Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
19. studenoga 2018.
Javna sramota

foto Melju milijune, a ne smeće: Hoće li Centar za gospodarenje otpadom Marišćina postati novi Obrovac?

Hoće li pogon krenuti s radom za koji dan? / Foto Sergej DRECHSLER
Hoće li pogon krenuti s radom za koji dan? / Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 7. ožujak 2017. u 23:41 2017-03-07T23:41:04+01:00

Trebao je to biti najveći projekt lokalne SDP-ove vlasti, dokaz umješnosti u privlačenju EU novca. Možda bi i bio da centar ne kasni već više od desetljeća

Krene, krene pa stane. Centar za gospodarenje otpadom Marišćina i nakon onog što je trebalo biti prvih mjesec dana punog rada i dalje prolazi kroz razne porođajne muke, zbog kojih je pogon u tih 30 dana bar njih desetak nije radio. Najveći zastoj dogodio se prošlog četvrtka, kad je s radom prestala dizalica u ulaznoj hali, zadužena za manipuliranje otpadom, koji se ondje iskrcava iz smetlarskih kamiona. Do kraja ovog radnog tjedna kvar još uvijek nije bio popravljen, a u hali već tjedan dana stoji pozamašna gomila od 1.200 tona nesortiranog riječkog smeća, koje je već počelo kuhati, pa iz hrpe na više mjesta izlazi magličasti plin metan. Ružan prizor za posjetitelje, ali svakako neugodna situacija za tamošnje radnike, koji se boje za svoju sigurnost zbog ove potencijalno eksplozivne smjese i, kako se opisuje u više anonimnih prijava koje su odgovornima stizale s Marišćine, loših uvjeta zaštite na radu. Situacija svakako u velikom kontrastu s blještavim novim pogonima centra, izgrađenog za 36 milijuna eura, pri čemu je Europska unija sudjelovala s više od 70 posto iznosa.

Dok ove muke traju, riječka KD Čistoća i dalje svakodnevno riječko smeće, na obližnjoj lokaciji famozne »nulte faze« Marišćine prekrcava iz smetlarskih kamiona u privatne šlepere. Nesortirani otpad potom se prevozi na deponije u unutrašnjost zemlje, kao što je to Čistoća prisiljena još od 2015. godine, kad im je istekla dozvola za zatrpavanje smeća u kazete »nulte faze«. Čistoća je od 2015. godine do danas potrošila na milijune kuna u ovu svrhu, novca koji se korisnije mogao upotrijebiti na osuvremenjavanje njihovog sustava i pravog uvođenja sustava odvajanja otpada i plasiranja sakupljenih sirovina na tržište. No, do toga nije došlo, jedino se u dijelu javnosti mogu zabavljati šalom da je Rijeka »prvi zero waste grad u Hrvatskoj« jer se ovdje više ne obrađuje niti zakopava ni kilogram otpada.

Brda smeća

Trebao je to biti najveći projekt lokalne SDP-ove vlasti u Županiji i Gradu Rijeci, dokaz njihove umješnosti u privlačenju novca iz europskih fondova. Možda bi i bio da centar na Marišćini ne kasni već više od desetljeća. Duga je povijest nevjerojatnih zastoja u ovom projektu, u koji se krenulo još početkom dvijetisućitih godina. Investiciju je nakon odobravanja europskog sufinanciranja vodio državni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, provodio natječaje i birao izvođače, radilo se po državnim strategijama i planovima, međutim projekt je ipak »dijete« lokalne vlasti. Županija je odlučila o lokaciji i osnovnim konturama projekta, donosila za to odluke i planove, a zajedno s Gradom Rijekom osnovala tvrtku Ekoplus s namjerom da koordinira gradnjom i poslije preuzme upravljanje centrom.

2407525

Tvrtka Ekoplus osnovana je još 2001. godine, s radom krenula godinu kasnije, a manje je poznato da je cijeli projekt, kad je u tvrtki radilo samo nekoliko inženjera, doveden do faze građevinske dozvole još 2007. godine. Tad je planirano da se na Marišćini izgrade sortirnica, kompostana i odlagališna polja. Novac za gradnju bio je dostupan iz državnog Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kojim je tad ravnao HDZ-ov Vinko Mladineo. Iste godine usvojen je Plan gospodarenja otpadom, koji je predviđao gradnju golemih centara za gospodarenje otpadom, baziranih na MBO tehnologiji mehaničko-biološke obrade otpada, i to ni manje ni više, nego po jednog u praktički svakoj županiji. Budući da je riječki projekt bio već spreman, govore nam upućeni u tadašnju situaciju, bilo je moguće da se novcima Fonda izgradi onako kako je originalno zamišljen i da se za MBO pogon aplicira kasnije. No, u Županiji su mislili drugačije, donesena je odluka da će Marišćina biti prijavljena za sufinanciranje na EU fondove, tad još pretpristupne.

Došlo je do višegodišnjeg zastoja, ali se time na koncu došlo do ishoda da EU sufinancira više od 70 posto investicije. No, tko zna kako bi se situacija odvijala da se s gradnjom uz pomoć Fonda moglo započeti 2007. godine. Ovako su zbog dodatnog kašnjenja u međuvremenu debelo prekoračeni kapaciteti starog deponija Viševac, brda smeća u Viškovu, koje je prije konačnog zatvaranja nakon pola stoljeća rada doseglo nadmorsku visinu obližnjeg Kastva. Riječki komunalci krenuli su s baliranjem otpada, slaganjem tih famoznih bala prvo na vrh Viševca, a potom i na brže-bolje u pogon stavljene dotad nepostojeće »nulte faze« Marišćine, na lokaciji koju im je uz ono što će postati gradilište novog centra, iznajmio Ekoplus.

2407398

Bale na Marišćini i Viševcu stvarale su neizdrživ smrad, koji se širio i do riječke Kantride, na noge su se digli mještani Marčelja, a nakon što im je situacija postala neizdrživom na nekoliko su dana blokirali ulaz na novo smetlište na Marišćini. Mještani su se organizirali u Krizni eko stožer Marišćina, stali zagovarati gašenje CGO-a, ekološki sustav, odvojeno prikupljanje otpada i zero waste sustav sa ciljem dostizanja »nula otpada«. Moderni europski projekt centra za gospodarenje otpadom, gdje bi se u apotekarno čistim uvjetima u zatvorenim halama obrađivao otpad postao je u javnosti čvrsto povezan sa svojim »zločestim susjedom« i piramidama raspadnutih bala na »nultoj fazi«.

Privremena rješenja

Šesnaest godina od početka projekt je i dalje u problemima. Nema ni pristupne ceste D427, koja je odavno trebala biti izgrađena, a originalno je trebala biti preduvjet za puštanje u rad centra. Centar još nema ni potpisane komercijalne ugovore s komunalcima, ali to se očekuje u sljedećih mjesec dana. Tad će konačno biti poznato i koliku će cijenu zbrinjavanja otpada plaćati kućanstva, a prema sadašnjim kalkulacijama teško da će se kretati ispod 100 eura godišnje. Novi pogon na Marišćini dovršen je još 2015. godine, ali nakon probnog rada stavljen je ključ u bravu, jer nije bilo moguće dobiti uporabnu dozvolu. Imovinsko-pravna situacija još nije riješena, procesi izvlaštenja s dijelom vlasnika zemljišta na kojem je izgrađen centar i nakon 12 godina vraćeni su na početak. Intervencijom župana Zlatka Komadine i premijera Andreja Plenkovića pronađena su privremena papirnata rješenja. Najprije je izdana privremena uporabna dozvola koja istječe za tjedan dana, a u saborsku proceduru po hitnom postupku stavljene su izmjene Zakona o gradnji, kojima će ta privremena dozvola biti pretvorena u još jednu privremenu dozvolu, ali ovaj put praktički trajnu. Vrijedit će sve dok se ne riješe procesi izvlaštenja. Dugogodišnji direktor Ekoplusa Dušan Šćulac krajem prošle godine povukao se u mirovinu, nakon glasnih zahtjeva u dijelu javnosti za njegovom smjenom zbog nesposobnosti.

Dušan Šćulac otišao je, a vrući krumpir Marišćine prebacio na novog direktora Josipa Dedića, koji u cijeloj situaciji pokušava biti optimističan. Uvjerava da će pogon u sljedeća dva do tri mjeseca konačno početi raditi u punom pogonu i opsegu. Budući da je centar i dalje u garantnom roku, koji traje dvije godine, pojašnjava Dedić, obveza je izvođača, grčkog Helectora da se svi problemi saniraju. Helector organizira popravke, angažira tehničare, koji su u slučaju dizalice morali stići iz Italije, a onda se pojavilo pitanje rezervnih dijelova, koji također trebaju stići iz inozemstva. Nedostaci utvrđeni pri tehničkom pregledu centra nisu mali. Lista doseže 50-ak istipkanih stranica, a prema neslužbenim informacijama iz više izvora, izvođač nije bio dokazao parametre tražene u natječajnoj dokumentaciji, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda nije u punoj funkciji, niti je izgrađen prostor u pogonu MBO-a predviđen za servis i skladište rezervnih dijelova. Također nisu isporučeni alat i rezervni dijelovi za održavanje postrojenja, a javljaju se i problemi s ventilacijom prostora za prijem otpada i biološku obradu, što svakako ne ulijeva pretjeranu sigurnost.

Rastu troškovi

Direktor Josip Dedić objašnjava da su protekla tri mjeseca od njih šest za koliko grčki Helector ima obvezu riješiti uočene nedostatke i uvjeren je da će se to postići, jer s njima je postignuta zavidna suradnja.

2407557

– Uvjereni smo da će se ovi početni problemi razriješiti. I Helectoru je to u interesu jer im je ovaj pogon referenca, rekao je Dedić.

Donedavnu pomoćnicu ministra zaštite okoliša Lidiju Runko Luttenberger ne čude brojni problemi s opremom i početkom rada na Marišćini.

– Kvarovi na centru na Marišćini mogli su se očekivati. Ondje je instalirana uvozna tehnologija, koju ne proizvodimo sami, u Hrvatskoj nema ni zatupnika ni servisera. Očekujem visoke troškove za održavanje u budućnosti. Popravci će se čekati, a tehničari zvati iz inozemstva, odakle će stizati i rezervni dijelovi. Sve će to poskupiti troškove funkcioniranja centra, o tome se nije na vrijeme razmišljalo, stava je Lidija Runko Luttenberger.

Postoje informacije da svi operateri Ekoplusa nisu prošli obuku u skladu s ugovorom, a još 2014. godine udovoljilo se zahtjevu izvođača da se zaposli 20 djelatnika, što je dosad koštalo preko dva milijuna eura. S Marišćine su slane i anonimne prijave kojima se odgovorne upozoravalo da ondje nije osigurana sigurnost na radu, da radnici nemaju potrebnu zaštitnu opremu, ali i da protupožarni sustav reagira kasnije nego što bi se to očekivalo. U prijavama se upozoravalo radnici i oprema na Marišćini ugroženi funkcionalnih nedostataka i neopremljenosti objekata adekvatnom zaštitnom opremom, neobučenosti djelatnika i nepostojanja temeljnih dokumenata o zaštiti na radu i zaštiti od požara. Cijeli Ekoplus, uključujući i upravu ovih dana seli na Marišćinu, a pojavile su se informacije da ondje ne postoje adekvatni uvjeti za njihov smještaj, uključujući i nedostatak tekuće vode.

Tehnički problemi

– Podsjetit ćemo kako je ŽCGO Marišćina prošao tehnički pregled i probni rad. Ishodovane su sve dozvole počevši od Uporabne dozvole, do Dozvole za gospodarenje otpadom, čime su zadovoljeni svi zakonski uvjeti za siguran rad, kao i svi uvjeti za zbrinjavanje otpada u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Pravilnici koji se spominju dostupni su svim djelatnicima Ekoplusa, kao i inspekcijskim službama. Svi djelatnici u pogonu opremljeni su adekvatnom zaštitnom opremom, odjećom i obućom. Upravna zgrada na Marišćini u koju će biti smješteni djelatnici uprave i pratećih službi, raspolaže svim potrebnim sadržajima za rad i boravak, a među ostalim čajnu kuhinju, sanitarni čvor sa tuš kabinom, garderobu i pitku vodu, odgovara direktor Josip Dedić.

Ekoplus zasad, kad centar radi, zaprima otpad s područja Rijeke, riječkog prstena i Liburnije, a u budućnosti bi trebao biti centralno mjesto integriranog sustava u cijelo županiji. Za tu svrhu grade se pretovarne stanice, gdje će lokalni komunalci ostavljati svoj otpad, nakon što odvoje sve ono što su u stanju učiniti. S pretovarnih stanica otpad se potom kamionima Ekoplusa prevozi do Marišćine. Prva takva stanica koja bi trebala ići u funkciju jest ona u Novom Vinodolskom, koja pokriva i područje Crikvenice. U Ekoplusu najavljuju da će njihovi kamioni početi s transportom već za desetak dana. Riječ je o istim kamionima koji još od 2014. godine stoje parkirani na Marišćini, a s obzirom na to da su nabavljeni europskim sredstvima, za strogo određenu namjenu prijevoza otpada s pretovarnih stanica, nisu mogli biti posuđeni Čistoći za transport riječkog smeća po Hrvatskoj.

Tih je osam kamiona, nabavljeni zajedno sa 16 prikolica za 11 milijuna kuna, stoga postalo i predmet čestih kritika u javnosti, da su ondje ostavljeni da trunu, dok je projekt na čekanju. Prema izvorima Novog lista, kamioni su cijelo ovo vrijeme zbog ispražnjenih akumulatora bili praktički nepokretni. Na njima nije bio učinjen nulti servis, niti je bilo ugovora o njihovom održavanju. Pojavio se i problem s nosivosti, a prikolice su navodno preuzete bez dokazivanja performansi u uvjetima s miješanim komunalnim otpadom te imaju problem s vodonepropusnosti. Tvrtka navodno još uvijek nije formirala ni transportnu jedinicu koja bi opsluživala ove kamione. U Ekoplusu uvjeravaju da su eventualni problemi koji su postojali riješeni, a kamionima akumulatori rade, testirani su i spremni uskoro krenuti u rad.

– Što se tiče voznog parka, odnosno poluprikolica, svi uočeni tehnički problemi odmah po utvrđivanju su otklonjeni od strane proizvođača. Poluprikolice su vodonepropusne i spremne za prijevoz miješanog komunalnog otpada uz zadovoljavanje najviših standarda po pitanju zaštite okoliša i sigurnosti, pojašnjava situaciju direktor Josip Dedić.

Po džepovima građana

Sve nabrojano moglo bi se svesti u početne, porođajne probleme centra, koji bi se s vremenom trebali riješiti. No, postavlja se pitanje je li u ovakav sustav ugrađena sistemska greška zbog koje nikad neće ispuniti proklamiranu funkciju? Ekološki aktivist Vjeran Piršić smatra da je tome upravo tako. Upozorava da su u sustav u kojem bi temeljnu funkciju trebali imati veliki centri za gospodarenje otpadom po MBO tehnologiji ugrađena dva velika »buga«. Prvi je taj da za svoj osnovni proizvod, takozvani RDF, gorivo iz otpada u obliku peleta ili briketa, moraju plaćati da bi ga zbrinuli. Ekoplus ima potpisan ugovor s Holcimom, u čijoj bi se cementari Koromačno RDF trebao spaljivati, no za svaku tonu Holcimu moraju plaćati 30 eura. Centar na Marišćini može proizvoditi 12.000 tona RDF-a godišnje pa je jasno da će za svoj proizvod, po sadašnjim uvjetima, još i plaćati 900.000 eura na godinu. Konačna cijena prebacit će se preko komunalaca na džepove građana. Čak i direktor Ekoplusa priznaje da im uvjeti ugovora ne idu u prilog. S Piršićem se po ovom pitanju slaže i Lidija Runko Luttenberger.

Nema opravdanosti

– Građani će zbog velikih centara za gospodarenje otpadom plaćati visoke račune, a cementare će zarađivati! I pitanje je hoće li preuzeto gorivo same spaljivati, ili će im biti jeftinije manipulirati s tim gorivom dalje i izvoziti ga. Sve je to u svakom slučaju katastrofa za okoliš, a građani će to plaćati u novcu i svom zdravlju, kaže Lidija Runko Luttenberger.

Iako u Ekoplusu to ne priznaju, realno ne postoji ekonomski opravdan plasman njihova glavnog proizvoda. Jasno se to može naći u Analizi iskustava u proizvodnji i korištenju RDF-a na području Jugoistočne Europe, koju su njemačke organizacije lani financirale za potrebe projekta koji provode u Bosni i Hercegovini. U dokumentu je detaljno analizirana situacija u svim zemljama regije, uključujući i Hrvatsku, a za pogon na Marišćini doslovno se navodi: »Ovaj centar nema mogućnosti ekonomski održivog plasmana goriva iz otpada, jer će se na odlagalištu uglavnom proizvoditi RDF koji je puno manje kalorijske vrijednosti od SRF i čiji se plasman cementarama dodatno mora financirati, po cijeni od 30 eura po toni, a navodi se i nepostojanje skladišnog prostora za RDF u slučaju nemogućnosti plasmana, jer je skladišni prostor sad dimenzioniran samo za jednodnevnu količinu RDF-a!«.

Inspektori stižu u nadzor uređaja za obradu otpadnih voda

Kazeta za odlaganje ostatka obrađenog otpada na Marišćini još od studenog puna je velikih količina kišnice koja se ondje nakupila. Prema izvorima Novog lista ondje se nalazi čak 30.000 kubika oborinskih voda, za koju postoji bojazan da je u međuvremenu kontaminirana. Bivša uprava Ekoplusa, po istim je izvorima, ignorirala upute izvođača o rješenju problema. Budući da postoje fotografski dokazi da se razina vode u kazeti smanjuje, naše izvore ova situacija upućuje na samo dva zaključka: ili folija na dnu kazete propušta, što je zaista minimalno vjerojatno, jer je prošla sve potrebne preglede, ili se oborinske vode rješavaju na neadekvatan način, moguće i ispumpavanjem u upojne bunare, nakon čega će vode završiti u kraškom podzemlju, jer se za tu svrhu nije mogao koristiti uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. U Ekoplusu uvjeravaju da ovdje problema nema i da će se situacija za koji dan riješiti na adekvatan način, iako je još u utorak u kazeti bila tolika količina vode da je više podsjećala na bazen olimpijskih dimenzija.

– Krajem prošle i početkom siječnja ove godine, uređaj za obradu otpadnih voda bio je privremeno van funkcije. Tijekom tog perioda uslijed velikih količina oborina došlo je do nakupljanja vode na odlagališnoj plohi 1A. Sredinom siječnja uređaj za obradu otpadnih voda krenuo je s radom te se odmah započelo i s tretmanom vode s odlagališta. Uz dodatnu pomoć tvrtke Dezinsekcija d.o.o. Rijeka. Problem je gotovo u potpunosti otklonjen i navedena odlagališna ploha spremna je za prijem metanogene frakcije iz MBO postrojenja nakon obrade miješanog komunalnog otpada, izjavio je direktor Ekoplusa Josip Dedić.

U Ministarstvu zaštite okoliša najavljuju da će inspektori zaštite okoliša i vodopravni inspektori provesti nadzor na lokaciji, a o rezultatima će obavijestiti javnost po dovršetku nadzora.

Tu dolazimo i do drugog »buga«, sistemske greške koju spominje Vjeran Piršić, a riječ je o kapacitetima centara za gospodarenje otpadom koji su jednostavno preveliki, a nisu ni održivi za budućnost. Osim Marišćine, i istarskog Kaštijuna, prema starom planu njihov je broj, s početnih Mladineovih 20, koji bi koštali puste milijarde kuna ipak reduciran na trinaest. Novi Plan gospodarenja otpadom usvojen u mandatu ministra Slavena Dobrovića namjenu i kapacitet preostalih centara ipak bi revidirao, a naglasak stavio na jeftinije sortirnice i kompostane. Marišćina, Kaštijun i još nekoliko centara koji su postigli određenu fazu gotovosti, kao neželjeno čedo, funkcionirat će po starom principu, koje je vrijeme zapravo već pregazilo.

– Ti su centri ostali kao mastodonti, dinosaurusi starog sustava. Europa prelazi na cirkularnu ekonomiju, gdje je cilj sve veća ponovna uporaba sirovina i njihovo ponovno vraćanje u ekonomske tokove. Spaljivanje se napušta, a već i osnovni europski ciljevi predviđaju najmanje 50 posto odvajanja otpada do 2020. godine, dok će u godinama koje dolaze biti dodatno osnaženi. MBO sustavi u takvoj budućnosti »sami sebe jedu«, jer svoj proizvod ne mogu dobivati bez vrijednih sirovina poput papira i plastike koji će se morati odvajati i stavljati u ponovnu uporabu. Marišćina će postati financijski, a nadam se ipak ne i ekološki Obrovac, jasan je Piršić.

Upozorenja stručnjaka

Na besmislenost i štetnost ovako postavljenog sustava upozoravao je još 2012. godine Zdenko Karakaš, stručnjak cijenjen podjednako i u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegova tvrtka Agiplan radila je na recenziji planova za riječku Marišćinu i splitsku Lećevicu. Još tad zaključio je da projekt predviđa tehnološka rješenja koja Europa više ne koristi i koja će vrlo brzo nakon što centar proradi, tražiti sanaciju. Upozoravao je i na jedinstven hrvatski eksperiment s bioreaktorskim odlagalištima uz CGO-e, kakva Europa ne poznaje. Iz njemačkog državnog ureda za zaštitu okoliša tad mu je odgovoreno kako na odlagalište smije samo organski stabilan, inertan materijal, što u Hrvatskoj, nakon obrade u CGO-u, neće biti slučaj.

– Koliko je predviđeno rješenje štetno vidjet će se kad počne cjelovito korištenje tih odlagališta, ali tada će biti kasno jer povratka više nema, govorio je još 2012. godine Karakaš, ali njegova upozorenja na odgovornim adresama nisu našla odjeka.

Danas je Karakaš već u mirovini, ali, kaže, srce mu nije dalo mira pa je u ljeti 2015. godine otišao pogledati kako izgleda sagrađena Marišćina.

– Tužno. Jedino što sam tamo vidio dobro je novi asfalt na cesti do pogona. Nitko nije želio da se dira u ono što je već napravljeno, a to je loše i staro. Cijelo područje zbrinjavanja otpada se radikalno mijenja u roku od 10 godina. Kad netko kasni, a naši planovi kasne, ne možemo napraviti nešto što valja. Predugo stvaramo planove, realizacija onda pati, a tehnologija ode daleko naprijed u međuvremenu, objašnjava Zdenko Karakaš.

Pitanje odgovornosti

I nije tu riječ samo o jednom izdvojenom mišljenju vrhunskog stručnjaka. Na slične probleme tijekom godina upozoravali su razni revizori projekta Marišćine, poput dr. Nike Malbaše ili pak dr. Viktora Simončiča, koji u svojoj knjizi »Društvo umanjene vrijednosti« 2013. godine zaključuje: »Odabrane tehnologije u Rijeci i Puli, uz to što su nekoliko puta preplaćene, bit će potpuni fijasko. Sve će se vrlo brzo saznati. Da smo pravna država netko bi za nerad i nemar morao odgovarati«.

Zdenka Karakaša i nakon toliko godina još uvijek proganjaju riječi koje su mu izrekli njemački stručnjaci za otpad: »Nije dobro to što ćete napraviti, ali i to je još uvijek bolje od onog što imate«.

Može li Hrvatska bolje, pametnije i kvalitetnije?

– Ministar Slaven Dobrović ima dobru ideju s cirkularnom ekonomijom, jer to treba ostvariti. No, nema zbrinjavanja smeća bez kulture građana. Ljudi moraju odvajati otpad, sve ostalo je prevara, kaže Karakaš.

Vjeran Piršić iznosi primjer Rijeci susjednog Krka. Na ovom su otoku već dostigli razinu od 60 posto odvajanja otpada, a u planu im je u skoroj budućnosti doseći 80 posto.

– Na Krku žive isti ljudi kao i u Rijeci. Ako se može ondje, može se i tu. Međutim, to mora postati gotovo ideološki projekt u koji je uključena cijela lokalna zajednica. Na Krku su se u stvaranje zelenog eko otoka uključili svi, od javnog, civilnog i privatnog sektora do crkve. Cijelo društvo mora biti uključeno, zaključuje Vjeran Piršić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka