Okupljanje Hrvata

Na sceni ili mi, ili oni: Draghi, zatišje i dvije zastave

Jasmin Klarić

Nema, naime »trećeg« puta. Iako se i u ovom izbornom ciklusu toliko uporno najavljivalo kako su svi umorni od najvećih stranaka i kako je vrijeme za nove igrače, čini se da će biti nezamislivo da netko ugrozi primat blokova koje vodi HDZ i SDP



U samo nekoliko dana javni diskurs u Hrvatskoj potpuno je promijenio tematiku kojom se bavi. Rijetko je za vidjeti tako brz i moćan prekoret – od ideoloških sudara za vrijeme izborne kampanje, najžešćih etiketa poput »kriminalne zadruge« i »Jugoslavena«, odjednom se prešlo na – ekonomiju. I to svjetsku.


  Malo koga već danas u političkom i medijskom životu zemlje zanimaju izmjene zakona o braniteljima, ili što je sljedeće u »slučaju Bandić«, sad je top tema ekonomska stabilnost zemlje, fiksiranje tečaja, devizne rezerve i tisuću milijardi koje je Europska središnja banka upravo krenula »bacati iz helikoptera«, kako bi pokrenula europsko gospodarstvo zapelo nakon mikro oporavka iz 2010. i 2011. godine (baš je šašav taj Mario Draghi, zar mu nije jasno da je za rješenje ekonomske krize u EU dovoljno – smijeniti Milanovića?!).


Mijau federacija


Iako nema sumnje da će se ideologija hitro vratiti na hrvatsku scenu (i ulice) vrlo brzo u ovoj izbornoj godini, velike ekonomske teme neće tako lako prepustiti primat. Jer, šalu na stranu, potezi Europske središnje banke doista su povijesni, s koje god strane da se pogledaju. Upucavanje više od tisuću milijardi eura u posrnulo gospodarstvo Unije najradikalnija je ekonomska mjera koju je ta institucija poduzela za svog postojanja. Ona, pritom, znači snažnu točku na kraj rečenice o politici surove štednje kao jedinoj mjeri kojom se EU, »konsolidira« za izlazak iz krize. Germanski vođena gospodarska politika, jednostavno, nije upalila. Štoviše, nakon što je iskopala daleko dublju rupu ionako problematičnim ekonomijama s periferije eurozone (a ima svoje »prste« i u dijelu hrvatskih ovogodišnjih minusa) vraća se u vidu recesije i u samu Njemačku, pa ne čudi ni da je Angela Merkel ovaj put ipak skinula nogu s kočnice koja je dosad zauzdavala slične poteze ekipe Maria Draghija.




  Je li sve skupa, međutim, premalo i prekasno, pokazat će samo mjeseci i godine koji slijede. Hrvatska ima itekakvih razloga nadati se da će Draghijev potez »upaliti«, jer je, bez obzira na sve lokalne probleme, očekivati imalo značajniji oporavak domaćeg gospodarstva dok se eurozona kupa u pesimizmu, recesiji i deflaciji je – nemoguća misija. Promjena europske ekonomske paradigme, pritom, dok je u Hrvatskoj sve glasniji bat čizama onih koji zagovaraju »nužne reforme« (ali se rijetko usude reći što one podrazumijevaju, odnosno koliko »leševa«, u vidu prije svega otkaza i smanjenih primanja podrazumijevaju) može biti posljednja slamka spasa za one već obilježene kao žrtve »bogu slobodnog tržišta«.


  No, još jedna stvar je užasno bitna posljedica poteza Europske središnje banke, a koja će zrijeti kako će vrijeme prolaziti – pogotovo ako Draghijeve mjere poguraju pluseve u prvi plan: EU sve više postaje država. Nitko je, jasno, dugo, dugo neće tako nazivati, ali ako mijauče kao mačka i ako lovi miševe kao mačka…


  Ovom mjerom, dakle, kao nikad dosad, s razine tijela Unije se povuklo poteze koji vode računa o stabilnosti financija zemalja članica. Znači, o koraku prema daljnjem usklađivanju ekonomskih politika. Dakle, imamo sve bitniji europski parlament, sve drčniju »europsku Vladu« (Junckerova Europska komisija), a evo sad i sve harmoniziranju gospodarsku politiku i moćniju centralnu banku.


  Ne, nitko ovo (još) neće nazvati federalizacijom Unije, ali…


  Mijau.


Blažena šutnja


U Hrvatskoj, među »uobičajenim sumnjivcima«, dakle temama koje inače dižu paru u javnosti – kulturnim međustranačkim ratovima i unutarstranačkim igrama prijestolja je zavladalo blaženo zatišje.


  Nakon pobjede na izborima i nekoliko nevjerojatnih rečenica u nastupnim interviewima, Kolinda Grabar-Kitarović je potpuno nestala iz javnosti. Vjerojatno se bavi tehnikalijama preseljenja na novu funkciju u koju spada i kreiranje savjetničkog tima. Imena ljudi koji će ga činiti bi mogli jako puno reći o tome kani li se Grabar-Kitarović odmaknuti od Karamarka, ili odigrati ulogu HDZ-ovog isturenog centarfora u bitki za stvarnu političku vlast u zemlji (koja se ne dobija na predsjedničkim izborima). I jedna i druga pozicija su, da se razumijemo, legitimne.


  Kao što je legitimna i blažena šutnja koja je zavladala u vrhu SDP-a. Nezadovoljstvo Milanovićem stavljeno je na debelu pauzu i ako je itko očekivao buru u toj stranci nakon poraza Ive Josipovića (koga?) debelo se prevario. Milanović će biti Pedro izgubi li parlamentarne izbore i u stranci se neće moći izbrojiti one koji će uprijeti prst optužbe ravno u njega. Milanović će, dalje, biti heroj pobijedi li na parlamentarnim izborima, i u stranci se neće moći izbrojiti one koji će se hvaliti kako su ga podupirali i u najtežim vremenima. I to je legitimno. Ali je malo mučno.


  Uglavnom, neobični su ovi dani, s političkim topovima koji krešu samo na pitanjima tečaja, brzine rješavanja problema i s rukama u Saboru koje se dižu u podršku prijedlozima Vlade – sa svih strana. No, nema straha. Neće potrajati.


Josipovićeva pobjeda 11.1.


Osim sad vrlo vidljivog i snažnog zaokreta Vlade prema imageu tijela »koje rješava probleme građana« (a koji je započeo još jesenas), na oblikovanje političke scene ususret parlamentarnim izborima vrlo snažno će utjecati rezultati predsjedničkih izbora. Naime, tu su se pokazale još dvije stvari koje su izrazito bitne i u koje se, sve do 11. siječnja moglo itekako sumnjati. Prvo, građani (Hrvatice i Hrvati, građani i seljaci, oni koji žive u stanovima i oni koji žive u kućama…) su itekako motivirani za izlazak na izbore, unatoč tonama novinskog papira utrošenog na priče o »razočaranosti« u politiku i shodno tome delegitimaciji demokracije u Hrvatskoj. Ako se na relativno nevažne izbore kakvi su predsjednički na birališta otputilo skoro 60 posto ljudi, teško je sumnjati u to da će glasačko pravo na parlamentarnim izborima iskorisiti manje od dvotrećinske većine birača. To je golema brojka. Nema straha, dakle, za to da su se građani »umorili« od demokracije.


  Drugo, unatoč pobjedama HDZ-ovog bloka na europskim izborima, pogotovo onoj vrlo uvjerljivoj iz 2014. godine (plus 12 posto), ukupni politički odnosi »lijevog« i »desnog« bloka u Hrvatskoj su iznimno izjednačeni. Prednost Grabar-Kitarović je iznosila (u Hrvatskoj) manje od dvije tisuće glasova. Na preko 2,25 milijuna glasova!


  Štoviše, kad bi se brojke propustile kroz deset izbornih jedinica (kako se bira sastav Sabora), pobjedu bi odnijela »Josipovićeva« lista (71:69 mandata).


  Naravno, stvari se ne mogu toliko pojednostaviti, radi se tek o igri brojkama, jer će na parlamentarnim izborima biti mnogo, mnogo više kandidata od samo dvoje (kao u predsjedničkim izborima) i jer će u igri biti neki drugi ljudi, a ne Grabar-Kitarović i Josipović. No, generalno, jasno je da su blokovi izjednačeni.


  Stoga nije ni čudno da je Milanović odmah krenuo u pokušaj okrupnjavanja Kukuriku koalicije, kako bi parirao Karamarkovom megaskupu devet stranaka. Za očekivati je da će u mjesecima koji slijede biti još više i još upornijih pokušaja okupljanja političkih snaga pod jednu od dvije zastave. I da će salve licemjerja koje su isplivale nakon Milanovićeve izjave »ili mi, ili oni« ustuknuti pred jasnom političkom pragmom.


  Nema, naime »trećeg« puta. Iako se i u ovom izbornom ciklusu toliko uporno najavljivalo kako su svi umorni od najvećih stranaka i kako je vrijeme za nove igrače, čini se da će baš ovaj put, biti potpuno nezamislivo da netko drugi ugrozi primat blokova koje vodi HDZ i SDP. Ukoliko ostanu sami, ORaH i Savez za Hrvatsku će vjerojatno ući u Sabor, ali sigurno neće imati presudnu ulogu u kreiranju vladajuće politike.


  Jasno je. Na sceni su »ili mi, ili oni«. S koje god strane političke razdjelnice pogledali.