Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1
Sutra: 3° 3° 1
15. prosinca 2018.
Kuloari bruje o nezadovoljstvu

'Mercedesi u garaže, fiće na cesti' Provjerili smo glasine o masovnoj želji zaposlenika da odu s HRT-a

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 12. studeni 2018. u 11:50 2018-11-12T11:50:47+01:00

Kako HRT vode uglavnom najgori, a ne najbolji ljudi, oni strepe nad svakom primjedbom. Oni ne otkrivaju istinu, nego je sakrivaju. Pristojba i reklame idu, oni ne žive od rezultata rada. Kako kaže Miro Lilić, mercedese su spakirali u garažu, a na cestu izveli fiće, smatra Boris Rašeta

Svojevremeno je aktualna Uprava HRT-a provela anketu ne bi li doznala koliko zaposlenika ima namjeru i(li) želju, sporazumno otići s HRT-a. Pisalo se da je želju izrazilo oko 500-tinjak zaposlenih, dok je Uprava kazivala da je taj broj znatno niži. Upravo je u tijeku odlazak onih koji su kazali da žele otići i za koje je procijenjeno da mogu otići, a ima na izlaznim vratima i onih koji su odlučili otići makar da ih kuća i dalje želi.

Kuloari kažu, odlazi u ovom valu 50-tak ljudi. HRT smo pitali – koliko je onomad zaposlenika kazalo da bi otišlo s HRT-a, koliko je onih koji upravo odlaze s HRT-a i po kojim kriterijima je procijenjeno tko može otići, a koga HRT još treba? Sve se, naime, čini da za odlaskom s HRT-a nikada nije bilo većeg interesa nego za ove Uprave. A među onima koji odlaze najrazličitiji profili djelatnika, primjerice, i autorica gledane emisije »Vrtlarica« Kornelija Benyovsky, višestruko nagrađivana radijska autorica Ljubica Letinić, svestrani Vjeran Mišurac i još polivalentniji Saša Kosanović...

– Za prestanak radnog odnosa s otpremninom interes je iskazalo 183 radnika Hrvatske radiotelevizije. Sporazum o prestanku ugovora o radu Poslodavac je zaključio sa četiri radnika, dok je 28 radnika otišlo uz otpremninu zbog osobno uvjetovanih razloga. Uvjete i visinu otpremnina Poslodavac je utvrdio u Odluci o uvjetima i visini otpremnina br. 01-18/1059 od 12. listopada 2018. godine. Zaključno, ističemo da ne stoji navod da za odlaskom nikada nije bilo većeg interesa – odgovor je radne jedinice HRT-a Marketing i komunikacije.

S urednicima sve počinje i završava

Najveći problem Mirjana Rakić vidi u uredničkom kadru.

– Uvijek tvrdim da sve počinje i završava s urednicima. Možete imati kakve god hoćete novinare, ali ako ste kvalitetan urednik i znate što želite od programa, onda će te ljude znati i usmjeriti, naglašava Rakić.

Ljudi! Nije zgorega vratiti se na čas do kriterija pri odabiru onih koji mogu otići. Kriterij je zapravo jedan; ne može otići onaj zbog čijeg odlaska će se morati zaposliti čovjeka izvana. Pojednostavljeno rečeno, možete biti i Šprajc i Bago, osvajati nagrade i imati kolone obožavatelja ma neće vas pokušati zaustaviti nitko ako ima itko i makar kakav da bude zamjena. Samo, ističe Rakić, nije nevažno kakav kadar odlazi. 
– Ako odlaze novinari onda ćete postati što, industrija televizijskih aparat i digitalne opreme!?

Mračan tunel

U njemu nema spomena kriterija. Ima zato drastičnog neslaganja između brojki koje spominje Uprava i onih o kojima bruje kuloari. No, koja god da se brojka analizira nije mala i nije malo.

– Dao sam otkaz na HRT-u, jer za mene tamo više nije bilo prostora za rad. Tamo nema ideja, nema emisija, nema kreativnosti i nema nikakvog svjetla na kaju tunela, koje vam poručuje da bi boravak u njemu uskoro mogao završiti. Tunel je mračan, a znate kako je ljudima u mraku... Oslijepe, sudaraju se, ne znaju gdje su, govori Saša Kosanović, jedan od onih koji odlazi.

Od 1997. do 2000. godine radio je Kosanović na HRT-u kao honorarac, pa od 2005. do 2010. opet honorarno, da bi tad dobio posao. Radno mjesto suradnik-dokumentarist, taman da ne bude kreativno osoblje, s plaćom od 4.000 kuna od koje manje, novinarske, zapravo i nema. A radio je u emisijama Dobar dan, Latinica, Dossier.hr, Hrvatska uživo, režirao nekoliko dokumentaraca, radio Paravan s Robertom Zuberom i u njemu imao sedam polusatnih dokumentarnih radova, radio za Dnevnik, Prizmu... Danas se pita ovo – što bi tamo novinar uopće mogao raditi!?

– Riječ je o toliko devastiranoj kući da je potpuno svejedno, brani li režim ova ili ona urednička garnitura. Nema Hrvatske uživo, nema Dossiera.hr, nema Latinice, nema niti jedne emisije u prime timeu na Prvom programu u kojoj se može nešto reći o ludilu koje nas okružuje. Kontrola je apsolutna. Ubijena je svaka kreativnost, vlada poslušnički, domobranski mentalitet. Desetljeća negativne selekcije učinila su svoje. Potpuno je nevjerojatno da vlast sramotu zvanu HRT i dalje tolerira. Očito je da joj urušavanje nečega što je mogla i morala biti jedna od najvećih kulturnih institucija Republike Hrvatske, odgovara. Naravno, neki dečki i cure od svega toga i dalje dobro žive. Zna se tko i kako može dobiti milijune kuna za snimanje revizionističkih dokumentaraca kojima se kupuje ljepša i slavnija povijest. S druge strane, ljudi u naponu snage, koji poput pantagana napuštaju brod koji tone, odlaze i kada nemaju drugi posao. Dovoljno im je da odu, kazuje Kosanović.

Nije to o čemu govori i jedini njegov motiv.

– Osim agonijom ocvalog HRT-ovog imperija, moj odlazak motiviran i ogavnom nacionalističkim hajkom, koju su diktirale moje dojučerašnje kolege i otkazom kojim je rezultirala, ističe.

Sjetiti se valja harange koja se digla zbog filma »15 minuta – masakr u Dvoru«, filma što su ga Danci radili o zločinu u Dvoru na Uni. Kosanović je bio samo fikser, bavio se tehničkim pitanjima, ne sadržajem, no i to je bilo dovoljno da se za ravnateljskog mandata Siniše Kovačića nađe formalnog razloga i Kosanoviću udijeli otkaz. Koliko je to bila kriva odluka pokazala je nedavna sudska odluka koja Kosanovića vraća na posao.

– Vraćen sam na posao, ali ne na radno mjesto s kojeg sam otišao. Otišao sam iz IMS-a, a vraćen u Odjel za obrazovanje i znanost, konkretno, u redakciju manjinskog magazina Prizma. Tako mi je ekipa poručila kakva mi je perspektiva. Otišao sam s tugom, jer mi je žao da se kuća ovako srozala. Imao sam tamo dobrih trenutaka i dobrih drugova s kojima sam se borio da ova zemlja bude ljepša i sretnija, da opljačkani, prevareni, prezreni i zaboravljeni dobiju prostor da nešto kažu. Borio sam se da se imenuju krivci za privatizacijsku pljačku, krivci za ratne zločine, krivci za sve loše u našem društvu. Bio sam svjestan da je ta borba unaprijed izgubljena, ali sam dušmanima ipak uspio vratiti pokoji rafal. Naravno, obruč se na kraju zatvorio i mogu reći da sam poginuo u borbi. Čestitam pobjednicima, sada mogu na lešini naše javne kuće otvoriti šampanjac. Živjeli! – »čestita« Kosanović.

Nema perspektive

Ljubica Letinić ne samo da je nagrađivana radijska novinarka već je i autorica vrijednih, društveno važnih projekata, niza radionica zvuka raznog tipa i u raznim suradnjama. Između ostalog, u okviru programa »Kreativni zatvor« udruge Skribonauti upravo radi sa zatvorenicima u Lipovici. Radi radio. A zašto ljudi odlaze s HRT-a?

– Vjerojatno zato što, kao i ja, ne vide perspektivu. Ogranak novinarskog društva s HRT-a šalje dramatična upozorenja, ali na njih nitko ne obraća pažnju, ni opća javnost, ni mjerodavna tijela. I ja ću učiniti isto, otišla sam, kazala nam je na to Letinić.

Nije odluku donijela na prečac.

– Predugo, više od dvije godine, čekala sam da mi vrate bar jednu od svih mojih dokumentarnih emisija ukinutih 2016. kad se smjenom vlasti Zlatko Hasanbegović prometnuo u radijskog urednika. Živjela sam te duge dvije i pol godine s osjećajem da sam ucijenjena. Živim samo od svoje plaće zbog čega sam se bila spremna poniziti toliko da sam i toj novoj garnituri urednika nudila emisije. Žao mi je što nije zaživio ciklus »Tragovima NOB-a!« ili »Sloboda i moral u filozofiji Karla Marxa«, glavnoj urednici Trećeg programa se to nije svidjelo. Najviše žalim što nisam uspjela realizirati jedan kasnovečernji radio show kabaretskog tipa, predlagala sam da se zove »Obnova Jugoslavije. Utopija? Zašto ne!«, ni to im se nije dopalo, živcirala ih je bilo kakva angažiranost ili kritički stav izvan zadane ideološke dogme. Pišući tako prijedloge, osjetila sam da su mi se razvili zametci krila, pa sam odlučila potražiti neku ustanovu otvorenog tipa, nekakvu livadu, ako nije zauzeta tjelesnim, da malo ojačam i da se pokušam otisnuti. Nemam iluzija o tržištu, ali znam što znam, ako ništa drugo, u ovih 25 godina ovladala sam medijem zvuka koji u svijetu digitalnih tehnologija doživljava svoju reafirmaciju, dapače, uživa značaj veći nego mu ga danas daju mnoge domaće radio stanice, kaže Letinić.

Opća barbarizacija

Možda je ipak sve što se HRT-om događa samo refleksija onog što se državom događa!? Možda su i vremena takva da javni servisi ovakvoj Europi više ne trebaju!?

– Kad sam došla na radio još su se vrpce namotavale na metalne kolutove i rezale škarama, a mnogi su ljudi uživali poštovanje svojih kolega. Oduvijek mi je bilo silne zagonetke u odašiljanju radio valova, a na javnom sam radiju upoznala do tada dosegnutu žanrovsku i produkcijsku raskoš, zavoljela sam fluidnost etera i prepoznala silnu snagu u svođenju na to jedno, postao mi je izazov izraziti se samo zvukom. Ako ne prije, a ono 2003. kad je Branimir Glavaš tužio mene i Hrvatski radio za kraći izvještaj u vijestima, bilo je jasno da nisam u bastionu novinarske avangarde, čak ni na poligonu za hrabrenje novinarstva, pa sam i tamo jedno vrijeme samo pisala prijedloge. Tada se još na periferijama HRT-a moglo naći svakakvih mjesta, bilo je moguće i moje prijedloge u nešto uklopiti, bila su to najbolja i najvrjednija mjesta HRT-a. Na Trećem programu sam zatekla Gigu Gračan i Danijela Dragojevića, Snješku Knežević, Ljiljanu Filipović. Možete li danas još uopće zamisliti da je ikad postojala takva redakcija i da je operirala u okviru neke medijske kuće? HRT je vrijedio dok je držao do intelektualnog i simboličkog kapitala koji su predstavljali ti ljudi. Olako ih se odrekao, a mi sad samo plaćamo cijenu. Štetni učinci posrnulog javnog servisa su već oko nas, ogledaju se u trivijalnoj i banalnoj kulturi i općoj barbarizaciji društva, mišljenja je Letinić.

Bezuvjetna poslušnost

Da je u igri puno više od pukog dojma i da neuvjerljivo zvuči napomena Uprave kako nije istina da se nikada više nije odlazilo, ne dvoji ni novinar 24 sata, publicist i TV kritičar Novosti Boris Rašeta.

– Ljepotica s Prisavlja preselila se na Bulevar sumraka. Kad god razgovarate s nekim od ljudi sa HRT-a čujete isto: to je pakao, samo da mogu negdje pobjeći, razboljet ću se ovdje... Nekoć je to bila najbolja televizija od Rijeke do Vladivostoka, danas je bolesnik koji čeka posljednju pomast, konstatira Rašeta.

Dva su, kaže, razloga propasti.

– Prvi je bezuvjetno slušanje politike. Kako HRT vode uglavnom najgori, a ne najbolji ljudi, oni strepe nad svakom primjedbom. Oni ne otkrivaju istinu, nego je sakrivaju. Pristojba i reklame idu, oni ne žive od rezultata rada. Namjerno, sustavno i ustrajno uništavaju najbolje emisije i novinare. »Labirint« su prebacili na Četvrti program, Togonalu su uvalili tri suvoditelja u »Otvoreno« kako bi otupili kritičnost emisije iz koje su već izbacili Novokmeta. Maknuli bi i Stankovića, ali ne mogu. Kako kaže Miro Lilić, mercedese su spakirali u garažu, a na cestu izveli fiće. Drugi je razlog dominacija trgovačkih interesa. Ako imate negledan i negledljiv program, možete do mile volje prodavati što god hoćete; skriveno oglašavanje, prijateljske usluge, grudnjake, madrace, pitanje je dana kad će doći tarot. Prije i poslije Stankovićeve emisije imate invaziju tv prodaje. Sramota, skandal. Ali nitko se ne obazire, jer HRT više nitko ne uzima za ozbiljno, osim možda članova vlade, detektira Rašeta.

Pri tom podsjeća i na početak te, kako kaže, terminalne faze.

– Terminalna faza otpočela je u trenutku kad su Petrovljev Most i Karamarkov HDZ na vrh HRT-a postavili tandem koji je trebao, i to je i uspio, radikalno klerikalizirati program. To su učinili na svim programima televizije i radija. Laudato tv prema njima katkad djeluje jakobinski, kao postaja radikalnih sekularista. HRT je najbolje kadrove dao Ladišiću, na N1. Mislim da HRT-u treba oduzeti reklame i to ostaviti komercijalnim medijima, a svoj negledljivi program neka rade od pristojbe, mada je i to bačen novac. Ta tvornica negativne selekcije više se ne može popraviti, zaključuje Rašeta.

Negdje zaostali

S doajenkom televizijskog novinarstva Mirjanom Rakić pričamo u danu kada su sve televizije bile zauzete prijenosom leta Ivice Todorića iz Londona u Remetinec.

Morala je stišati ton TV prijemnika na kojem se vrtio program – N1 televizije.

– Moram priznati da sam ja, koja sam tolike godine tamo radila, velikim dijelom prestala gledati HRT. Jednostavno me neke stvari iznerviraju jer su loše napravljene. Pogledam serije koje su im dobre, poput Novina, ili pak dokumentarac o hrvatskim glumcima. I naravno strani program, koji se, čini mi se, drži kao zasebna cjelina koja ima kvalitetan odabir, odnosno ljude koji očito profesionalno rade, znaju što rade i što treba ponuditi gledateljima, kaže Rakić.

Mišljenja je da HRT, na žalost, sve manje i manje ispunjava ulogu javnog servisa, odnosno da je došlo do potpunog nerazumijevanja funkcije javnog servisa. Nije to, kaže, samo ispunjenje Ugovora što ga HRT ima s Vladom u smislu količine programa, mora se znati napraviti i sadržaj.

– Ja vam se kunem da sad izvadimo shemu koju je kod nas Ira Feller radila 80-tih godina, da bi ona savršeno funkcionirala, daleko bolje nego sva sadašnja pretumbavanja s Prvog na Drugi, s Trećeg na Četvrti, samo treba sadržaj znati napraviti. Sadržaj se mijenja vremenom, obrada se mijenja vremenom, mi se mijenjamo vremenom. A mi smo zaostali negdje i idemo s nekim podilaženjima, nepodilaženjima i velikim neznanjem, smatra Rakić.

Rajković: Ishitreni način rješavanja nepoćudnih ljudi, naročito novinara

Dražen Rajković, član bivšeg Nadzornog odbora HRT-a, kaže da zbrinjavanje viška zaposlenika ne smije nikome biti samo po sebi negativno, jer je riječ o normalnom poslovnom potezu, budući da je cilj poslovanja organizacije njezina dugoročna održivost, a ne obrana zatečenog broja radnih mjesta po svaku cijenu. 
– Na takve se poteze naročito odlučuju poslovodstva organizacija koje se nalaze u poteškoćama, a HRT već dugi niz godina neprekidno se nalazi u poslovnim poteškoćama. I u najbližoj okolini vidimo najmanje dva velika poslovna subjekta – brodogradilište Uljanik i trgovačko-prehrambeni koncern Agrokor – koji će u narednim tjednima ili mjesecima radi vlastitog opstanka morati izraditi plan restrukturiranja, koji će zasigurno sadržavati zbrinjavanje viška većeg broja zaposlenika.
Primjerice, stanje na HRT-u je 2012., nakon stupanja na vlast Milanovićeve Vlade, bilo toliko loše da je HRT-u zakonom naložena obveza izrade plana restrukturiranja u roku od godine dana, što je tadašnji glavni ravnatelj Goran Radman na kraju dosta nevoljko ispunio, a tim ne odveć ambicioznim planom i njegovom realizacijom ni on ni HRT ne mogu biti zadovoljni, jer je nakon njegova mandata kuća ostala u gotovo jednako lošem stanju, kazuje Rajković.
Podsjeća da su nakon prijevremenog završetka Radmanova mandata slijedila dva privremena ravnatelja, a aktualni glavni ravnatelj Kazimir Bačić imenovan je u veljači 2017. 
– Očekivalo se da će novo poslovodstvo u primjerenom roku, a aktualni kraj druge godine mandata svakako se može smatrati takvim, javnosti predstaviti sveobuhvatan trogodišnji ili petogodišnji program rada i financijski plan poslovanja kojim bi se HRT uzdigao na razinu puno kvalitetnijeg, učinkovitijeg, gledanijeg i obveznicima RTV pristojbe prihvatljivijeg javnog medijskog servisa. Nažalost, to je izostalo. To znači da se ništa nije promijenilo, odnosno da se od HRT-a, kao od njegova nastanka do danas, zahtijeva samo kooperativni informativni program, a da mu se u svim ostalim segmentima rada ostavljaju slobodne ruke, što samo po sebi ne može jamčiti poslovanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ističe Rajković.
Naaglašava također da nije dobro što se o mogućem zbrinjavanju viška zaposlenika raspravlja kao o glasini. 
– Taj potez trebao je doći tek na kraju, a moralo mu je prethoditi donošenje i trasparentno objavljivanje srednjoročnog plana poslovanja, s javnim ciljevima i zadacima, s rezervacijom sredstava u planu i izračunom čistih ušteda u sljedećim godinama. Ovako, sve se čini samo kao ishitreni način rješavanja nepoćudnih ljudi, naročito novinara, pa će opet među njima nastati ideološka neravnoteža, koju će oštrim skalpelom rješavati neko novo poslovodstvo u nekim budućim vremenima. Rekli bismo – nažalost, ništa novo na HRT-u, zaključuje Rajković.

A tko je kriv? Politika, ljudi?

– Mislim da je to prije svega stvar odnosa unutar kuće. U tu kuću nisam ušla zadnje četiri godine, ali ljudi koje sretnem kažu; što da ti pričam, bolje da ne pričam ništa. Na to zašutim. Pomoć im ne mogu, a oni najbolje znaju kako im dan završava i počinje. Ne mogu dokučiti što se s HRT-om želi, da li se želi ostaviti javni servis samo na informativnom programu!? Žalosno mi je to, jer to je kuća za koju sam mislila da se nikada neće moći na taj način rastaviti kao što se rastavlja, da ima jaku konstrukciju koja će uvijek izdržati sve udare i uvijek ostati standard – i jezika, i obrade materijala, i informacija i samog društvenog statusa, kaže Mirjana Rakić. 

Ne slušaju nikoga

Nakon svega odgovor na pitanje zašto ljudi odlaze s HRT-a i nije neočekivan, a jest logičan.

– Odlaze jer više nisu zadovoljni. Ne plaćama! Nisu zadovoljni više sredinom, jer ta sredina ih ne cijeni i ta sredina očito više ne sluša nikoga, zaključuje Rakić.
I da, HRT je uvijek bio preslika države. A ovo je država iz koje se, sve više, odlazi.

Inače, na dan kada se pisao ovaj tekst, HRT je i tražio neke ljude da ih zaposli. Ne doduše novinare, već solista glazbenika, lektora, fonetičara...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka