Reuters
Ključno je da hrvatsko iseljeništvo vrati povjerenje, te da vidi da neće izgubiti svoj novac investirajući u gospodarstvo Hrvatske, kaže Marin Sopta. Obveznice za dijasporu uspješno su uvele Indija i Izrael
RIJEKA Hrvatskoj trebaju novi krediti da njima zatvori stare, ali i da pokrije tekuće dugove. To će se riješiti novim izdanjima obveznica, a prva, inozemna, najavljena je uskoro, u visini milijardu eura. Svojevremeno se govorilo o izdanju tzv. narodnih obveznica gdje bi u državne vrijednosne papire uložili građani. Ta se opcija više ne spominje, no iz svijeta stiže vijest koja bi mogla dati ideju našem ministru financija, a to su tzv. obveznice za dijasporu čije tržište sve više raste. Naime, sve veći broj zemalja okreće se svojim sunarodnjacima koji žive u inozemstvu i voljni su otkupiti dug domovine, te joj i na taj način pomoći. Kako pokazuju podaci Svjetske banke iz 2013., čak 250 milijuna ljudi, odnosno oko tri posto svjetske populacije, živi izvan matične zemlje, te su za svoje domovine važan izvor financiranja: samo prošle godine kući su poslali oko 440 milijardi dolara što je tri puta više od globalne pomoći za razvoj.
Golemi iznosi dugova
Vlade sanjaju o jeftinijim sredstvima od vjernih iseljenika u teškim vremenima i tu se mogu ugledati na primjer Indije. Sredstva dijaspore spasila su zemlju tijekom krize 1991., a dijaspora je i 1998. prikupila 4,2 milijarde dolara, ublaživši međunarodne sankcije nametnute nakon nuklearnih testova, dvostruko više nego što se planiralo. Izrael, koji je prikupio preko 40 milijardi dolara putem obveznica za dijaporu od 1951. godine, zabilježio je rast tijekom rata 1967. godine. Uspjeh obveznica za dijasporu znatno ovisi o vezama matične zemlje s iseljenicima.
Za mišljenje o tome bi li hrvatska dijaspora bila voljna otkupiti hrvatske državne obveznice, pitali smo dr. Marina Soptu, predsjednika Programsko-organizacijskog odbora 2. Hrvatskog iseljeničkog kongresa koji će se u srpnju održati u Šibeniku. Sopta kaže da je teorijski to dobra ideja, no u ovom trenutku prije mu se čini kao nemoguća misija, i to iz nekoliko razloga.
– Prvi i glavni razlog je da je među hrvatskim iseljenicima izgubljeno povjerenje u državnu politiku koja se vodi prema njima. Ta je politika antiiseljenička, temelji se samo na deklarativnoj retorici, i tu bi moralo doći do velikog zaokreta. Pozitivno su primjerice odjeknule poruke predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, no sada je na institucijama da se pokrenu. Međutim, 2016. nije dosta samo govoriti, vratite se, tu je vaš dom, more, sunce, i slično. Došlo je do velikih promjena u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u odnosu na 90-te. Prije svega, došlo je do smjene generacija, a drugo, Hrvatska nikad nije išla sa sustavnom politikom prema iseljenicima, izuzev zakona koji je donesen, no to je tek pravni akt, dok je realnost nešto sasvim drugo, ističe Sopta, spominjući inicijativu iz 90-ih kada je grupa investitora, hrvatskih iseljenika iz Njemačke, htjela investirati u Inu, no određeni lobiji to su tada odbili.
Jasna je uloga dijaspore kao investicijskog bazena. Ulagači s osobnim vezama s određenom zemljom često su spremniji preuzeti rizik u lokalnoj valuti nego drugi ulagači, te po nižim prinosima, ističe voditelj Odjela za migracije i novčane doznake Svjetske banke Dilip Ratha, koji savjetuje vlade o financiranju iz dijaspore. Oni su također spremniji na ostanak u tim investicijama tijekom krize za razliku od velikih fondova koji dominiraju na tržištu obveznica gospodarstava u nastajanju, dodaje. »Kada imate na stotine institucionalnih investitora … postoji velika vjerojatnost mentaliteta krda: uhvati ih malo panika i svi krenu prema izlazu«, kaže Ratha. To je manji problem kada je bazen inozemnih investitora širi i raširen diljem svijeta, dodaje.
– Kada vidim kako druge države surađuju sa svojom dijasporom, postavlja se pitanje zašto mi ne možemo. Mislim da je problem i u pomanjkanju jedne stručne analize u koju bi bili uključeni uspješni ljudi iz dijaspore, jer je ključno da hrvatsko iseljeništvo vrati povjerenje u hrvatske državne tvrtke, te da vidi da neće izgubiti svoj novac kupujući i investirajući u gospodarstvo Hrvatske. Ne vidim primjerice razloga zašto predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković ne bi imali jedno savjetodavno tijelo, u kojem bi bili i uspješni poslovni ljudi iz dijaspore, a koji raspolažu značajnim kapitalom. Njih treba pitati za mišljenje, umjesto da ih se ignorira, zaključuje Sopta.
Teško provediva ideja
Analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić kaže da novca na tržištu ionako ima u izobilju, te da zapravo nije nužno uspostavljati neke alternativne kanale za zaduživanje. No, dodaje, ionako, a sudeći prema ranijim najavama nekih velikih investicija iz dijaspore koje se nisu ispunile, iz iskustva možemo reći da je ta ideja teško provediva.
– Naime, kada se radi o ulaganjima i kapitalu, uvijek prevlada razum. Ne možemo očekivati da će netko ulagati kod nas, a bez da se mi sami potrudimo, bez da unaprijedimo poslovno okruženje, sredimo poslovnu klimu, provedemo reforme, fiskalne prije svega, te učinimo sve što je ključno za privlačenje investitora, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Dakle, bez da se sami poboljšamo u ovom reformskom smislu, teško da će doći bilo kakve strane investicije, zaključuje Šantić.
Iako novac koji prikupljaju vlade izravno putem promoviranja vrijednosnih papira među svojim građanima u inozemstvu predstavlja samo mali dio tržišta obveznica, sudeći po broju nedavnih izdanja, čini se da njegov udio raste. Agencije, međutim, prenose kako nisu svi takvi napori dali rezultate jer su »mnoge zemlje precijenile velikodušnost svojih građana u inozemstvu«. Jedan od primjera je Grčka koja nije uspjela prikupiti očekivane tri milijarde dolara od snažne grčke zajednice u SAD-u na vrhuncu dužničke krize 2011. godine. Etiopska obveznica izdana 2009. za financiranje hidroelektrane također nije uspjela, prvenstveno jer zemlja nije uspjela uvjeriti investitore da će vratiti dug.
»Mnoge vlade trebaju se stvarno pogledati u ogledalu, kakav je bio njihov povijesni odnos prema dijaspori i iskoristiti tu stvarnost u izračunima kada nude investicije«, kaže profesorica na sveučilištu George Washington Liesl Riddle, koja se bavi pitanjima dijaspore. Neke zemlje puno rade kako bi učvrstile trajne emocionalne veze koje bi se jednog dana mogle preliti u investicije, kaže Riddle, ističući primjer Gruzije.
Jasna je uloga dijaspore kao investicijskog bazena. Ulagači s osobnim vezama s određenom zemljom često su spremniji preuzeti rizik u lokalnoj valuti nego drugi ulagači, te po nižim prinosima, ističe voditelj Odjela za migracije i novčane doznake Svjetske banke Dilip Ratha, koji savjetuje vlade o financiranju iz dijaspore. Oni su također spremniji na ostanak u tim investicijama tijekom krize za razliku od velikih fondova koji dominiraju na tržištu obveznica gospodarstava u nastajanju, dodaje. »Kada imate na stotine institucionalnih investitora … postoji velika vjerojatnost mentaliteta krda: uhvati ih malo panika i svi krenu prema izlazu«, kaže Ratha. To je manji problem kada je bazen inozemnih investitora širi i raširen diljem svijeta, dodaje.
