Bivša "tvornica smrti"

OLEG MANDIĆ: Auschwitz je najgora slika holokausta, ali se vraćam tamo kad god mi je teško

P. N.

Foto/ Arhiva Olega Mandića

Foto/ Arhiva Olega Mandića

Sjednem za volan i tamo sam navečer, oko 18 sati kada već drugi posjetitelji Auschwitza odlaze, čuvaru pokažem broj koji je moj »pasoš« i on me pusti unutra. Za duboka promišljanja i punjenje energijom, običavao sam se vraćati na to mjesto koje je zaslužno za to što sam kasnije imao lijep i ispunjen život



OPATIJA – Trinaestog siječnja 2020. godine, 87-godišnji Opatijac Oleg Mandić, trinaesti se put u životu vratio u bivšu »tvornicu smrti«, u zloglasni nacistički logor Auschwitz-Birkenau koji je danas muzej i godišnje ga posjeti oko milijun i pol ljudi.


Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se sutra, 27. siječnja, budući da je to datum kada je 1945. godine Crvena armija oslobodila preživjele uznike najtužnijeg mjesta iz kojega se, tijekom Drugog svjetskog rata zbog ljudske svireposti nikada nije vratilo više od 1,1 milijun ljudi. Put u nepoznato za njih se pretvorio u put u smrt.


Međutim, sreća je bila na Mandićevoj strani i premda je zajedno s majkom i bakom kao 11-godišnji dječak dijelio sudbinu drugih logorskih uznika – za njega je to bio – put do ostvarenja sretnog, ispunjenog i dugačkog života.




Danas je uz ostalo poznat i kao »dječak koji je zadnji napustio logor Auschwitz«, te ne propušta istaknuti kako su mu dani provedeni unutar ograda od bodljikave žice pod strujnim naponom, dani oduzete slobode i borbe za golo preživljavanje – zapravo odredili budućnost.


Najgora slika holokausta


Nakon teške neizvjesnosti proživljene u dječačkoj dobi, sve druge životne nedaće nisu bile nepremostive, pa tako običava reći kako »upravo tim mjesecima provedenim unutar Auschwitza duguje kasniji sretan život«.


– Iznenada sam dobio poziv iz Rima da se pridružim avionskom letu, čarteru što su ga za najbolje đake i druge goste organizirali talijanska ministrica obrazovanja Lucia Azzolina, te talijanska frakcija udruge IHRA, međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust.



Proveli su ranije natječaj u srednjim školama na temu holokausta i autori najuspješnijih radova, njih 200 u pratnji profesora, nagrađeni su putovanjem u Auschwitz. Izazvalo je to veliku pažnju svih medija, od TV kanala Rai Uno i brojnih tiskanih medija, sve do revije za slijepe i slabovidne osobe. U avionu iz Rima za Krakow bilo nas je ukupno 250, od čega 36 novinara, a bili su tu i ambasadori, ministrica i drugi uzvanici.


Organizatori su u Auschwitz osim mene, pozvali i još jednu bivšu logorašicu, a osim toga što smo oboje preživjeli logor, poveznica nam je bila i to što smo oboje rođeni u Rijeci. To je Židovka Tatiana Bucci, Riječanka koja danas živi u Bruxellessu.



Da bi se odmorio nakon posjeta Auschwitzu i ukupno četiri leta avionom, spavao je noću »po jednu uru duže«, ali – ne zadugo. Već u petak, 24. siječnja u pratnji dugogodišnjeg kolege i suradnika Nevena Šantića, otputovao je na desetodnevnu turu po Italiji. U gradovima Soave kraj Verone i u Torinu te u još nekim drugim talijanskim sredinama Oleg Mandić će predavati pred dosad najvećim brojem mladih ljudi, a organizatori su rekli da će ih u Torinu biti čak 5.000. Čitav niz godina, na poziv talijanskih organizatora, Mandić je godišnje održavao i po više od 40 predavanja diljem Italije u kojoj postoji velik interes za njegovim svjedočanstvima o holokaustu i promociji antifašizma, a zbog izuzetnog doprinosa i zasluga je nagrađen i visokim priznanjem – talijanskim ordenom reda Stella d’ Italia.– U međuvremenu, dobio sam poziv od novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da budem dio hrvatske ekipe koja će se u Auschwitzu priključiti svečanosti u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Izuzetno počašćen zbog poziva, ipak sam se morao ispričati, jer sam imao unaprijed preuzete obveze u Italiji gdje ću pred učenicima svjedočiti istinu i obaviti još jedan, nadam se uspješan posao koji je moja životna misija – propagirati antifašizam i ljudske vrijednosti.


Tatiana Bucci je u Rijeci bila uhapšena zajedno s roditeljima dva mjeseca prije mene i odvedena u Auschwitz u kojega sam nedugo za njom deportiran također iz Rijeke sa svojom majkom i bakom, babuškom. Tijekom posjeta Auschwitzu vodili su nas onim putem kojega smo davno prošli – najprije na rampu u Birkenau, a zatim smo na različitim mjestima pričali o našim doživljajima i svakodnevici unutar logora.


Poanta ovog putovanja u Auschwitz bila je u tome da se prikaže »najgora slika holokausta« tijekom kojega su se pored Židova, za život i preživljavanje borili i neki ljudi poput mene koji nisu bili Židovi, već su zatvoreni zbog političkih aktivnosti članova njihovih obitelji koji se nisu slagali s nacizmom.


I učinjeno je to na jedan izuzetan način, uz veliku pažnju javnosti, a novinarske kamere su vjerodostojno popratile naša potresna svjedočanstva. Bilo je hladno, po temperaturi od stupnja iznad nule i bez vjetra ne bi trebalo biti tako strašno, ali meni je ipak bilo – ispričao je po povratku u Opatiju vitalni Oleg Mandić.


Nikad lagan posjet


Dočekao nas je ispred obiteljske kuće, pred prekrasnom mimozom u punom cvatu u društvu supruge Duške, ponosan na činjenicu da je i u hladnim siječanjskim uvjetima ipak uspio »odraditi« svoj 13., nimalo lagan posjet Auschwitzu.


– Ispričao sam novinarima kako sam nakon dva mjeseca provedenih u ženskom logoru uz majku Nevenku i babušku Olgu, moju nonu budući da je otkriveno kako sam stariji od 10 godina, trebao biti smješten u muški logor.


Odvojili su me od mame i none, ali da bih iz ženskog logora prešao u muški, trebao sam biti pregledan u ambulanti koja je bila u drvenoj baraki ispred koje je prilog snimljen ove, 2020. godine. Zamislite to – na mjestu gdje je dnevno ubijano tisuću ljudi, klinac od 11 godina nije mogao prijeći iz jednog u drugi logor bez liječničkog pregleda! Potpuno neshvatljivo!



Tog dana kada sam naglo odvojen od mojih, bilo me jako strah, pa sam dobio visoku temperaturu od 39 stupnjeva. I to je bio ključni moment. Nisu znali što bi sa mnom, jer natrag me nisu smjeli vratiti, baš kao niti bolesnog smjestiti u muški logor i tako sam završio u bolnici, u Odjelu za blizance dr. Mengelea gdje sam proveo pet mjeseci.


U tom su se odjelu primali i muški i ženski blizanci do 18 godina starosti, a za eksperimente koje je nad njima radio dr. Mengele u to vrijeme se još nije znalo.


Smjestili su me tamo i na neki način »zaboravili« na mene, a ja sam se dobro aklimatizirao i zapravo spasio. Barem dva puta tjedno dr. Mengele bi mi se obratio, a ja sam inače na tom odjelu izrađivao cvijeće od papira, sam sam savladao neku svoju tehniku.


Kad već pravog cvijeća nije bilo, medicinskim sestrama se jako sviđalo moje papirnato. Za izradu cvijeća su mi bile potrebne škare koje se inače nije smjelo imati.



Neumorni Oleg Mandić svaki se dan »druži« s kompjutorom, ali nema mobitel, već samo kućni broj telefona. Tvrdoglav je i ne želi previše modernih izuma koje ne smatra nužnim. Uvijek međutim ima spremnu pokoju »svježu vijest«, pa nam tako kaže da je ove godine u Vlaku sjećanja na putu u Auschwitz uspio osigurati deset mjesta više za hrvatske posjetitelje, učenike, profesore i sve koji još nisu bili tamo. Najavljuje ponosno i 11. Dane antifašizma koji će se u Opatiji održati od 4. do 6. ožujka i tijekom kojih će se promovirati zbornik nastao u povodu prvih 10 godina ove manifestacije. Dane antifašizma u Opatiji je osmislio u suradnji s prof. Tatjanom Matetić koja je prije odlaska u mirovinu radila u opatijskoj gimnaziji koja svake godine provodi i projekt Memento. Urednik zbornika je Neven Šantić, o svemu će se više znati uskoro, a domaćini se nadaju da će se pozivu na svečanost odazvati i novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović.



I sve to je otkrio dr. Mengele, međutim nije se dogodilo ništa strašno, niti mogu reći da je ikada na mene povisio glas. Nisam bio blizanac, pa mu nisam bio zanimljiv.


Ipak, na njegov mig sam mogao izgubiti život, baš kao što se to događalo blizancima. Svako-toliko bi neki od parova blizanaca nestajali i više ih nismo vidjeli.


Dolazili su i odlazili. I kada me danas, vrlo često pitaju, što je bilo presudno za preživljavanje u logoru, moj je odgovor da je to 80 posto bila sreća, majčina ljubav 15 posto, jer i kada nije bila uz mene njezin je »fluid« bio tu i znao sam da misli na mene, a 5 posto i moja snalažljivost.


Nikada se nisam predavao, pa sam i u najnegativnijim stvarima tražio barem mrvicu pozitivnoga, posvjedočio je Oleg Mandić kojega je 13. posjet Auschwitzu »napunio energijom« i dao mu snagu da ustraje i dalje na putu svjedočanstva istine.


Vado dal benzinaio


Život, čak i kada je najsretniji, nosi određene teške trenutke, pa smo našeg sugovornika pitali što on u takvim momentima poduzima da bi mu bilo lakše?


– Ljudi kada im je teško u životu najprije plaču, traže pomoć najbližih, zatim potraže možda i pomoć psihijatra, a ja međutim, kada mi je teško – na talijanskom mi bolje zvuči »vado dal benzinaio« (odem na benzinsku i napunim auto benzinom, op.a.). Naime, od moje kuće do Auschwitza-Birkenaua ima 900 kilometara i da bih do tamo došao moram dva puta natankati rezervoar do kraja benzinom.


Odem tako do »benzinaja«, napunim gorivo, sjednem za volan i tamo sam navečer, oko 18 sati kada već drugi posjetitelji Auschwitza odlaze, čuvaru pokažem broj koji je moj »pasoš« i on me pusti unutra.


Za duboka promišljanja i punjenje energijom, običavao sam se vraćati na to mjesto koje je zaslužno za to što sam kasnije imao lijep i ispunjen život. U logoru Auschwitz-Birkenau nije bilo sunca. Baš nikada. Trava stoga nije rasla, a nije bilo niti druge vegetacije.


Naime, uslijed spaljivanja ljudskih tijela u krematorijima, iz dimnjaka je sukljao dim i zrak je stalno bio masan, što nije pogodovalo rastu drveća, niti rastu bilo kakvog zelenila.


Međutim, kraj rampe je postojalo jedno drvo, kržljavo, ali je ipak postojalo i bilo moje. Nije me 1944. godine kada sam završio u logoru za to stablo bilo briga, ali kasnijih godina – uvijek kada sam se vraćao u logor na njega sam obraćao posebnu pažnju.


Kada sam počeo koristiti bivši logor u terapeutske svrhe, to mi je stablo bilo glavni »sugovornik«.


Simbolično su u tom drvetu bile sudbine svih onih ljudi koji su zajedno uz mene bili u logoru, ali se iz njega nisu vratili. Međutim, tijekom posjeta pred pet godina ne sjećam se da sam moje stablo vidio, a sada, 2020. godine sam se baš razočarao jer sam siguran da je stablo nestalo – zaključio je svoju priču Mandić.


O svom iskustvu pred tisućama mladih u Torinu


Oleg Mandić redovito i dan danas drži predavanja o holokaustu i svom iskustvu u Auschwitzu pred redovito brojnom i zainteresiranom publikom. Često o ovim temama govori mladima, a tako je bilo i ove godine u Torinu, na skupu Budućnost pamćenja.


Ondje je pred više tisuća srednjoškolaca iz Torina i okolice govorio u povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta. Događanje je održano zahvaljujući udruzi Vlak sjećanja, koja za mlade iz cijele Europe svake godine 27. siječnja organizira posjet Auschwitzu.