Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Nakon što su u kolovozu prošle godine prizemljeni avioni European Coastal Airlinesa, Hrvatska je ostala bez morskog avioprijevoza iako je stav obalnih i otočnih sredina – vratite avione bez obzira kako će se zvati prijevoznik
Prošlo je stotinjak godina od prvih hidroavionskih letova na ovoj strani Jadrana, da bi prije tri godine hrvatski otoci bili ponovno povezani s kopnom, komercijalnim letovima hidroavionima tvrtke ECA. Na žalost, kratko je trajala ta priča – svjedoci smo uostalom kako ovo ljeto nije bilo alternative pomorskom prijevozu do udaljenih otoka – te je gotovo sigurno da European Coastal Airlines više neće letjeti. Tvrtka je završila u predstečajnoj nagodbi na splitskom Trgovačkom sudu, ukupna potraživanja su golema, a i ona priznata od strane uprave, iako značajno manja, daleko su od zanemarivog iznosa: dug firme kojoj je na čelu osebujni i pomalo kontroverzni poduzetnik, ali i dugogodišnji pilot Klaus Dieter Martin, je gotovo 50 milijuna kuna! Izgledan je tako i skori stečaj tvrtke, čiji odvjetnici još uvijek pokušavaju nekako kupiti vrijeme. Ipak, to ne znači da hidroavioni neće ponovno povezivati Rijeku s Rabom, Split s Jelsom, Lastovom, Novalju s Malim Lošnjem i Pulom, otoke u Dalmaciji s Italijom…
Jer, poprilično duga povijest tvrtke ECA i relativno kratko (aktivno) poslovanje ukazali su na zanimljivosti koncepta, što je u svijetu slobodnog tržišta privuklo pažnju potencijalnih investitora. Čak su u jednom trenutku planirali kupiti ECA, međutim i prije nego li je Martin podnio zahtjev za predstečajnu nagodbu, investitori su tijekom due dillegenca otkrili financijsku rupu te firme i zaključili da bi bolje bilo pokušati samostalno. Još uvijek nije isključena djelomična kupnja, jer ECA ima i svojih prednosti (navodno postoje čak dva zainteresirana »kupca«, iz Nizozemske i s Dalekog Istoka), no konačna odluka još nije donesena. Velika većina gradova i općina duž obale su za prijevoz hidroavinima bilo koje tvrtke i u bilo kojoj režiji, jer smatraju da je to prijevoz više, posebno do udaljenih otoka. Razvedenost naše obale i more puno otoka idealne su i za povezivanje avionima. Cijena karte nije mala ali to nadoknađuje kratkoća putovanja.
Prošlog kolovoza »pukla afera«
Sve je započelo još i prije početka ovog tisućljeća, kada je Klaus Dieter Martin, prema vlastitom priznanju, pilotirajući najvećim putničkim zrakoplovima bacao pogled kroz kokpit na našu obalu. Vidio je brojne otoke, a kasnije doznao za lošu povezanost s kopnom te još gore uzdužobalne veze, da ne govorimo o traversadama do Italije. Rođen u Južnoj Africi, koji je kao šestogodišnjak s roditeljima došao u Njemačku, Martin je i zaljubljenik u hidroavione – znajući praksu u Kanadi ili na nekim pacifičkim otocima gdje se zbog nepostojanja druge vrste transporta sve odvija hidroavionima, odlučio je krenuti u privatni biznis. Početak ECA seže još iz 2001., a punih 13 godina je trebalo da se posao pokrene, zahvaljujući sporoj i često korumpiranoj hrvatskoj birokraciji, što je sam Klaus Dieter Martin isticao. Kada su konačno prvi de Havilland »Twin Otteri« poletjeli (njih četiri je bilo u floti), iz Splita za Jelsu na Hvaru (to je bio prvi let) u ljeto 2014. te kada se iduće godine mreža odredišta ove kompanije počela širiti, kao i broj zaposlenih, činilo se da prepreka za poslovni uspjeh više nema.
Došla je i sezona 2016., kada je u kolovozu »pukla afera« o problematičnom održavanju hidroaviona – prve informacije u javnost su pustili nezadovoljni djelatnici ECA, što je i sam Martin u obraćanju javnosti na stranicama kompanije podvukao, međutim to nije spriječilo Hrvatsku agenciju za civilno zrakoplovstvo da naloži provjeru dokumentacije i prizemlji letjelice… Kasnije su dozvole vraćene, no prekasno: ECA se nije uspjela oporaviti od tog slučaja (zbog čega je podnesena i tužba prema RH, na iznos od 5,5 milijuna kuna) te je u lipnju ove godine podnesen zahtjev za predstečajnu nagodbu.
– Nakon 70 godina i pada Italije, konačno smo bili povezani brzom linijom sa Splitom, hidroavionima. Koliko nam je važna, i koliko nedostaje, govori i to da smo na Lastovu mijenjali prostornoplansku dokumentaciju kako bi omogućili dolazak hidroavionima. Ta linija po nama ima punu opravdanost, jer je svima dosta bilo putovanja od pet sati, kao u vrijeme kad sam išao u srednju školu, objašnjava načelnik Lastova Leo Katić.
Razgovori u Ministarstvu bez rezultata
Daleko od toga da su državne službe (isključivi) krivci za propast tvrtke. Tijekom godina Martin je mijenjao ključne osobe unutar tvrtke iznimno često, osobe za marketing i odnose s javnošću također nisu bile konstanta u European Coastal Airlines. Ni poslovanje nije bilo baš njemački precizno – bilo je kašnjenja i drugih relativno sitnih »dječjih bolesti« koje bi se vjerojatno ispravile da je firma potrajala. Klaus Dieter Martin se također pokazao tvrd pregovarač, što je često usporavalo uspostavljanje novih linija – tako u Dubrovniku nikad nije sletio hidroavion, u Rijeci tek simbolično, a i u Splitu je trajala borba kako bi se dobio gat u samoj trajektnoj luci. Martin je naime inzistirao na najboljim lokacijama, što je razumljivo s njegove pozicije, no lučki kapetani i druge službe zadužene za sigurnost navigacije često nisu bile u stanju odobriti takve zahtjeve – u gradu Hvaru recimo uopće nema mjesta za pristan hidroaviona.
Poslovni neuspjeh koji je snašao ECA i Klausa Dietera Martina, kakvi god u konačnici bili razlozi, ipak je ukazao na potencijalno zanimljivo rješenje povezivanja hrvatskih otoka s obalom, pa čak i sa Zagrebom što je također bio dio Martinovog poslovnog plana. Održani su i neki sastanci u resornom ministarstvu ovog proljeća, s predstavnicima tijela lokalne uprave, kako bi se eventualno našao način za opstanak hidroavionskih veza. Osim pontonskih pristaništa, s uređenim čekaonicama i sadržajem od kojeg bi se djelomično financirao cijeli (privatni) projekt, na stolu su bile i moguće subvencije za otočane, kako bi se promet održavao i van sezone, jer 19 putnika po zrakoplovu DHC-6 preko ljeta nije problem naći.
– Definitivno je hidroavionski prijevoz trebao biti koristan jer je naše more pogodno za takve stvari, dobar je taj model, općenito nam je na jugu povezivanje iznimno važno zbog udaljenih otoka. Od početka je županija davala potporu osobito ovom hidroavionskom prijevozu i nadamo se da će jednom zaživjeti u punom smislu. Zaista nam je žao što to ne funkcionira, a ne znam u kojoj je fazi operater, kaže Ivo Klaić, pročelnik Upravnog odjela za turizam, pomorstvo, poduzetništvo i energetiku u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
– Kao pilot i diplomirani pravnik, nisam imao straha kad smo se mi u Jelsi prvi upustili u povezivanje otoka hidroavionima. Sigurnost je imperativna i taj dio je bio zadovoljen, a na pristanište je dolazilo i po sedam linija dnevno, bez ikakvih problema – pojedinci su istina zamjerali buku, ali u pitanju je tek nekoliko osoba. Postojala je i mogućnost subvencije, iako mi kao općina, ali i drugi gradovi, imamo minorni proračun pa je taj dio trebala obaviti država, objašnjava načelnik Jelse Nikša Peronja.
– Mi iz Vela Luke, sa susjednim mjestima smatramo da je neodržavanje hidroavionske veze veliki gubitak za sve nas. Linija je bila korisna, avioni su uvijek bili puni, i koliko znam nije bilo otkazivanja letova iz Vela Luke, tvrdi Tonko Gugić iz Vela Luke.
