Da biste bili domoljub u Hrvatskoj, morate biti etnički Hrvat, deklarirati se kao katolik (ali ne morate živjeti kao kršćanin), morate biti glasni nacionalist i mrziti Srbe. Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku. U takvoj, ’domoljubnoj’ Hrvatskoj nema mjesta za uzorne građane
Velikohrvatstvo, ima li ga u Hrvatskoj previše, ili možda čak premalo? Je li »dobar« Hrvat samo onaj tko je i katolik? Jesu li samo žestoki hrvatski nacionalisti domoljubi? Je li nužno da »dobar« ili »veliki« Hrvat obavezno mrzi Srbe? Ima li još uvijek samo ona najveća hrvatska stranka »koncesiju«, odnosno pravo na hrvatsko domoljublje? Kako to da se »velikohrvatstvo« u proteklih 28 godina još nije dovoljno »istutnjalo«? Je li preveliki hrvatski turbonacionalizam kočnica ekonomskog i ukupnog nadasve uspješnijeg razvoja Hrvatske?
Na sva ta i mnoga druga slična pitanja nije uopće teško odgovoriti. Ali, ona su stalno tu, prisutna su i zapravo otežavaju usmjeravanje i bavljenje konstruktivnijim i za kvalitetniji, socijalniji i pravičniji život važnijim, primjerenijim pitanjima. Tko živi u prošlosti, izmiče mu sadašnjost i nema budućnosti.
– Posebno nas iritira da nam se broji jesmo li dovoljno Hrvati i dovoljno katolici. Treba jasno i precizno reći da jesmo. Postoje danas političke snage i neki tipovi, koji cijelo vrijeme dovode u pitanje jesmo li mi dovoljno Hrvati i katolici, brinemo li se dovoljno o interesima Hrvatske. Briga za Hrvatsku, naše tradicionalne vrijednosti, među kojima su obitelj, vjera i nacija, to je dio programa HDZ-a. Onima koji nas napadaju, postavio bih pitanje, imaju li oni, osim svjetonazorskih tema, kakve programe vezane uz gospodarstvo, međunarodni položaj Hrvatske, za rješavanje porezne, mirovinske i pravosudne reforme – poručio je prije desetak dana Gordan Jandroković, glavni tajnik HDZ-a i predsjednik Hrvatskog sabora.
Taj je Jandrokovićev komentar izrečen u povodu najave mitinga u Vukovaru 13. listopada kojeg saziva vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, a na kojem bi se demonstriralo protiv neefikasnosti i sporosti istraga i procesuiranja ratnih zločina na vukovarskom području, praktički protiv vlastitog MUP-a te Ministarstva pravosuđa.
Desničarska retorika
Bez obzira na desničarsku retoriku kojom su se mnogi služili u Karamarkovom HDZ-u i koju danas osim nekolicine hadezeovaca rabe pripadnici krajnje konzervativnih udruga i manjih desničarskih stranaka i još brojni drugi ljudi u Lijepoj našoj, Plenkovićev HDZ ne priznaje da ima većih Hrvata i većih katolika od njih samih, kao da se općenito podrazumijeva da to mora biti najbitniji interes hrvatskih građana i Hrvatske kao države.
U raspravu o hrvatstvu i katolištvu umiješao se ovotjednim komentarom glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić. On u tekstu »Manipulacije vrjednotama u Hrvatskoj: Hrvatstvo i katolištvo« piše da svaki političar koji govori o malom ili velikom hrvatstvu ili katolištvu zapravo manipulira jer su »vjerska i nacionalna, etnička pripadnost već dugo u političkoj praksi gurnute u sferu privatnosti, tako da se ni na kojim političkim izborima u državama kao što je Hrvatska, npr. etnički Hrvati kao takvi, ili pripadnici određene Crkve ili vjerske zajednice, ne mogu ni o čemu izjasniti niti o ičemu odlučiti«. Miklenić smatra da je hrvatska etnička pripadnost sustavno razvodnjavana, katkad i razarana, u obje Jugoslavije, i iz pozicije i interesa drugih etničkih i vjerskih zajednica, pa bi bilo neobično da one iste snage, koje su to radile ranije, i sada, u Republici Hrvatskoj, ne bi nastavljale svoju rabotu. A također je i katolička pripadnost bila na udaru u obje Jugoslavije, i bilo bi čudno kad te iste snage ne bi svoju agresiju prema katoličkoj vjeri nastavljale i u samostalnoj Hrvatskoj.
U Hrvatskoj postoji i možda jedinstvena pojava, piše Miklenić, da se pojedinci ili manje skupine vole deklarirati kao veliki Hrvati i veliki katolici, a da su intimno, u svom slobodnom osobnom uvjerenju, zapravo posve indiferentni ili čak neprijateljski raspoloženi i prema hrvatstvu i prema katolištvu. Takvi pojedinci i manje skupine »poslani su da truju političku scenu«. Pa tako, jako zanimljivo, onda i Miklenić priznaje da »takvi ‘veliki Hrvati i katolici’ često pokušavaju manipulirati hrvatskim braniteljima, crkvenom hijerarhijom i mnogim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj, a zapravo rade protiv općega dobra i legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.« Miklenić valjda hoće da kaže da ih i sada, gotovo 30-tak godina poslije proglašenja hrvatske države još uvijek »ubacuju« žilava Udba ili KOS.
I usprkos svim manipulacijama, piše Miklenić, »i hrvatstvo i katolištvo u današnjoj Hrvatskoj ostaju vrjednote koje bi, kad bi bile življene u što savršenijem autentičnom obliku, sigurno donijele boljitak svim ljudima u Hrvatskoj, otvorenost za suradnju sa svim ljudima, i korektan odnos prema svim drugim narodima i državama.«
Miklenić je inače podržao vukovarski prosvjed kojem će se, prema ovotjednim najavama, pridružiti dvije vrlo brojne veteranske udruge – Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi i Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata.
Najmanje vjernika
Odličan, svakako i hrabar tekst s naslovom »Antidomoljubni manifest« napisao je Tvrtko Jakovina, profesor na Filozofskom fakultetu, objavljen je u tjedniku »Globus«. Jakovina piše: »Da biste bili domoljub u Hrvatskoj, morate biti etnički Hrvat, deklarirati se kao katolik (ali ne morate živjeti kao kršćanin), morate biti glasni nacionalist i mrziti Srbe. Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku. U takvoj, ’domoljubnoj’ Hrvatskoj nema mjesta za uzorne građane«.
Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća, na kojem se pogotovo posljednjih godina testira uzavreli hrvatski nacionalizam, ali i etnička mržnja, spomenuo je i založio se za tzv. ustavni patriotizam. Kazao je da se »u kriznim vremenima ustavni patriotizam može zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti u najboljem smislu te riječi pravi, istinski, patriotizam koji uključuje sve ljude.« Isto tako da je za njega lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u Hrvatskoj, da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati neprijateljsko raspoloženje, loše namjere ili na bilo koji način izdavati pravila po kojima treba živjeti.
Tvrtko Jakovina nam kaže da je među »domoljubima« najmanje vjernika, na način na koji se stvarno vjeruje. Tu uključuje i kler i one ljude koji su deklarirani vjernici. Oni su dakle »vjernici« samo deklaratorno. To ih ništa ne košta, biti veliki »domoljub« je kod nas vrlo jeftino, vrlo lako. Ovo vrijedi prije svega za kler, dakle, za one koji bi trebali vjerovati. I to je jednim dijelom problem. Znamo da su 90-ih godina, na primjer u Podunavlju, vjerske zajednice vrlo malo učinile da bi se stvari popravile, da bi odnosi otoplili i da bi se ljudi ponašali više ako ljudi. Jakovina misli da su se stvari samo pogoršale.
Naš potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić se, govoreći sam o sebi, uspio usporediti i sa Stepincem i s drugom Titom. Država se ne može voditi po modelu tko je »dobar« Hrvat, nego tko je sposoban, nastavlja Jakovina. A s obzirom da takav model mi nikad nismo prihvatili, zbog toga danas imamo takvu situaciju.
Sada nije stvar u tome hoće li Brkić možda biti uklonjen iz javnog života. Kažnjavanje takvog ponašanja nekoga tko nije dobro radio svoj posao šefa policije može biti dobro. Ali, nama treba korak broj dva. A mi to drugo pitanje i ne postavljamo, rekao nam je Jakovina.
Svakako, ono što je ovdje u Hrvatskoj najvažnije za istaknuti je da naglašavanje etničke pripadnosti ne smije narušavati opće ustavne vrijednosti koji vrijede za sve građane, bez obzira na to mašu li zastavama, drže ruku na srcu kad svira himna, pozdravljaju s »Hvaljen Isus« ili pak ne čine ništa od toga, nego pokušavaju ovdje potpuno slobodno živjeti, poštujući hrvatske zakone. A nismo još dočekali u ovih 28 godina da u Hrvatskoj koliko-toliko besprijekorno funkcionira pravna država u kojoj će se poštovati i prava i slobode svih građana i osigurati jednak tretman pred sudovima.
