Izazovi za socijaldemokraciju

Neoliberalne politike prijete: Socijaldemokrati se moraju mijenjati ili će nestati

Tihana Tomičić

Postavljeno je pitanje hoće li socijaldemokracija u Hrvatskoj umrijeti onoga dana kada se dogodi da bilo koji građanin Hrvatske ostane bez osnovne besplatne zdravstvene skrbi, a poznato je da je aktualni socijaldemokratski ministar zdravstva objavio svoju reformu koja po prvi puta, u zemlji koja je kao najbolji relikt socijalizma zadržala upravo potpuno besplatno zdravstvo i školstvo kao uzor onoga što »država blagostanja« temeljno treba biti, predviđa totalnu privatizaciju te omogućuje da i privatnici mogu osnivati i kliničke bolnice, a usluge naplaćivati po novim tarifama



Izložba povodom 120. obljetnice hrvatske socijaldemokracije, uz konferenciju »Europska socijaldemokracija: izazovi 21. stoljeća« događaji su kojima su u Europskom parlamentu u Bruxellesu SDP-ov eurozastupnik Tonino Picula kao inicijator, a dr. Antun Vujić kao autor izložbe, obilježili ljevičarsku obljetnicu. 


    Na panelu u Europskom parlamentu sudjelovali su i Sergej Stanišev, europarlamentarac i predsjednik Partije europskih socijalista, zatim europarlamentarci Miltiadis Kyrkos, Victor Bostinaru te Gianni Pittella, čelnik frakcije socijaldemokrata u Europskom parlamentu, kao i profesor Zdravko Petak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Konferenciji je prisustvovala i delegacija Foruma mladih SDP-a. 


    Na izložbi fotografija o povijesti hrvatske socijaldemokracije, na kojima su među ostalim i fotografije Josipa Broza Tita, osim spomenutih bili su prisutni i ostali hrvatski europarlamentarci – Ivan Jakovčić, Andrej Plenković, Ivana Maletić, Davor Ivo Stier i Dubravka Šuica. Sergej Stanishev, predsjednik Partije europskih socijalista, kazao je kako se europska socijaldemokracija danas suočava s mnogim izazovima poput krize u Ukrajini i situacije s Islamskom državom. 




    – Mnogi Europljani nesigurni su za svoju egzistenciju pa tako jačaju nacionalistički pokreti. U zadnjih pet godina na snazi su mjere štednje, a socijaldemokracija se bori protiv njih. Mi se zalažemo za jačanje investicijskog plana te jačanje sektora obrazovanja i javnih usluga – kazao je Stanishev. 


    Gianni Pittella, šef frakcije socijaldemokrata u Europskom parlamentu, poručio je da se socijaldemokrati u cijeloj Europi moraju mijenjati, postati glasniji ili će nestati, a na komentare novinara o tome da su se i Milanovićeva i Račanova vlada od početka svojih mandata bojale vlastitih pobjeda i bile opterećene čitavim nizom strahova, od crkve, desnice, reformi i naglih pokreta, te da se ljevica u Hrvatskoj pretjerano gura prema centru i skriva od svojih vlastitih birača, što kod njih izaziva razočaranje, Tonino Picula je komentirao: »Ovo je ogledalo u koje ćemo se morati pogledati«.   

Stranački elitizam


Na konferenciji je otvoren cijeli niz tema, a najveći strah za socijaldemokraciju lociran je u neoliberalnim politikama Europske unije i većine europskih vlada. Postavljeno je pitanje hoće li socijaldemokracija u Hrvatskoj umrijeti onoga dana kada se dogodi da bilo koji građanin Hrvatske ostane bez osnovne besplatne zdravstvene skrbi, a poznato je da je aktualni socijaldemokratski ministar zdravstva objavio svoju reformu koja po prvi puta, u zemlji koja je kao najbolji relikt socijalizma zadržala upravo potpuno besplatno zdravstvo i školstvo kao uzor onoga što »država blagostanja« temeljno treba biti, predviđa totalnu privatizaciju te omogućuje da i privatnici mogu osnivati i kliničke bolnice, a usluge naplaćivati po novim tarifama. To je samo jedna sličica, ilustracija o tome kakav je kod po kojem funkcionira jedna nominalno lijeva vlada čiju koaliciju vodi Socijaldemokratska partija Hrvatske. A radi se o istoj onoj stranci koja je, unatoč vlastitim programima i očekivanjima svojih članova, a time i građana koji su ih izabrali, odustala od uvođenja poreza na imovinu i progresivnog oporezivanja, te koja javni dug planira »začepiti« privatizacijom ili monetizacijom čak i autocesta i željeznica.      Znači li to da je socijaldemokracija u Hrvatskoj već umrla? Ipak ne, bar ne još, jer je Socijaldemokratska partija povukla i nekoliko vrlo socijalnih poteza kao što je bio otpis dugova za građane i zaustavljanje divljanja tečaja švicarskog franka, što je značilo i rat s bankama. Naravno, ova današnja, druga socijaldemokratska vlada u povijesti moderne Hrvatske ima velik problem – naslijeđeni javni dug u milijardama eura i devastiranu ekonomiju. Pitanje je bi li itko išta i mogao efikasno poduzeti u Hrvatskoj. Problem je međutim SDP-a i ove vlade upravo u tome što ona vrluda – između neoliberalnih rješenja i socijalnog populizma. Vrh stranke sjeti se »lijevih« rješenja uvijek u predizbornim godinama i uvijek kao reakciju na – najčešće – optužbe iz vlastitih redova o tome da je socijalno nestalo iz njihovih prijedloga.U tome i jest glavni problem Milanovićeva SDP-a – iznutra nema dovoljno čvrstih programa za koji bi postojala, barem moralna obaveza zbog obećanja biračima, držati ih se. U stranci je gotovo zamro sustav zajedničkog donošenja programa, stranačka elita donosi odluke bez ikakvog kanala koji bi omogućio konzultacije za širom stranačkom bazom, a ta »neprogramnost« i »unutarnji elitizam« upravo su ono što možda najviše guši bit socijaldemokratskog modela u sadašnjoj vladajućoj stranci koju će, kako se na konferenciji u Bruxellesu čulo i vidjelo, ipak još mnogi pokušati mijenjati i vraćati na stare staze tradicionalnijeg pristupa socijaldemokratskoj ideji.   

Tri krize


U uvodu u konferenciju tako je Picula, primjerice, rekao da najdublja kriza od nastanka EU treba biti društveni okvir unutar kojeg socijaldemokracija ima priliku obnoviti svoj povijesni raison d’etre; mora demantirati tezu da su procesi globalizacije označili kraj 20. stoljeća kao »kraj socijaldemokratskog stoljeća«. Jezik socijalne nostalgije tu ne pomaže jer se toliko toga promijenilo u strukturi rada. Na primjer, što danas znači poštovati ustavnu odredbu o Hrvatskoj kao socijalnoj državi? Koje nove socijalne mreže razapeti u društvu ispod onih pojedinaca i skupina koji otpadaju tokom nesmiljene tržišne utakmice? Koliko ima istine u tome da već neko vrijeme živimo u »ideološki ispranim« društvima? Danas kada je svijet po mnogim ocjenama suočen s trima velikim krizama: financijskom krizom, krizom okoliša i porastom nasilja, moguća su i tri raspleta: daljnje jačanje neoliberalizma, autoritarni protekcionizam i obnova socijaldemokracije. Treća opcija je moguća, ali se otvara dilema hoće li ustanove EU u neposrednoj budućnosti biti dovoljno snažne da reguliraju tokove kapitala u pravcu otvaranja novih radnih mjesta temeljnih na tehnološkim i socijalnim inovacijama po kojima je Europa uvijek bila poznata. Samo takav razvoj događaja jamči da će EU povratiti vjerodostojnost i preživjeti 21. stoljeće, zaključio je Picula.

ANTUN VUJIĆ: SOCIJALDEMOKRATI SE TREBAJU PRIBLIŽITI MASAMA 


    Kao osnivač prve socijaldemokratske stranke nakon ponovnog dopuštanja višestranačja u Hrvatskoj, dr. Antun Vujić kazao je da su tada njihovi uzori bili tvorci EU-a Willy Brandt i Helmut Schmidt, ali 2000. godine kada je Hrvatska započela proces pristupanja Europskoj uniji to više nije bila ta Europa, nego Europa trećeg puta Tonyja Blaira i Gerharda Schroedera koja je napustila socijaldemokratska dostignuća socijalne države. 


    Naglasio je da ni jedan od uvjeta koje je EU od Hrvatske tražila u procesu pristupanja nije bio socijaldemokratski već su se zahtjevi temeljili na neoliberalnim temeljima deregulacije tržišta. Kao primjer je naveo situaciju s medijima kada su oni, tadašnja vlada Ivice Račana, smatrali da zahtjevi iz Bruxellesa o slobodi medija znače ostvarenje da novinari mogu biti neovisni u svom radu, a iz EU su pod slobodom medija smatrali slobodu vlasnika da sa svojim medijima rade što hoće. Ukazao je na problem propadanja srednje klase koja se sve više suočava sa socijalnom nesigurnošću i kazao da se socijaldemokrati trebaju javno zapitati čemu danas služe banke.»Socijaldemokracija treba prestati biti lijevo krilo politike štednje, zbližiti se sa sindikatima i mladima, približiti se masama i promijeniti paradigmu«, zaključio je Vujić.      U svojoj knjizi Hrvatska i ljevica, koja je bila »baza« i za ovu konferenciju u Bruxellesu, govoreći o stanju socijaldemokracije u Hrvatskoj, Vujić zaključuje: »Nezadovoljstvo današnjim stanjem demokracije u svijetu, nezadovoljstvo politkom uopće te strankama i političarima kao sojem ili kastom, dovele su nema sumnje do ’transformacije političkoga’… Nakon pobjede na izborima 2000., pa i unatoč porazu 2003., stranka je proizvela velik broj položajnih, statusnih, profesionalnih i drugih poželjnih mjesta. Razumije se, prošli su mnogi kompetentni ljudi, ali i određen broj nekompetentnih, što se poslije reflektiralo u njihovu simuliranju zastupničkog rada, što se ne odnosi samo na Sabor nego i lokalne sredine, i samu organizaciju. Uz mnoge promjene u strukturi članstva stranke, pobjeda 2011. ostvarila je još više poželjnih pozicija – uz nedostatak posve određenoga političkog i programskog značenja stranke, posebno uz nepostojanje ili nekorištenje instrumenata smjenjivosti, nije teško zamisliti da se i eventualan neuspjeh na izborima može predočiti kao ostvarenje političke uloge onih koji su ostvarili svoju vlastitu ulogu, zapravo goli osobni probitak… Ja bih na socijaldemokratskom planu Hrvatske preporučio mišljenje po kojem je od »nikomu ništa« bolji »raskol«, a od »raskola« bolja »reorijentacija«. Ionako će »nikomu ništa« voditi u raskol, a raskol u reorijentaciju… Nema socijaldemokratske stranke bez socijaldemokratskog programa. 

JASMINA POPOVIĆ: BIRAČI LIJEVE OPCIJE SE OSJEĆAJU IZNEVJERENIMA I NAPUŠTENIMA 


    Nikada nisam napustio ideale socijalne pravde, jednakosti i slobode. A to je socijaldemokracija. Danas je hrvatska država realnost, ali bitka za Hrvatsku tek počinje, za Hrvatsku kao demokratsku građansku državu. I to je socijaldemokracija. (Miko Tripalo, hrvatski političar, u listopad 1994.), političar kojem se sigurno moglo naći mane, ali mu nitko nije mogao osporiti ni hrvatstvo ni pripadnost lijevoj političkoj strani.Više od 20 godina kasnije pitamo se koliko je od tih ideala ostvareno, koliko socijaldemokracije ima. Odgovor je – premalo. Previše je vremena prošlo, a da bi se moglo biti zadovoljno rezultatima. U dva mandata u kojima je Socijaldemokratska partija bila na čelu vlade, ipak nije uspjela iskoristiti optimum šansi koje dobila kroz neupitno povjerenje građana. Zašto? Premalo hrabrosti. Nikada se nije ponašala komforno i lagodno u svojim pobjedama. Ne da se čuvala trijumfalizma, ona se ponašala kao da se boji svojih pobjeda. 2000. je strah od etiketa bio više nego vidljiv.Strah od toga da će ih desnica nazivati crvenima, komunistima, strah od ocjena Crkve ili konzervativnih krugova, čitav niz strahova koje europska socijaldemokracija nije imala, ali hrvatska jest, i nije se s njima dobro nosila. U tom se dijelu pokazala nesigurnom i izgubila poziciju koju je devedesetih teško izborila. Zbog tog izostanka hrabrosti danas smo kao društvo u situaciji da su lijevo i ljevica postale ružne riječi, koje se koriste i kao uvrede i kao diskvalifikacije, zbog čega se gotovo svatko koga nazovu ljevičarom ima potrebu od toga ograđivati, objašnjavati i sklanjati. I to je jedan od grijeha hrvatske socijaldemokracije. Dozvolila je to jer se nije osjećala dobro u svojoj koži, jer se prečesto nalazila u defanzivnoj poziciji, jer nije radila na samosvijesti svojih birača, jer se sama sramila ili skrivala od svojih lijevih korijena. Birači lijeve opcije se u Hrvatskoj često osjećaju napuštenima i iznevjerenima upravo od stranke koja bi trebala biti na čelu lijevih ideja.Oni bi se i deklarirali kao lijevi, ali nisu sigurni da će se i stranke za koje glasaju tako deklarirati. U Hrvatskoj je strašno moderan centar, u njega se najčešće guraju stranke koje građani percipiraju lijevima, jer se one same boje jasnog lijevog određenja pa uporno traže neka nova određenja, ograđuju se ili pretjerano ulaguju svima, osim svojim biračima. Oni koji su desno uglavnom nemaju problema s određenjem i nije ih stid ni njihovih programa ni samodefiniranja ni vlastitih birača.   Socijaldemokraciji, ne samo u Hrvatskoj, nedostaju tri stvari: stav, akcija i komunikacija. Nema jasnih stavova, ideali o kojima je prije desetak godina govorio Tripalo, su zaboravljeni, napušteni, ponekad predizborno deklarativni ili izgubljeni u beskrajnom nizu kompromisa. Hrvatska socijaldemokracija nije uspjela u svojim periodima vlasti napraviti dovoljno društvenih promjena. Današnji predsjednik SDP-a vrlo se teško miri s lijevom stranom političkog spektra. Cijelo se vrijeme postavlja pitanje: kome se obraćaju hrvatski socijaldemokrati? Je li im važan narod, odnosno građani? Po čemu se to vidi? Kako se ponašaju kada osvoje vlast?  SDP je ušao u fazu odnarođenosti, kao i većina drugih stranaka. Ne prepoznaje društvene trendove, ne reagira na njih, nema poziciju lidera. Umjesto da se svojim biračima obrati s jasnim stavovima oko antifašizma, važnosti sekularne države, radničkih prava i građanskih sloboda i izbora, ali i viđenja budućnosti u svijetu nejednakosti i napetih socijalnih i političkih odnosa, često dobivamo jedan mix pokušaja i pogrešaka, nadiranja i povlačenja, jeftinog kompromiserstva i sirove borbe za vlast,zbog koje se i događa podilaženje onima koji nikada neće biti lijevo i zaobilaženja istine, s kojom ponekad treba suočiti građane pa makar to bilo i na kratkoročnu štetu stranke ili nekog izbornog ciklusa. 

ZDRAVKO PETAK: KONZERVATIVNE VLADE POKUPILE VRHNJE REFORMI 


    Socijaldemokracija u Europi danas više nije u položaju u kakvom je bila početkom 2000-ih kada je većina vlada članica EU-15 bila vođena tom političkom opcijom – situacija se stubokom promijenila. Praktički se na prste jedne ruke mogu nabrojati zemlje u kojima ključnu riječ vode socijaldemokratske stranke, što očigledno ukazuje na duboku krizu socijaldemokracije kao političkog projekta. Zato ne čude riječi koje je na samoj konferenciji u Bruxellesu izrekao Gianni Pittella, vođa parlamentarne grupacije socijalista i demokrata u Europskome parlamentu: socijaldemokratske stranke se moraju mijenjati ili im prijeti opasnost da nestanu kao relevatna snaga s političke pozornice. 


    Iskustva u modernoj Europi dovodi u pitanje poznati stereotip da su socijaldemokratske vlade te koje oblikuju politike koje smanjuju razinu ekonomske djelotvornosti, jer »previše troše«, a konzervativne te koje »štede i režu« previsoku javnu potrošnju. Pa bi slijedom toga trebale biti i ekonomski uspješnije. Na to se lijepo može nadovezati i opaska koju je Antun Vujić svojedobno izrekao na tvrdnju Branka Grčića da »Hrvatska može biti socijaldemokratska kad se i sama razvije kao Švedska«. On je jednostavno primijetio da je »Švedska prije bila socijaldemokratska, a tek poslije postala razvijena«. No, danas se niti za skandinavske zemlje ne može reći da u njima vladaju dominantno socijaldemokratski obilježene vlade. Jedan od razloga postupnom slabljenju utjecaja socijaldemokratskih koncepcija zasigurno tražiti u činjenici da je sredinom 1990-ih javna potrošnja u tom dijelu svijeta doživjela svoj apsolutni vrhunac i da otada postupno opada. No, značajan udio u politikama koje su dovele do takvog ishoda imali su i socijademokratski političari sami. Nove politike rezanja započele su se provoditi 1990-ih, na prijelazu stoljeća socijaldemokratska politika čak doživljava svoj politički vrhunac. Osim par iznimaka gotovo su sve europske vlade u rukama socijaldemokrata. No, postupno se počinje plaćati cijena politikama smanjivanja javne potrošnje i restrukturiranja tržišta rada. Schroeder gubi izbore 2005., Persson 2006., a u Danskoj su već 2001. vlast preuzeli konzervativci. Vlade koje su ih naslijedile nastavile su, međutim, provoditi temeljne zasade njihovih politika, zasnovanih na restrukturiranju javnog sektora, ili onome što se u Hrvatskoj popularno naziva strukturnim reformama. Moglo bi se čak reći da su u nekim slučajevima konzervativne vlade koje su naslijedile socijaldemokratske »pokupile vrhnje« djelotvornih reformi, čime se ponovno pokazuje sva besmislenost tvrdnje da »socijaldemokrati troše«, a »konzervativci štede i reformiraju«. Sve to rade jedni i drugi.      No, treba li današnja socijaldemokratska politika slijediti takvu vrstu politika? Može se, možda reći da bi trebalo težiti prema nekoj varijanti onog što se ocjenjuje „dobrim društvom“, pri čemu bi svi dijelovi stanovništva trebali imati približno jednak udio u rezultatima ekonomskog progresa. Prevelike nejednakosti u raspodjeli dohodaka dovode u opasnost društvenu i političku koheziju modernih društva. Stoga se danas sve više govori o dobrom upravljanju, a ne samo na politici „rezanja“. Pitam se je li moguće provesti Dullienov koncept pristojnog kapitalizma prije strukturnih reformi i podizanja konkurentnosti nacionalnog gospodarstva, za koje se u našoj maloj, ekonomski perifernoj Hrvatskoj, već nadaje kandidat – njemački ordoliberal Hans-Werner Sinn. No, za socijaldemokrate je ključno pitanje – postoji li uopće srednji put između Perssonovih reformi i Tsiprasove Syrize?