Svi smo mi ovdje već više prijatelji, nego samo kolege s posla. Poseban je to način života i rada koji možda nije za svakoga, ali kad ga jednom prihvatite, više ga ne bi mijenjali za neki drugi, običan posao, kaže nam Bojan Suša, poslovođa na Ininoj platformi za proizvodnju prirodnog plina Ivana A, koju smo posjetili s vodstvom Ine na čelu s predsjednikom uprave Sandorom Fasimonom, ministrom zaštite okoliša i energetike Tomislavom Ćorićem i ravnateljem Agencije za ugljikovodike Marijanom Krpanom, u povodu obilježavanja dvadeset godina od početka eksploatacije prirodnog plina u Sjevernom Jadranu.

U tih dvadeset godina broj platformi za eksploataciju plina u hrvatskom je dijelu Jadrana porastao na ukupno 20, a do sad je iz podmorja izvučeno 21 milijardu kubičnih metara prirodnog plina. Ukupna su ulaganja Ine u izgradnju i opremanje platformi te održavanje i ostale troškove iznosila više od 12 milijardi kuna, ali je vrijednost dosadašnje proizvodnje premašila 30 milijardi kuna pa je jasno kako su plinska polja Sjevernog Jadrana zlatna koka nacionalne naftne kompanije.

Početak priče

Cijela je priča započela upravo s platformom Ivana A, koja je puštena u rad 22. listopada 1999. godine. Istraživanja, pripreme i projektiranje trajali su puno duže, a pokrenuti su prije pola stoljeća, kada je počelo seizmičko snimanje podmorja na hrvatskom dijelu Jadrana. Prva istražna bušenja krenula su 1970. godine, a tri godine kasnije otkriveno je plinsko polje Ivana, do danas najveće u Sjevernom Jadranu. Iako su pronađene značajne zalihe plina, priča je stala, sve do 1996. godine, kada Ina ulazi u partnerstvo s Agip-om, tvrtkom u sastavu talijanskog energetskog diva ENI, s kojim osniva tvrtku INAgip te započinje razrada više plinskih polja, odnosno bušenje i postavljanje platformi te izgradnja plinovoda prema kopnu, tada još samo prema talijanskoj strani. Prva platforma koja je započela s radom bila je Ivana A, smještena na istoimenom plinskom polju.

Ivana A 2006. godine dobiva i sijamsku blizanku, kompresorsku platformu platformu Ivana K, postavljenu tik do nje, tako da su dvije platforme spojene mostom. Puštanjem u pogon Ivane K, započeo je i transport plina prema hrvatskom kopnu, odnosno prema plinovodu u Puli. U međuvremenu je na plinskom polju Ivana postavljeno još šest eksploatacijskih platformi, koje nadzire i održava posada Ivane A, koju smo obišli točno na dvadeseti “rođendan”.

Prema platformi smo iz Pule isplovili u ranim jutarnjim satima, opskrbnim brodom “Borac”. Ivana A od kopna je udaljena dvadeset nautičkih milja, odnosno 36 kilometara, što je značilo oko sat vremena plovidbe. Kako rad i boravak na platformi zahtijeva posebne mjere opreza i poznavanje osnovnih pravila sigurnosti, naši domaćini iz Ine već tijekom plovidbe upoznali su nas s pravilima ponašanja, zvukovima alarma za požar, prisutnost plina u zraku, napuštanje platforme i pada čovjeka u more, te nas instruirali što činiti u svakoj od tih situacija. Upozoreni smo da se u svakom trenutku moramo držati za rukohvate, te nositi svu zaštitnu opremu koja nam je na brodu podijeljena – zaštitnu odjeću, cipele, rukavice i kacige, koje smo morali navući prije pristajanja uz platformu.

Sijamske blizanke

Plovidba je tekla ugodno, uz savršene uvjete na moru – bonacu i sunčanu vrijeme, pa smo brzo na horizontu ugledali platforme blizanke. Iz daljine izgledaju poput nečega iz SF filmova, a kako se približavamo, postajemo potpuno svjesni veličine ovih grdosija koje se uzdižu pedesetak metara iznad razine mora. Pristajanje broda uz platformu posada izvodi rutinski, a posjetitelji sve ruksake, kamere i drugu opremu moraju ukrcati u posebnu košaru koja je dizalicom s platforme spuštena na palubu “Borca”.

– Dok se uspinjete stepenicama, ne smijete nositi ništa u rukama, takva su pravila sigurnosti i moramo ih se pridržavati. Stvari će vas čekati na gornjoj palubi, objašnjavaju nam članovi posade broda.

Iskrcavamo se i odmah krećemo uz stepenice, put jedne od najviših platformi, gdje slijedi još jedno predavanje o sigurnosti. Penjanje definitivno nije za one koji se boja visine, jer su stepenice i “pasarele” uz rub platforme napravljene od metalnih rešetki, kroz koje se vidi koliko se visoko uspinjemo iznad površine mora. Stižemo na cilj, gdje nas čeka Hrvoje Herceg, šef ili službeno nadzornik platforme, s nekolicinom kolega. Odmah nas upoznaju s pravilima ponašanja, a prije svega s postupcima u slučaju opasnosti. Okupili su nas na mjestu na kojemu se u slučaju bilo kakvog alarma moramo svi skupiti, u blizini zatvorenog čamca za spašavanje koji visi na sohama iznad mora.

– Gdje god budemo išli, na podu će biti iscrtane strelice. U slučaju bilo kakve opasnosti, pratite strelice koje će vas dovesti najkraćim putem do ovog mjesta. Izvan prostorija za smještaj posade morate u svakom trenutku nositi svu zaštitnu opremu, objašnjava nam posada, uz posebno upozorenje snimateljima da kamere tijekom obilaska smiju koristiti samo na mjestima gdje im posada izričito dozvoli snimanje.

– Nije to zbog nekakvih velikih tajni, nego isključivo iz sigurnosnih razloga. U nekim dijelovima postrojenja postoji opasnost od prisustva plinova, odnosno požara i eksplozije, a korištenje kamere u takvim okolnostima može uzrokovati zapaljenje, objašnjavaju nam domaćini. Nakon još sigurnosnih uputa, krećemo u “turistički obilazak” obiju Ivana.

S gornje plaube spuštamo se sve niže, a naši domaćini nam strpljivo objašnjavaju koji se proizvodni procesi odvijaju u kom dijelu nevjerojatno zamršenog labirinta cijevi, ventila, pumpi, spremnika i nebrojenih drugih komponenti čije nazive nismo ni pokušali zapamtiti. Crpljenje prirodnog plina, objašnjava nam Herceg, nije samo bušenje rupe u morskom dnu i puštanje plina u cijevi. Prethodno se iz plina mora izdvojiti voda i vlaga, kao i eventualne druge nečistoće.

– Na polju Ivana plin je vrlo čist, čak 99,5 posto čini metan, tako da, primjerice, nemamo postrojenje za izdvajanje sumporovodika koji je prisutan na nekim drugim bušotinama. No mora se izdvojiti voda a kasnije i preostala vlaga, a na kompresorskoj platformi Ivana K tlak plina se diže na pedeset atmosfera, kako bi se mogao upumpati u plinovod, pojednostavljuje nam cijeli proces nadzornik platforme, iako je i laicima jasno da od bušotine do plinovoda postoji cijeli niz procesa i operacija koje moraju biti zadovoljene.

Osim proizvodnih tu je i veliki broj raznih drugih postrojenja, poput onog za proizvodnju električne energije, naravno iz plina, po dva generatora na svakoj platformi, postrojenja za obradu otpadnih voda, a Ivana A je jedina platforma u Sjevernom Jadranu opremljena i desalinizatorom – uređajem za proizvodnju pitke vode iz mora.

– S platforme se ništa ne baca u more. Sav otpad se predaje na opskrbne brodove i šalje na kopno, a otpadne vode se pročišćavaju, kaže Herceg. Pitamo ga je li voda iz desalinizatora doista pitka.

– Je. Osobno sam je probao, iako se ta voda koristi za pranje, tuširanje i druge potrebe na platformi, a pije se “flaširana” voda i druga bezalkoholna pića, dok je alkohol strogo zabranjen, kaže nam ovaj Zagrepčanin, inženjer naftnog rudarstva, koji je uredski posao u Ininom sektoru istraživanja i proizvodnje prije godinu i pol dana zamijenio radom na platformi. Zanima nas zbog čega se na to odlučio.

Tisuće stepenica

– Ukazala se prilika i odlučio sam je iskoristiti. I nije mi nimalo žao. Ovo je dinamičan posao, uvijek se nešto događa, radi se dosta, ali imamo i slobodnog vremena, jer radimo u smjenama. Dva tjedna smo na platformi pa dva tjedna kod kuće, kaže Herceg, dok palubu po palubu obilazimo Ivanu A. Nakon toga, mostom prelazimo na Ivanu K, što je poseban doživljaj, koji gotovo svi posjetitelji koriste kako bi “opalili” pokoji selfie jer snimanje i korištenje mobitela na tom je dijelu dozvoljeno. Ivana K posve je drugačija od Ivane A, jer na njoj nema prostorija za smještaj posade, već je riječ isključivo o radnoj platformi na kojoj se sav plin koji dolazi iz okolnih, povezanih platformi, sabija na tlak od pedeset bara i tek onda šalje u sustav.

​​Ponovno se uspinjemo i spuštamo nebrojenim stepenicama a posada i Inini stručnjaci s kojima smo stigli pokazuju nam i objašnjavaju razne dijelove procesa. Na kraju, vraćamo se mostom do Ivane A i odlazimo na sam vrh, na platformu za slijetanje helikoptera.

– Prali smo je danima, zbog ovog posjeta, “u povjerenju” nam, uz smijeh kaže jedan od članova posade, objašnjavajući kako je platforma osim za helikoptere, omiljeno sletište i galebovima iza kojih ostaje što već iza galebova ostaje. – Sinoć je bila čista kao suza, ali noćas su opet obavili svoje pa smo jutros morali još jednom prati, kaže nam platformaš, a njegove riječi potvrđuju tragovi vode po rubovima sletišta za helikoptere s kojeg se pruža fantastičan pogled na pučinu, što smo naravno iskoristili za još jednu turu fotografiranja, kao i za zajedničku fotografiju s članovima posade.

Posadi se nakon toga pridružujemo u njihovim prostorijama. Na Ivani A je uvijek petnaest stalnih članova posade, ali kako nam je objasnio poslovođa Suša, najčešće je na njoj veći broj ljudi od toga, jer održavanje raznih sustava učestalo zahtijeva veće radove pa na platformu dolaze vanjski izvođači. Maksimalno ih na Ivani u istom trenutku smije biti 42 pa je i životni prostor posade prilagođen toj brojci, od salona do broja kabina za spavanje u kojima su po dva kreveta.

– Kada smo sami, onda svatko od nas ima svoju kabinu, a kada je veći broj ljudi, spava se po dvojica u svakoj, kaže Suša.

Kako izgleda svakodnevni radni dan na “komadu željeza” usred ničega, zanima nas.

– Odličan je ovo posao. Radim ga već petnaest godina, a još mi sedam fali do mirovine i nadam se da ću ih provesti ovdje. Mislim da sam vam time sve rekao. Radi se dosta, ali posao nije dosadan ni monoton. Uvijek je nešto novo i drugačije. Osim ove dvije platforme, održavamo i okolnih šest na koje idemo opskrbnim brodom, prema unaprijed određenom rasporedu, naravno, ako to vremenske prilike dopuštaju, ili po potrebi, u slučaju nekog kvara. Kad je loše vrijeme, odnosno valovi iznad metra i pol visine i vjetar jači od trideset kilometara na sat, tada se ne radi na drugim platformama ni na otvorenom. Ovaj posao nije za svakog, ali mi koji ga volimo ne bi ga mijenjali za neki drugi, kaže Suša.

Jedan od većih problema mu je, dodaje u šali, održavanje tjelesne težine.

– Imamo odlične kuhare i jako dobru hranu pa je zbilja izazov ne udebljati se, bez obzira što dnevno prođemo tisuće stepenica. Uvjeti života su općenito dobri. Imamo teretanu, stol za stolni tenis, gledamo TV na kojemu imamo velik izbor programa, a u slobodno vrijeme se dosta družimo, pričamo pa dan prođe vrlo brzo. Od prije nekoliko godina uveden je wi-fi internetski sustav, tako da se sada svakodnevno možemo, u miru svoje kabine, čuti, a video vezom i vidjeti s obitelji i prijateljima, što nam puno znači, kaže Suša.

Svi kontinentalci

Kako je živjeti između kopna i mora, pola vremena kod kuće, pola na platformi, pogotovo za kontinentalca iz Ivanić Grada te kakav je obiteljski život radnika na platformi, zanima nas.

– Ovdje smo zapravo svi s kontinenta. Jedino su kuhar i sobar Zadrani, a svi ostali smo iz Slavonije, Moslavine i tako dalje. Smjene su taman pogođene. Dva tjedna tu, dva kući, jedino se zna po koji dan odužiti kad je loše vrijeme pa ne možemo brodom do Pule. Nije to predugo izbivanje i odvojenost od familije, a kad dođeš kući opet si tamo toliko da stigneš sve obaviti i napraviti i ne stigneš dosaditi supruzi i djeci, haha. Iako, kad se bliži četrnaesti dan kod kuće, znaju me već pitati kad idem, smije se Suša.

Iako se svi dobro raspoloženi, posao na platformi je ozbiljan, i u tom dijelu, ističe poslovođa, nema improvizacija i neodgovornosti, kako po pitanju rada postrojenja, tako i sigurnosti i zaštite okoliša. Svaki od radnika, dodaje, na početku karijere, uz prethodne razgovore i stroge liječničke kontrole, prolazi kroz višemjesečni period evaluacije, ne samo po pitanju stručnosti, nego i ponašanja u specifičnom okruženju plinske platforme te međuljudskih odnosa.

– To je vrlo bitno, da se čovjek uklopi i da ne radi probleme kolegama. Dovoljan je jedan takav da naruši atmosferu među cijelom posadom. Zato, ako se rijetko doduše, pojavi netko tko se ne uklapa, ne može ostati na platformi. Rezultat toga je da smo svi ovdje doista prava “klapa”, više prijatelji nego samo kolege s posla. Neki od nas tu su od prvog dana rada platforme, svi se odlično poznajemo i mahom dobro slažemo. Zato i volimo ovaj posao, zaključuje Suša.

Njegove riječi o odličnoj kuhinji potvrdio je odličan ručak s tri menija koji je za nas bio pripremljen na Ivani A, nakon kojeg se naš posjet približio kraju. Još malo slikanja s posadom, pozdrav, spuštanje do broda i natrag u Pulu, s “punom torbom” dojmova s prve plinske platforme u hrvatskom dijelu Jadrana.