Krajem ove, ili početkom sljedeće godine Hrvatska će izići na parlamentarne izbore kakve dosad nikad nije imala. Prvi put će se, naime, sučeliti oči u oči ne samo dvije najveće stranke, ili jedan blok protiv HDZ-a, već dva velika, brojna politička bloka okupljena oko svojih osi – SDP-a i HDZ-a. Prvi put će, na dvije najjače liste biti ukupno predstavnika preko deset, a vjerojatno i 15 različitih stranaka. 

  Radi se, doslovno, o sudaru političkih svjetova, dviju brojnih vojski koje će odmjeriti snage na biralištima. A kad se dva velika tuku, znamo to iz milijun primjera, obično najviše strada onaj treći (i četvrti i peti…), najmanji. 

  Riječ je o političkoj bipolarizaciji, mobilizaciji birača dviju najvećih stranaka, odnosno, u ovom primjeru – koalicija, koje jednostavno u mjesecima pred izbore isušuju političku podršku ostalim strankama, koje pokušavaju stvoriti neki svoj, lijevi, desni ili centralni, »nesvrstani« treći put. Obzirom na izborni sustav u Hrvatskoj, solidniju šansu za preživljavanje u tim okolnostima imaju oni koji su teritorijalno grupirani (primjerice, Čačičevi reformisti na sjeveru, HDSSB na istoku, ili Most na jugu), nego stranke, poput ORaH-a ili, hm, Živog zida (premišljanje je iz razloga što je teško doživjeti Živi zid klasičnom strankom, više se radi o antipolitičkoj protestnog organizaciji), koje imaju vrlo solidnu podršku na razini cijele zemlje, ali nemaju klasičnu utvrdu u niti jednoj od deset izbornih jedinica. 

  Stranka Mirele Holy, pritom, stoji pred potencijalnim ponorom dubokog političkog poraza i jednom velikom, teškom odlukom. 

 Treći put iz SF-a

Prvo, Milan Bandić (još jedan, usput, s potencijalnom regionalnom biračkom utvrdom) je u pravu. Jedina prava anketa su izbori – kazao je valjda šesto milijuna puta dosad u svojoj dugoj političkoj karijeri. Sva ispitivanja javnog mnijenja koja se provode su tek procjene, ne pretjerano utemeljenije od one koju bookmakeri daju određujući kladioničarske koeficijente (a svatko tko je »pao« na utakmici na kojoj je koeficijent bio ispod 1.25 zna jako dobro koliko je stvar pouzdana). Uz to, svježi sveopći anketni promašaj na britanskim izborima (predvidjeli laganu prednost laburista, a oni osvojili šest posto glasova i čak 99 mandata manje od torijevaca) dodatno je poljuljao globalno povjerenje u ispitivanja javnog mnijenja o političkim preferencijama. 

  No, u analizi političke snage stranaka između izbornih ciklusa jednostavno nema pouzdanijeg mjerila od onog anketnog. A ORaH je tu sjajio poput meteora, samo još duže, mnogo duže. No, meteori imaju tu nezgodnu sklonost ka – izgaranju… 

  ORaH se, pritom, nije ni povukao iz javnosti, ljudi rade, tešu programe, komentiraju događanja, organiziraju evente… Ali, kad krenu priče o »ustašama« i »partizanima«, treći putevi u Hrvatskoj kao da postaju tema iz SF-a. 

  Stoga je Zoran Milanović, kad je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora izjavio »ili mi, ili oni«, bio u pravu vjerojatno više nego ikad u svom premijerskom mandatu. Na vlasti će ili biti nikad desniji HDZ, ili SDP sa Zoranom Milanovićem, čovjekom sa, između ostalog, izvrsnim talentom za stvaranje neprijatelja. Još plastičnije, izbor je između toga hoće li zemlju voditi »Turudić i Klemm«, ili aktualna, neuvjerljiva Vlada. 

 Ornament ili kolaterala

ORaH-u je tu rezervirana tek uloga ornamenta. Ili potpune kolateralne žrtve. 

  Stoga, u mjesecima koji slijede, pred ekipom Mirele Holy je doista teška odluka. Ukoliko požele, sasvim je sigurno da će ih Milanović primiti u lijevu koaliciju koja će u izbore ići s krilaticom o obrani demokracije. Ukoliko ostanu ustrajni u samostalnom putu, nitko neće ni morati jasno izgovoriti »glas za ORaH je glas za HDZ«. Svima na lijevom centru će, naime, biti vrlo jasno koga bi glas »protiv Milanovića« na vlast mogao dovesti. 

  Ukoliko, bez obzira na to, ORaH izbori parlamentarni status, bit će to kakva-takva osnova za gradnju progresivne ljevice u (moguće) postmilanovićevskom dobu. Ukoliko će to, jasno, biti uopće moguće u zemlji koju će preuzeti stranka čiji će se predsjednik, kako je rekao, nakon pobjede na izborima posvetiti tome da glavnu političku konkurenciju svede na rub izbornog praga.

  Ukoliko, pak, Holy odluči ipak ući u lijevu koaliciju, objašnjavajući to nužnim zbog prijetnje samim osnovama demokratskog društva koja dolazi s desnice, danima i tjednima će po njoj pljuštati optužbe za nedosljednost, izdaju »prave progresivne ideje« i prodaju za »judine/Zoranove škude«. Sasvim je sigurno, pritom, da bi ORaH kao dio koalicije privukao manje glasača nego kao samostalna stranka, ali je isto tako sigurno i da niti jedan od tih glasova ne bi d’Hondtovom metodom pripao – Karamarku. Prednost koaliranja bila bi, u slučaju pobjede, istinska mogućnost da se utječe na politike do kojima je ORaH-u stalo – s tim da bi marginaliziranje Holy kakvo smo vidjeli u vrijeme ove Vlade bilo teško moguće, jer je svemirska razlika između toga kad si član Vlade kao dio stranke, ili kao koalicijski partner.