Zlostavljanje na poslu

Mobbing u Hrvata: Svaki četvrti radnik trpi teror na radnom mjestu

Ljerka Bratonja Martinović

Tijekom svog radnog vijeka svaki zaposleni ima 25 posto šanse da barem jednom bude žrtva mobbinga, a u zadnjih godinu dana specijaliziranu ambulantu su posjetile žrtve zlostavljanja iz svih krajeva Hrvatske - Vukovara, Rijeke, Pazina, Raba, Splita, Karlovca...



Mehaničar-serviser teške mehanizacije, socijalna radnica, radnica na trezoru velike državne firme, znanstvenik, odgajateljica, domar, mesar, sutkinja… iako naizgled nemaju ništa zajedničkog, ovi su ljudi članovi nesretnog tima stotina mobingiranih osoba u Hrvatskoj koji su prošli kroz ambulantu za mobbing, a neki od njih i danas trebaju pomoć stručnjaka.



poštenjaci, osobe koje prijave nepravilnost ili kršenje zakona / mlade, tek zaposlene osobe / osobe koje su odgovorne, motivirane za rad, uredne, savjesne, s osjećajem za socijalnu pravdu / osobe koje traže promjene, npr. novi kompjuter, više samostalnosti u radu / tjelesni invalidi.



U zadnjih godinu dana, ambulantu su posjetile žrtve zlostavljanja na radnom mjestu iz svih krajeva Hrvatske – iz Vukovara, Rijeke, Pazina, Raba, Splita, Požege, Karlovca i drugih mjesta. Iako su im priče različite baš kao i njihova zanimanja, u suštini svi su oni dovedeni u istu poziciju – izgubili su pravo na miran život, dostojanstven rad, a neki i svoja radna mjesta.   Procjenjuje se da je mobbingu na radnom mjestu izložen svaki četvrti radnik. U hrvatskim prilikama, to bi značilo da je na radnom mjestu zlostavljano čak 325.000 radnika! Najčešće su to osobe od 36 do 50 godina, nerijetko visokoobrazovane, a procjenjuje se da je čak 50 do 60 posto dana provedenih na bolovanju zapravo posljedica mobbinga.   – Dvanaest godina s grčem u želucu odlazio sam na posao jer nisam znao što me tamo čeka – ilustrirao je u svojoj knjizi o mobbingu pakao kroz koji je prošao profesor tjelesne kulture Mladen Sabljak. On se petnaest godina borio za radno mjesto u jednoj zagrebačkoj školi. Zlostavljanje je »zaradio« time što se, mimo privatnih interesa svojih kolega, suprotstavio odluci školskog odbora da maturalce organizira samo jedna turistička agencija.    osjećaj napetosti, iscrpljenost,  neprestana zaokupljenost događanjima i osobama na poslu,  nedostatak koncentracije,  nesanice,  mučni ponavljajući snovi,  smetnje disanja, osjećaj pritiska u prsištu ili nemogućnosti udaha,  osjećaj zapora u grlu, poremećaji teka – mršavljenje ili debljina, poremećaj pražnjenja crijeva i(li) mjehura,  poremećaj mjesečnice, aritmije, povišeni krvni tlak,  poremećaji endokrinog sustava,  poremećaj lučenja štitnjače,  alergijske reakcije kože,  poremećaj imuniteta, motorička inkoordinacija – lakše ozljeđivanje,  dekoncentracija u prometu, osjećaj životne osujećenosti,  nedostatak samopouzdanja,  osjećaj rezignacije,  suicidalne misli.





Napuštanje posla


Posebnog razloga za mobbing, međutim, ne mora biti. Spomenuta radnica na trezoru došla je na udar kolega nakon unaprjeđenja, kada su je počeli zasipati neukusnim primjedbama i sabotirati u radu miješajući novčanice u već izbrojanim svežnjevima. Mehaničar-serviser htio je svojoj tvrtki prištedjeti novac i riješiti kvar teškog građevinskog stroja za 500-tinjak kuna, umjesto više tisuća eura, a za nagradu je degradiran.

Socijalnu radnicu šikanirali su na radnom mjestu jer ima dijete s teškoćama u razvoju, sutkinju jer su od nje htjeli pristranost u odlučivanju… Mesara, ekonomisticu i odgajateljice zlostavljači su uzeli na zub »samo onako«…



uzimanje preporučenih lijekova, mentalna samorelaksacija, meditacija, vježbe, molitve, već prema tome što je pojedinoj osobi najbliže i najprihvatljivije, traženje korisnih savezništava, odlazak u rodnu sredinu, do bliskih osoba.



   Tijekom svog radnog vijeka svaki zaposleni ima 25 posto šanse da barem jednom bude žrtva mobbinga, ako naleti na zlostavljača i pokaže se dobrom metom za mobbing. Mobbing je daleko više od povremenih konflikata ili uredskih svađa. Tko ga prakticira, ima svjesnu namjeru da naškodi radniku ili da ga prisili da napusti radnu sredinu.   Prema anketi koju je 2009. provela udruga Mobbing na 400 ispitanika, zlostavljanju na poslu više su izložene žene (64 posto), mahom u državnom sektoru (52 posto) i zaposleni koji rade u manjim tvrtkama (61 posto). Mobbing češće proživljavaju radnici nižeg stupnja obrazovanja, jer je više od polovine (57 posto) žrtava završilo osnovnu ili srednju školu, dok je onih s visokom stručnom spremom oko 24 posto. Čak 86 posto žrtava mobinga u stalnom je radnom odnosu u svojoj tvrtki.   Najučestaliji način mobbinga je iznošenje nedokazanih tvrdnji i traženje greške u poslu, a posljedica takva nasilna ponašanja osjećaj je poniženosti kod žrtava (83 posto). Sve rezultira gubitkom radne motivacije i koncentracije, a u čak 70 posto slučajeva zlostavljanje završava napuštanjem posla.   Osim što donosi štetu poslodavcu, mobbing košta i državu. Podaci HZZO-a za 2009. godinu kažu kako je ukupan broj osoba čije se dijagnoze povezuju s mobbingom 34.142, što je oko tri posto ukupno zaposlenih. Trošak njihova bolovanja i liječenja državu stoji 1,5 milijardi kuna ili oko jedan posto ukupnog BDP-a.   Žrtve mobbinga u Hrvatskoj mogu se obratiti za pomoć nevladinim udrugama, ili zatražiti pomoć u zagrebačkoj ambulanti za mobbing gdje je trenutačno u tretmanu 60 osoba. Dok se žrtvama mobbinga uglavnom pomaže tako da ih se šalje na bolovanje i psihijatru, ambulanta koju je pokrenuo doktor medicine rada Davorin Ražić podrazumijeva multidisciplinarni pristup u kojem se pacijent obrađuje psihički i somatski, kako bi se vidjelo je li mobbing uz psihičke traume prouzročio i neka fizička oštećenja. Ovakav pristup jedinstven je u Hrvatskoj, a i većem dijelu Europe, pa je tim dr. Ražića nedavno u Padovi europskim liječnicima prezentirao svoj rad.   


Zlostavljači su često osobe s ozbiljnim poremećajima ličnosti – psihopati – koji maltretiraju žrtvu zbog osjećaja antipatije, ljubomore, zavisti, straha ili želje za vlašću (kratomanska paranoja). Često najvažnija karakteristika ličnosti zlostavljača jest egocentričnost. Ima sliku o sebi kao o osobi kojoj svi moraju dati ono što traži, svi trebaju biti zahvalni za ono što je učinila za ustanovu, a zapravo iskorištava druge. Nesposoban je za empatiju, ne može se uživjeti u probleme i osjećaje drugih. Krivnja je uvijek na drugima, često s paranoidnim karakteristikama. Te osobe smatraju da su ih žrtve htjele napasti, a ne obratno.



Svađa nije mobbing


Svakoga tko dođe u ambulantu, tim stručnjaka će najprije provjeriti, odnosno utvrditi radi li se doista o žrtvi mobbinga.   – Dio ljudi odbijemo jer se ponekad radi o svađi na radnom mjestu ili nepoznavanju »reda veličine«. Dođu nam i oni koji imaju problem s autoritetom, ne žele slušati šefa već bi sami htjeli rukovoditi, no takvih ipak nema puno – kaže dr. Ražić kroz čiju su ambulantu prošle stotine radnika zlostavljanih na radnom mjestu.    Većina ih se dođe javiti i kad završe tretman i riješe svoj problem. To je izuzetno važno, ističe dr. Ražić, jer je osobama koje su kod nas u tretmanu dragocjeno da vide kroz što su prošli drugi, i što treba činiti u takvoj situaciji.   Već je nekoliko žrtava mobbinga u nas izvojevalo pobjedu, među njima i Srećko Sladoljev iz Imunološkog zavoda, poznat kao osoba koja je otvorila priču o neregularnom uvozu pandemijskog cjepiva protiv gripe.   – Iz tog se slučaja vidi da ljudi izloženi mobbingu polako dobivaju svoje bitke, a mnogima još treba pomoć. Mobbing je u Hrvatskoj apsolutno u porastu – zaključuje Ražić.


Ponavlja se jednom tjedno


Mobbing je prvi opisao njemački psiholog Heinz Leymann 1984. godine. Definirao ga je kao »psihološki teror na radnom mjestu, neprijateljsku i neetičnu komunikaciju sustavno usmjerenu uglavnom jednom pojedincu, koji je zbog mobbinga gurnut u poziciju u kojoj je bespomoćan ili u nemogućnosti obraniti se«. Mobbing se, po definiciji, ponavlja barem jednom tjedno i to kroz dulje razdoblje, najmanje šest mjeseci. Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja to maltretiranje dovodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje.


Bori se ili bježi


Reakcija organizma u stanju stresa je često ekstremna, više ili manje vidljiva na raznim tjelesnim sustavima, a zbiva se po arhaičnoj reakciji tijela na opasnost u smislu »bori se ili bježi«. To kod ljudi izaziva različite tjelesne smetnje, od poremećaja tjelesnih funkcija, do -  vidljivih organskih promjena na različitim organima sve do najtežih ishoda.