'NOGOMET I POLITIKA' DRAŽENA LALIĆA Kako je Rijeci 1999. godine ukradeno prvenstvo

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Povijesni pregled odnosa politike i nogometa možda je do sada najbolja sistematizacija te teme u literaturi

Nova knjiga sociologa Dražena Lalića »Nogomet i politika«, s podnaslovom »Povijest međuodnosa nogometa i politike u Hrvatskoj«, djelo je koje pretendira biti više od puke sociološke analize. Imao sam priliku sa samim autorom razgovarati dok se knjiga još tiskala te mi je evidentno bilo da na neki način ovo drži svojim najbitnijim uratkom do sada.

I zbilja, kad se knjiga pročita, ne može se izbjeći zaključak da je važna. Možda je u pitanju ovaj sam trenutak u društvu, gdje je nogomet postao direktno ogledalo života i politike prije svega. Možda je kriva globalizacija i popularizacija nogometa, gdje htjeli ne htjeli ljudi na dnevnoj razini dolaze u kontakt s tim sportom i najvećim zvijezdama istog. No, u svakom slučaju ovom knjigom Lalić je ušao u razradu fenomena koji su, moglo bi se kazati, sastavni dio društvenog uređenja. Djelo ima težnju da istovremeno bude i znanstveno, ali i publicističko, namijenjeno najširem spektru publike, koju zanima bilo politika, bilo nogomet, ili u konačnici oboje. I u tom nastojanju Lalić ne bježi od jedne stvari, osobne involviranosti u neka događanja, kao i činjenice da je navijač Hajduka iz Splita. Zbog toga knjiga ima čak i literarnu vrijednost, jer je u jednom pogledu i autobiografska.

Utakmica Hajduk – Crvena zvezda

Čak i dobrim znalcima povijesnih zbivanja u nogometu može biti iznenađenje činjenica koju je Lalić prepričao s famozne utakmice na Poljudu Hajduk – Crvena zvezda, odigravane u vrijeme kad je umro Josip Broz Tito. Naime, toj je utakmici prethodila tučnjava na sjevernoj, navijačkoj tribini. »Sjećam se ponajprije kako je veća skupina navijača Crvene zvezde zajedno s nekim vojnicima došla bodriti svoj klub baš s te tribine gdje se okuplja Torcida, pa su ih nakon žestoke tučnjave, u kojoj je intervenirala i milicija navijači Hajduka otjerali s tog dijela stadiona«, prepričava autor i svjedok vremena, uz dodatak da nitko od uhićenih za tučnjavu, zbog okolnosti tog dana, nije na kraju precesuiran, već su svi pušteni. A napomenuo je i jednu relativno poznatu stvar, ali koju valja tu i tamo ponoviti: tog dana su na terenu plakali svi, pa i neki koji će se desetak godina poslije busati u velika hrvatska nacionalistička prsa.

Lalić je sjajno primijetio da je Zdravko Mamić tek simbol lošeg upravljanja nogometom i da njegovo micanje neće automatizmom riješiti probleme. »Kad Mamić otiđe iz nogometa…, neki će drugi gramzljivi menadžer ili dužnosnik, najvjerojatnije manje ekstrovertiran i zanimljiv za javnost od ‘Maminja’ (tako Mamića često zovu obični građani, pa i neki mediji) te svakako pažljiviji u komuniciranju, nastaviti djelovati po obrascima koji osiguravaju neprispodobiv pristup moći i novcu«, zaključuje, nažalost najvjerojatnije točno, autor.

Općenito gledajući, povijesni pregled odnosa politike i nogometa na ovim prostorima možda je i do sada najbolja sistematizacija te teme u literaturi. I da netko ne pomisli kako se radi o nečem kratkom, ovdje govorimo o sintezi na preko stotinu kartica, koja na pitak način prolazi kroz sve bitne događaje u nogometu na ovim prostorima, ali zapravo i šire od nogometa. Jedan dio govori možda simbolično i najviše o samom odnosu nacija na ovim prostorima, nogometu, politici i etnifikaciji. Naime, 19. svibnja 1911. HAŠK i reprezentacija Srbije odigrali su utakmicu koja je završila »obostranim osjećajem povezanosti Hrvata i Srba«, sve na tragu panslavenstva. Šest dana prije 79. obljetnice ove utakmice dolazi do neodigranog susreta Dinama i Zvezde, gdje se sukobljavaju zagrebački navijači, milicija i Delije predvođene Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Baš ta simbolika ove dvije utakmice govori što se sve zbivalo na ovim prostorima.

Sva bitno posljednjih 17 godina

Riječkim čitateljima svakako će biti zanimljiv dio o, kako Lalić otvoreno i bez ograda piše, ukradenom prvenstvu Rijeci 1999. Iako bi se ovdje dalo raspravljati s autorom je li ta utakmica bila za povijesni ili aktualni dio. Jer, dosta nogometnog establišmenta od tada i danas ima utjecaju. I tu ima dijelova autobiografičnosti, s obzirom na to da je sam autor bio na utakmici Hajduk – Rijeka 1-3 kolo prije »onog« dvoboja na Kantridi, a gdje je Rijeka uopće došla u mogućnost da pobjedom protiv Osijeka postane prvak države.

Namjerno ne želim mnogo pisati o glavnom dijelu knjige, suvremenom odnosu politike i nogometa u Hrvatskoj, jer je to dio koji čitatelj zapravo mora doživjeti za sebe.

Treba tek kazati da je Lalić uspio ponovno jako dobro sintetizirati sva bitna događanja u ovih posljednjih 17 godina, a čak će i dobro upućenog potresti kako to izgleda kad se na nekoliko stranica nabraja skandal po skandal u domaćem nogometu, kao da se radi o filmu »Beskonačni dan«.

Dio o navijačkim skupinama svakako će izazvati široku raspravo među simpatizerima nogometnih klubova, jer je Lalić dao pregled obje strane te medalje, i one nasilničke i one, kako bi se reklo, graditeljske. Obzirom na njegovu nepobitnu pripadnost hajdučkom navijačkom puku, Dražen Lalić bi mogao najviše kontroverzi izazvati dijelom u kojem kritizira rad udruge Naš Hajduk. Za koju drži da bi aktivnije trebala sudjelovati u operativnom radu kluba, što sama udruga odbija, želeći ostati samo nadzor sustava, a ne i imenovatelj osoba.

Za kraj, početak. Knjiga je posvećena iskonskim navijačima Hajduka, »pravim navijačima i borcima za pravdu«, kako ih autor u posveti naziva.