Hine, na početku Domovinskog rata. Nakon toga od 1995. pa do 2014. u EPH, od novinara/reportera do glavnog urednika Globusa (2002. do 2009.). Kasnije zamjenik glavnog urednika Jutranjeg lista. Nakon preuzimanja EPH od odvjetnika Hanžekovića i otkaza, jedan sam od pokretača portala i političkog tjednika Telegram koji, eto, nije baš dugo trajao. Od ljeta 2016. u 24sata. Sad sam glavni urednik tjednika Express koji izdaje Styria, rekao je Alborghetti.



​Na pitanje je li mu bilo moguće razgovarati s ljudima koji su bili dio UDBE, odgovara da je, koliko zna, većina ljudi, operativaca hrvatskog SDS-a koji se spominju u njegovoj knjizi, pokojna.


– Mislim da bi s nekima od njih bilo zanimljivo razgovarati jer neke stvari traže dodatna objašnjenja. A dva važna igrača iz tog i recentnijeg vremena u zatvoru su i imaju važnijih stvari na pameti.


Puno mistifikacije


Na temelju onoga do čega je došao radeći ovu knjigu, ali i njegovih drugih iskustava, na pitanje kako bi se danas trebala gledati aktivnost UDBE iz tih godina, odgovara da je dosta toga zapravo mistificirano.


– Služba državne sigurnosti je, u okviru svojih ovlasti i čini se, dijelom izvan njih, radila na zaštiti ustavnog poretka tadašnje države. U okviru toga bilo je sasvim legitimnih i legalnih akcija, ali i onih iza kojih su ostajali mrtvi ljudi, a ponekad i članovi njihovih obitelji. Kad su procjene bile takve nisu imali milosti. I sasvim mi je razumljivo da obitelji njihovih žrtava, pa i svi drugi, nemaju ni trunke razumijevanja za sve što se tada zbivalo. Veliki dio aktivnosti Službe, pak, odnosio se na obavještajni i kontraobavještajni rad koji nije imao veze s ideologijom. Niti je mogao imati, jer bi se inače pokazali neuspješnima. Recimo, imam gomilu dokumenta, izvještaja i analiza koji se odnose događaje u Italiji u razdoblju od 1976. do 1978. Tim takozvanim ‘olovnim godinama’ talijansko se društvo i država borila najviše protiv ekstremnog lijevog terorizma. A SFRJ je bila izuzetno zabrinuta zbog nestabilnosti u susjedstvu. Sondirali su sve moguće izvore, pisali neviđeno utemeljene i detaljne analize, penetrirali do najviših izvora u tadašnjoj talijanskoj vladi i Senatu. Angažirali su i jednog od najpoznatijih hrvatskih zabavljača toga doba (pseudonim Sergej, akcija Jug-76) jer je imao dobre veze s američkim vojnim krugovima u Italiji. I sve kako bi stvorili jasnu sliku što će se dalje zbivati. I u procjenama nisu griješili. Ili ovo. U drugom šteku dokumenata jasno piše da su imali izravan ulaz kod Zbigniewa Brzezinskog najvažnijeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera. I utjecali na određene političke procese u Bijeloj kući. To nije malo.



Zanimljivo je pročitati i kako je tadašnja policija vidjela tadašnju riječku rock scenu. Očigledno su im najopasniji bili – heavy metal fanovi. Jer, u zapisu riječkog SUP-a piše: »Od raznih muzičkih pobornika najinteresantniju grupaciju čine sljedbenic muzičkog stila »hevi metalsa«. Sebe nazivaju »metalcima«, a priliom oblačenja koriste kožnu galanteriju ukrašenu raznim svjetlim dugmićima, metalnim križevima, privjescima, lancima i slično. Robusne su i prgave narave, te skloni iscrtavanju kukastih križeva i drugih nacističkih simbola«, zapisano je u izvještaju riječkog SUP-a 1988. godine.



​Alborghetti radi i na novoj knjizi, ali nastavlja obrađivati temu UDBA-e. Ono na čemu radi, kaže, moglo bi nositi radni naslov »Crveni bogataši: kako ih je stvorila UDBA«.


– To je knjiga, temeljena na dokumentima, o podobnim i manje podobnim ljudima koji su odlazili iz bivše Jugoslavije, ostali na vezi obavještajnom te političkom establishmentu i strahovito se obogatili na poslovima sa SFRJ. I ostali su do danas na različite načine utjecajni. Ne samo u biznisu.


Drama i komedija


Zanimljivi su i njegovi odgovori na pitanje što mu je u materijalu koji je obradio i predstavio javnosti najdramatičnije, a što najsmješnije?


– Dosje poznatog Riječanina Hrvoja Šarinića je, recimo, beskonačno interesantan. Agenti su to tako dobro napisali da sam, dok sam čitao taj sirovi materijal, mogao do detalja u glavi uprizoriti njihove susrete. Dakle, imamo lukavog i spretnog inženjera Šarinića, menadžera goleme francuske državne tvrtke za atomsku energiju sa svim manirima zapadnog poslovnog čovjeka, koji doslovno nadmoćno manipulira s Udbom. Zašto? Pa zato jer ovi koji ga ispituju o detaljima izgradnje prve nuklearne elektrane u SFRJ-u, Krško, nemaju pojma o tom specifičnom tržištu, žutom kolaču, plutoniju i šta ja znam čemu još. Vrhunac te minijature je trenutak kad inženjer Šarinić, onako šeretski kaže: »Ja nisam komunista, ali sam patriot pa ako kako mogu pomoći…«. U duhu onog povijesnog šlagvorta iz Balkanskog špijuna: »…ako se sete, sete, ako ne…«.


​Te operacije Službe državne sigurnosti tadašnje Socijalističke republike Hrvatske oko planova izgradnje nuklearnih elektrana izdvojio je jer je to, pojašnjava, »bio tihi, ali intenzivni rat s građanskim i ekološkim udrugama, u suton socijalističke Jugoslavije«.


– Taj je rat tajna i svemoguća služba izgubila. Naravno, i druge su okolnosti dovele do otkazivanja ambicioznog programa izgradnje deset nuklearki na teritoriju SFRJ. Ali netko je dovoljno pametan ili upućen odlučio da se represivni državni aparat izmakne iz sukoba kojeg nikako nisu mogli dobiti. Može se reći, uz neke ograde, kako je tadašnja društvena i politička slika u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bila puno demokratičnija i liberalnija nego što je mnogi danas žele prikazati.


Akcija Stadion


​Pronašli je i dosje bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Williama Montgomeryja… i to iz 1977. godine, kada je bio drugi tajnik ambasade SAD u Beogradu.


– Ima 32 godine i šta će raditi nego se intimno družiti s Beograđankama svoje dobi. Prikupljali su detaljna izvješća sa zabava, ljetovanja, debrifirali te mlade djevojke s kojima se družio… Udba je, naravno, u svemu prepoznala klasični obavještajni obrazac, a meni se činilo da je Montgomeryju neki sasvim drugi obrazac bio u glavi. Svejedno, tajna policija je sve definirala kao ugrozu nacionalne sigurnosti SFRJ, kaže ​Alborghetti.


​Na pitanje je li, primjerice, hrvatska javnost dovoljno upoznata s činjenicom da se još 1971. godine razmišljalo o uspostavi Krajine, kaže da je njemu to bila apsolutna novost.


– U arhivu nema originalnog dokumenta koji je početkom 1970-ih upućen na tadašnje najviše savezne institucije u Beogradu. Ne zna se ni autor tog, nazovimo ga, političkog pamfleta o uspostavi ‘autonomne srpske krajine u SR Hrvatskoj’. UDBA je, zanimljivo, imala samo foto-elborat, presnimljeni dokument na četiri gusto tipkane stranice. U sadržajnom smislu to kao da je bila iscrtana matrica pobune hrvatskih Srba iz 1991.



Vrlo je zanimljiv i dio vezan uz opis policijske akcije i legitimiranja (davanja osobnih iskaznica) na utakmici Dinamo – Partizan odigranoj 19. ožujka 1989. godine. U namjeri da otkriju tko su sve članovi navijačke skupine Bad Blue Boys policajci su legitimirali niz navijača, posebno onih koji su nosili zastave i transparente. Na popisu su se našla 43 navijača Dinama, a s današnjeg stajališta, dakle trideset godina kasnije, posebno su zanimljiva imena pod brojevima 4. i 43. Četvrti legitimirani bio je Robert Knjaz, današnji poznati TV novinar, a posljednji, dakle 43. legitimirani bio je Zlatko Hasanbegović, učenik I razreda »Centra za upravu i pravosudje«. Naravno, riječ je o Zlatku Hasanbegoviću koji je pored koju godinu bio ministar kulture Republike Hrvatske.



U knjizi je veliko poglavlje o navijačkim skupinama BBB i Torcidi.


– Kao dio materijala opsežno prezentiran u operativnoj akciji ‘Stadion’ iz 1988. Tamo sam, istina, napravio pogrešku pa sam, sasvim slučajno i izdvojenom kontekstu, pomiješao čiji su navijači Grobari i Delije. Dužan sam ispriku zbog toga. Nadalje, dio dokumenata iz istog arhiva govori o riječkoj Armadi, načinu djelovanja, organizaciji. I rekao bih da, sudeći po tim papirima, ne stoji izjava da je NK Rijeka bila rezervni klub Zvezde i Partizana. Torcidom i BBB-a, tada se, kao i sada, najviše bavila milicija, odnosno, policija. Udba se uključila kasnije sa operativnom akcijom Stadion. Neredi na stadionima i izvan njih bili ugroza opće sigurnosti. To ima neke logike. I još nešto: čini se da se u 35 godina malo toga promijenilo, zaključio je Igor Alborghetti.


Zapisi o Armadi iz 1988. godine


Naravno, o ukusu i sklonostima čitatelja u najvećoj mjeri ovisi što će ga iz ove Alborghettijeve knjige najviše privući, ali nedvojbeno u zanimljivije zapise spadaju oni vezani uz analizu ponašanja navijačkih skupina. Tako u izvještaju riječkog SUP-a (Sekretarijat unutrašnjih poslova) napravljenom 1988. godine i vezanom uz Armadu i prenesenom potpuno direktno, dakle bez uklanjanja pravopisnih i stilskih netočnosti, stoji: »U posljednje vrijeme cca 2 godine na području SO Rijeka uočena je pojava učastalog ispisivanja riječi: TOTAL CAOS – ARMADA, HAJDUK – TORCIDA, FORZA FIUME, FORZA FIUME WESTERN FRONT, ARMATA, itd. Sve riječi ispisane su sa auto lak sprejevim, flomasterima raznih boja, kemijskim olovkama, kredom i slično, a ispisane su po fasadama zgrada, podhodnicima, potpornim zidovima, školskim klupama itd. Osim navedenih riječi bili su iscrtani i kukasti križevi, starohrvatski grbovi, a ponegdje i neprijateljske parole (Tito govno, Za Krista protiv komunista, Živio Ante Pavelić, NDH…). Jedan od ranijih vidova zapaženih ispisivanja sastoji se od riječi CROATIA ARMADA (ili u prijevodu Hrvatska nepobjediva vojska) ili jednostavno u dva početna slova C.A. kao skračenica tih riječi. Izvršenim »snimanjem« većeg dijela grada Rijeke, uočeno je bezbroj takvih natpisa, koji osim što narušavaju izgled grada, ponegdje nacionalno ili gotovo neprijteljski iritiraju gradjane, a samim dijelom izazivaju i prouzročuju milijardske štete ovom društvu (farbanje, lakiranje, popravak fasada, brušenje, itd.) U izvješaju riječkog SUPA-a vezanom uz Armadu moguće je pročitati i ovo:


»Gotovo svi pripadnici spomenutih grupa uživaju alkohol u prekomjernim količinama, pod čijim dejstvom tokom utakmica ili prilikom odlazaka sa stadiona narušavaju javni red i mir (…) Naročitu opasnost prredstavjaju pojedinci, koji nestručnim baratanjem oko pirotehničkih sredstava (petarde, rakete) dovode u opasnost i ugrožavaju kako svoj, tako i tudji život. Osim toga ugrožavanja, do nabavke tih sredstava dolaze posredstvom kriminalne djelatnosti (kradjama i provalama), a samim unošenjem, zbog ličnog straha upotrebom sile ili pretnje, primoravaju maloljetne djevojčice da za njih unose mimo organa sigurnosti tamnošnjih redara, na stadion te naprave. Nije rijedak slučaj da im u prenošenju pirotehničkih sredstava pomažu i sami funkcionari NK »Rijeke«, rezervni igrači, itd.«, stoji u zapisu iz 1988. godine.