Potresna priča roditelja

Nemamo asistenta, a vrtić prima našu kćer samo na četiri sata

Ljerka Bratonja Martinović

Djeca s teškoćama u pojedinim područjima Hrvatske trajno su zakinuta / Foto S. JEŽINA

Djeca s teškoćama u pojedinim područjima Hrvatske trajno su zakinuta / Foto S. JEŽINA

U našem kraju je više od 120-tero djece s teškoćama, a u osnovnoj školi ih je tek 12 ili 13. Gdje su ostala djeca? Kod kuće, nažalost. Izađu samo kad idu na pregled, kaže otac šestogodišnjakinje iz Imotske krajine o kojoj država ne brine



ZAGREB Zbog rijetke bolesti s kojom je rođena, i zbog koje se usporeno razvija, moja je kći ove jeseni izgubila pravo na cjelodnevni vrtić. Ona nema osobnog asistenta, a najbliža nam je stručna terapija koju mora pohađati jednom tjedno udaljena više od stotinu kilometara. Takvo je stanje neodrživo – upozorava 42-godišnji D. L. (podaci poznati redakciji), otac šestogodišnje djevojčice iz Imotske krajine, područja koje je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, apostrofirala kao primjer nebrige države za djecu s teškoćama i teškog kršenja njihovih prava.


Nepremostiv problem


Slučaj ove obitelji to potvrđuje. Djevojčica je tek nakon dvije godine čekanja dobila psa pomagača, uz kojeg se lakše kreće i može odlaziti u šetnje, ali dječji vrtić koji polazi glatko je odbio da pas bude u vrtiću. Osobnog asistenta, čija joj pomoć po zakonu pripada, lokalna joj zajednica unatoč zahtjevima roditelja nije osigurala, a na »listi čekanja« za takvog pomagača još je mnogo djece s teškoćama u razvoju.


– Otkako je dobila terapijskog psa, mnogo radije ide u šetnju, aktivnija je, više se kreće. Ali pas ne može u vrtić, rekli su nam, jer je jedna od teta alergična na pse – prepričava otac neshvatljivu politiku uprave vrtića koji njegovo dijete polazi.



Prava samo na papiru




U mjesnoj udruzi osoba s invaliditetom kažu da su slični problemi prisutni duž cijele obale, a stanje je teže što je veća udaljenost od grada. Makarska, Vrgorac, Ploče, u jednako su nezavidnom položaju jer roditelji djece s posebnim potrebama osuđeni su na stalno putovanje u potrazi za logopedima, defektolozima, fizioterapijom… Stručnjaka manjka i u Slavoniji, Lici.. »Ta djeca na papiru imaju sva prava, ali nemaju mogućnost da ih realiziraju«, upozoravaju u udruzi. Tu se, nažalost, ne radi samo o dostupnosti zdravstvene usluge, jer su djeca koja takvu pomoć što im osigurava brži i kvalitetniji razvoj ne prime na vrijeme, trajno zakinuta.



Kako roditelji nisu uspjeli dobiti osobnog asistenta, u vrtiću su procijenili da tete s djevojčicom koja otežano hoda, slabo govori i još uvijek nosi pelene, ne mogu kvalitetno odraditi puno radno vrijeme.


– Donijeli su odluku da naše dijete ne može boraviti u vrtiću dulje od četiri sata. Ja i moja supruga oboje radimo, i to je za nas nepremostiv problem, a da ne govorim o tome da se radi o očitoj diskriminaciji našega djeteta, ogorčen je ovaj Imoćanin koji svoje dijete i obitelj, kaže, ne želi izlagati javnosti. Njegov je poslodavac, kao i poslodavac njegove supruge, objašnjava, već pokazao dosta razumijevanja za njihov problem, pa svaki petak imaju slobodan dan.


– U Imotskom nemamo ni defektologa, ni logopeda, ni fizioterapeuta. Za sve što nam treba moramo u Split, a to nam znači put dulji od 100 kilometara. Prolazimo ga svakog petka kad našu curicu uzmemo iz vrtića. Već su nas doktori u Splitu pitali ima li to uopće smisla, jer možete samo zamisliti kako izgleda ta terapija nakon što se dijete, umjesto da iz vrtića dođe doma, autom vozi još stotinu kilometara. I onda nakon jednosatne terapije, još toliko do kuće – ilustrira nesretni tata.


Teške priče


Zna, kaže, i puno teže priče roditelja koji svoju djecu godinama svakodnevno voze u školu u Split, jer se u redovnu školu ne mogu uspješno integrirati.


– Ne možete ni zamisliti kako neka djeca s teškoćama u ovom kraju žive. Neki roditelji daju sve od sebe, a neki nisu toliko uporni, pa odustanu. U našem kraju je više od 120-tero djece s teškoćama, a u osnovnoj školi ih je tek 12 ili 13. Gdje su ostala djeca? Kod kuće, nažalost. Iz nje izađu samo kad idu na pregled. Vrtići ovdje takvu djecu uopće ne primaju, mi smo slučajno »upali« – navodi D. L. Zbog toga što u Imotskom nema dovoljno osobnih asistenata, koje je dužna osigurati lokalna samouprava, nekoj je djeci ove jeseni odgođen polazak u školu.


– Kao da će dogodine biti nešto pametniji. Neće. A isto tako, ne mogu svi u Split, smatra naš sugovornik. Prisjeća se izjave liječnika kad je njegova kći dobila dijagnozu. »Prvi je njegov savjet bio – odselite se. Znao je o čemu se radi, i da nemamo nikakvu logistiku za svoje dijete. Dosta se obitelji odselilo zbog svoje djece, mi smo odlučili da ćemo se pokušati boriti«, kaže. Rješenje vidi u osnivanju Centra za rehabilitaciju »Slava Raškaj« u Imotskom. Takav bi centar osigurao svu stručnu podršku koja je njihovoj djeci potrebna. Ali ako Imoćani i dobiju ono što traže, ostaje još dijelova Hrvatske koja o djeci s teškoćama ne skrbi kako bi morala. Pravobraniteljica Slonjšak pozvala je Vladu i lokalnu samoupravu da hitno uspostave sustav rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju, posebno u onim područjima gdje stručnjaka nema ili ih je premalo.