Globalno opismenjavanje potrošača

Novčanik – glasački listić koji vrijedi više

Maja Hrgović

U vladavini konzumerizma kao dominantne ideologije suvremenoga kapitalizma, što znači biti osviješten građanin? To znači organizirati potrošnju tako da kupnjom podržavamo stvari do kojih držimo, a izbjegavamo proizvode kompanije koja svojim novcem podržava neke ružne stvari 



Ovdje počinje rat – piše na naljepnicama kojima belgijski aktivisti u dućanima označuju Jaffa naranče uvezene iz Izraela, uzgojene u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. War starts here – tako se zove i međunarodna mreža inicijativa koje provode globalno opismenjavanje potrošača. U toj masovnoj edukaciji iz potrošačke kulture, lekcija broj jedan je: znaj kamo odlazi tvoj novac. Put od police supermarketa do apartheida na Bliskom Istoku ili od benzinske crpke do naoružanja islamističkih džihadista, često je izravniji i kraći nego što želimo misliti. 


  Ovaj tekst govori o glasovanju novčanikom. Mogao bi poslužiti kao injekcija protiv apatije, doza optimizma u društvu koje je prestalo vjerovati da može, makar i minimalno ujecati na odluke »odozgo«. Razumljiva je ta apatija u Hrvatskoj 2014., to bolećivo odustajanje od političkog angažmana: prethodile su joj godine promatranja umobolnih političkih odluka. Jedna od takvih bila je, na primjer, i ona koju je aktualna hrvatska vlada, žureći se na godišnji, donijela za točno 37 sekunda na sjednici prije nekoliko tjedana kad je splitskom investitoru s mutnom poslovnom poviješću odobrila praktički neograničeno eksploatiranje izvora pitke vode kod Sinja. Investitor se zove Bumes, za malverzacije je na sudu bio dvaput, koncesija na flaširanje vode odobrena mu je na trideset godina, mjesečno će za to plaćati nešto više nego što stoji jedan komplet udžbenika za prvašića. Takva je Hrvatska 2014. – koordinata u vremenoprostoru u kojoj se montipajtonizam ukršta s debilizmom. Jedino što građani i mogu učiniti jest pustiti da se gnjev slegne u trpki prezir. 


   Potrošački bojkot


  Što zapravo znači glasovati novčanikom? Najveći izraelski izvoznici suočavaju se ovih tjedana s plimnim valom otkazivanja narudžbi diljem Europe. Na taj način europski trgovci izražavaju neslaganje s izraelskom politikom i napadima na Palestince u Gazi. Najveći distributer hrane u Irskoj, SuperValu, prošlog je tjedna službenim priopćenjem izvijestio kako povlači izraelske proizvode s polica svoje 232 trgovine. Drugi irski lanac trgovina, specijaliziran za prodaju igračaka – Smyths – u jednom je dućanu u Dublinu izvjesio plakat s objavom da su s polica maknuli artikle proizvedene u Izraelu. Organizirani potrošački bojkot postigao je nedavno još jednu veliku stvar: međunarodni lanac Tesco također je oglasio prekid prodaje izraelskih proizvoda.




  Istovremeno, izraelski mediji izražavaju zabrinutost činjenicom da to isto čine i mnogi drugi dobavljači iz Europe, koji doduše o tome ne trube na sva zvona, a čine to u strahu od masovnih bojkota potrošača koji diljem svijeta, u sve većem broju, protiv Izraela »prosvjeduju lisnicama«. Dotok voća i povrća iz Izraela jednostrano su prekinuli veliki dobavljači iz skandinavskih zemalja, Velike Britanije, Francuske, Belgije i Irske.


  Iz EDOM-a, velikog izraelskog proizvođača i izvoznika voća, čiji su nasadi smješteni u okupiranim područjima, oglasili su drastičan pad prodaje na europskom tržištu i požalili se kako im je izvoz blokiran u više prodajnih lanaca u Danskoj, Švedskoj i Belgiji. Golema količina izraelskog manga, koja se prepakirava u Nizozemskoj, a potom prodaje u Irskoj, vraćena je izvozniku uz obašnjenje da se izraelski proizvodi više ne prihvaćaju. Koncem srpnja, švedski je uvoznik razvrgnuo veliki posao s proizvođačem voćnog soka Priniv iz Izraela zato što Priniv nije pristao na uvjet da nove pošiljke zapakira na način da u Švedskoj bude lakše zakamuflirati mjesto proizvodnje.


  Ovo je jasna ilustracija učinkovitosti potrošačkog aktivizma: u konzumerističkom svijetu koji se vodi isključivo diktatom profita, riječ kupaca udruženih u jednostavnu političku kampanju ima snagu zakona. Čak i oni trgovački lanci kojima se živo fućka hoće li u tom živahnom dijelu svijeta zavladati novi apartheid, obustavljaju isporuke iz Izraela jer slušaju volju potrošača. Ne zato jer ih poštuju i vole, nego zato jer znaju da bi mogli odnijeti svoju lisnicu drugamo. Kao u pjesmi Zabranjenog pušenja: para vrti tamo gdje burgija ne može.    

Prosvjedi solidarnosti


  Poziv na bojkot izraelskih proizvoda jedan je od ključnih zahtjeva – uz sankcije i embargo na oružje – velikih prosvjeda solidarnosti s Gazom, koji se održavaju diljem svijeta, od Karachija do Washingtona. (Prekjučer se prosvjedovalo u New Yorku, gdje se s Manhattan Bridgea vijorila zastava »Free Palestine«). Nevladine organizacije i agilni pojedinci osnažuju bojkot novim inicijativama koje se kao pelud šire društvenim mrežama. Jedna od njih je i ona pod nazivom Buycott – to je, zapravo, jednostavna aplikacija za pametne telefone, kojom se kupci mogu služiti u dućanima: skeniranjem barkoda na proizvodu saznaju jesu li oni na nekoj crnoj listi. A crnih lista je mnogo. Jedne se tiču tvrtki koje podupiru naoružanje Izraela (navode se tvrtke HP, Caterpillar, Volvo, Hyundai), druge se tiču tvrtki koje eksploatiraju dječji tvornički rad, treće su se okršile o prava životinja, četvrte izbjegavaju transparentno navesti koja je hrana genetski modificirana.


  Ovaj vid društvenog otpora konzumerizmu nije nov. Katica Stažić s Instituta Ivo Pilar izlaže klasifikaciju antikonzumerističkih pokreta u knjizi »Potrošačka kultura i konzumerizam«.


  – Ti su se pokreti razvijali na Zapadu, počevši od onih razvijenih u sklopu kontrakulture 1960-ih, zatim slijede situacionisti kao specifična mješavina teorijskog i angažiranog društvenog djelovanja, grupacije Adbusters, Yomango i Enough! kao dio mainstreama, zatim supkulturno freeganstvo sa svojim brojnim poveznicama te etički konzumerizam kao krovni pojam koji u sebi obuhvaća čitav niz raznolikih usmjerenja. Većinu pokreta uvriježeno nazivanih antikonzumerističkima bilo bi pravilnije klasificirati kao alterkonzumerističke; nužno obilježje antikonzumerističkih pokreta njihov je eksplicitan antikapitalistički karakter, ističe Katica Stažić.    

Ne kupujem to


  Tradiciju Adbustersa, Yomanga i Enough!-a nastavlja graditi i inicijativa »Not Buying It«. Princip je isti: osviješteni kupci bojkotiraju tvrtke koje svoje proizvode oglašavaju seksističkim reklamnim kampanjama. Kao i »Buycott«, »Not Buying It« se također obilato koristi društvenim mrežama. U SAD-u taj alterkonzumeristički pokret provodi potrošački svjesna, informatički napredna omladina, sita seksizma u reklamnoj industriji, a koja je dosad nagnala čitav niz oglašivača da povuku svoje etički upitne reklame i kupcima se ispričaju za uvredu. Dvoznačna fraza dobro pokriva oba pola pobune: ona znači i »ne pušim to« i »ne kupujem to«.


  – Kad bi oglašivači bili sankcionirani za seksističke reklame ili kad javna televizija ne bi prikazivala seksističke reklame, ili kad bi kupci odbijali kupovati tako reklamirane proizvode, možda bi se stvari pomaknule s mrtve točke… Seksizmi se u reklamama perpetuiraju godinama, bez obzira na kritike ženskih grupa, kaže Rada Borić iz Centra za ženske studije.


  Ali moć potrošačke kulture u posljednjih se nekoliko godina osjeća i u Hrvatskoj. Pada mi na pamet ciklus reklama za Argetu: ono kad se džambo plakatima nudilo (muškim kupcima) da ženu izbace iz jednadžbe za užitak, a u jednadžbi ostave samo sebe i nogomet jer »bez nepotrebnog užitak je savršen«. Uslijedilo je ono što je Gavrilović izbjegao jer je svoj falusoidni kulen plasirao u doba prije društvenih mreža: internetska pobuna. Facebook stranica Argeta paštete zatrpana je »odjavnicama« ljudi koji su zbog ove reklame odlučili prestati kupovati njihove proizvode. Tih se odrješitih i jednostavnih objava nakupilo toliko da je Argeta istupila s pomirljivim, gotovo molećivim priopćenjem u kojemu se kune u to da nije namjerno izvrijeđala svoje kupce.    

Oglasiti odluke


  U vladavini konzumerizma kao dominantne ideologije suvremenoga kapitalizma, što znači biti osviješten i odgovoran građanin? To znači organizirati svakodnevnu potrošnju tako da kupnjom podržavamo stvari do kojih držimo, a izbjegavamo proizvode kompanije koja svojim novcem podržava neke ružne stvari. Drugi korak je i oglasiti svoje odluke – što nije nikad bilo jednostavnije nego u vrijeme društvenih mreža. »Prestajem kupovati vaše proizvode. I svojoj ću obitelji i prijateljima sugerirati isto.« – ovo je jednostavna i jasna poruka koja će, ukaže li se dovoljno puta na Facebook stranici problematične tvrtke, natjerati vodstvo da revidira svoje stavove o etici u potrošačkom društvu (onako kako je proizvođač Argeta paštete revidirao svoj stav o seksizmu u reklamama, ili onako kako je Tesco revidirao svoj stav o prodaji hrane iz zemlje čija je politika kontradiktorna međunarodnom pravu).



Seksističke reklamne kampanje u Hrvatskoj znale su doseći neočekivano hrabru razinu primitivizma. Junaci takvog oglašavanja definitivno su oni iz tvornice mesnih prerađevina Gavrilović: sjećamo se džambo plakata s motivima gigantskih falusa u obličju slavonskog kulena, pod čijim teretom posrće golišava djevojčica u narodnoj nošnji. Djevojčica koju, kako je onomad vrištala ta Gavrilovićeva reklama, neki vole na stolu, a neki u društvu. (Gavrilović je od te reklame trajno upisan na prvo mjesto »buycott« liste u mojoj (široj) obitelji.) Domete balkanskog seksizma nezaboravno je oprimjerila i reklama za automobilske gume, s golom ženom u »špagi«, ispod natpisa »Prijanja uz sve podloge«.



  Donositi informirane odluke o kupnji znači, zapravo, odlučivati o stvarima koje su »iznad«. To je ono što kupac može, a hrvatski građanin, glasač – ne može. Pred hirovitom i štetnom odlukom da privatni interes tvrtke Bumes servisira otimačinom prirodnih resursa od svojih građana i izvor pitke vode da u bescijenje – hrvatski glasač je nemoćan. Ništa se više po tom pitanju ne može učiniti. Velike su šanse da će i nakon novih izbora neka nova vlada voditi državu po adaptiranom scenariju filma »Glup i gluplji«. Ali kupac nije nemoćan. Može, na primjer, odlučiti trajno bojkotirati flaširanu izvorsku vodu iz Cetine, koju će Bumes u narednih trideset godina crpiti iz Cetine.


  Što još može kupac? Može bojkotirati tvrtke koje seksističkim reklamama vrijeđaju inteligenciju kupaca, tvrtke koje zanemaruju svoj dug društvu i unatoč dobrom poslovanju ne potiču nikakve kulturne projekte, građevinske tvrtke koje izrabljuju jeftinu radnu snagu iz Bosne, tvrtke koje podržavaju rodni jaz u plaćama i privilegiraju muške zaposlenike, dok ženama postavljaju »stakleni strop«. Zatim, tvrtke koje ucjenjuju mlade ljude sićušnim plaćama, trgovine koje tjeraju blagajnice da po osam sati stoje na nogama, tvrtke koje bezobzirno uništavaju okoliš. Kupac može odlučiti zaobići dubrovački hotel koji svoje konobare izrabljuje kao robove (mislim na onaj kojemu je ovog tjedna osam konobara dalo otkaz), izbjegavati kafić čiji je vlasnik otjerao par homoseksualaca koji su se pod stolom držali za ruke, ili okrenuti leđa kvartovskom dućanu u kojemu su prema vama neprijazni i drski. To sve znači glasovati lisnicom, i svaki tako odaslan »glasački listić« vrijedi više nego onaj koji nas je doveo u Hrvatsku 2014.