Krletka od suhoga zlata

Međuzemlje Tihomira Ponoša: Krleža, ljeta vražjega 2018.

Tihomir Ponoš

Rasap magnata, rasap familije, rasap modela poslovanja, rasap cijelog jednog sloja, moralni rasap, pa i u obliku nesuzdržanog iživljavanja seksualnosti, sve se to moglo čitati još 1928. godine i zato je Krleža aktualan i danas. Naravno da postoje razlike



Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava s jedne strane, pametna, kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhoga zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crvenozeleni tropski kolibri s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena, evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od gladi, jer mjesto njih rade strojevi.«. 


Te je rečenice napisao Miroslav Krleža prije 85 godina u eseju »Evropa danas« objavljenom u časopisu »Savremena stvarnost«. Krleži se treba vraćati uvijek i svugdje, dapače, od njega ne treba ni odlaziti (pa mu se u tom slučaju po logici stvari nije moguće ni vraćati) jer Miroslav Krleža danas, a danas 7. srpnja 2018. godine je točno 125. obljetnica otkako se Krleža rodio, nije tek suvremen pisac. Krleža je 125 godina nakon svoga rođenja i nepunih 37 godina nakon svoje smrti aktualan pisac. Njegova se djela i danas čitaju kao da su napisana ovoga časa i ovih nekoliko uvodnih rečenica njegovog glasovitog eseja to potvrđuju. U samo nekoliko rečenica Krleža je opisao onodobnu Europu koja tek što nije bila razorena uslijed velike ekonomske krize (koja će ju, u kombinaciji s drugim faktorima, samo nekoliko godina kasnije od razorenog kontinenta odvesti do kontinenta na razvalinama svojeg nadasve uspješnog pokušaja samoubojstva kojega zovemo Drugi svjetski rat; samoubojstva efikasnog i u moralnom pogledu jer taj rat nije primarno obilježen ratovanjem i ratnim uništavanjem, nego Holokaustom), a koja uvelike odgovara današnjoj Europi.


Jest, danas u Europi više nema onih što umiru od gladi, ali ima sve više onih umjesto kojih rade strojevi i koji u više nego doglednoj budućnosti neće znati što bi sa sobom, a ni društva u kojima oni žive još ne znaju što bi s njima, osim što im nude nešto tako magleno kao što je cjeloživotno obrazovanje. Europa danas doista jest izazovna kao kakav velegradski izlog jer to je kontinent koji danas ima više nego dobar životni standard i više nego solidne (svim krizama usprkos) socijalne osigurače, barem u onom razvijenijem, zapadnom dijelu kontinenta.


Krletka od suhoga zlata




Europa je danas istodobno i krletka od suhoga zlata i pred izlogom u kojem je ta krletka doista prolaze gladna i zelena lica, samo što ona više nisu europska. Ta lica koja prolaze danas su lica s drugih kontinenata, lica Bliskoga istoka i Afrike, lica kojoj Europi, koja svojom dobnom strukturom želi opravdati svoj nadimak staroga kontinenta, životno trebaju, a Europa ih, često za njih smrtonosno, baš i ne želi.



Tjedan za nama bio je itekako politički buran, a odvijao se na relaciji Pantovčak – Markov trg – Soči. Danima se vodila ne baš smislena rasprava o tome tko bi u svečanoj loži trebao predstavljati Hrvatsku na četvrtfinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Rusije u subotu. Predsjednica, koja ne samo da je navijačica hrvatskih reprezentacija, nego se nakon utakmice hrvatske i danske reprezentacije prometnula u neku vrstu svlačioničke cheerleadersice, je svakako htjela biti i na utakmici u Sočiju, ali pitanje je glasilo što o tome misli premijer Andrej Plenković i bi li možda on putovao u Soči. Svašta nam se tumačilo, pa i to da bi trebao putovati premijer zato što će na toj utakmici Rusku Federaciju predstavljati premijer Dmitri Medvedev pa protokol nalaže da u svečanoj loži budu funkcije istoga ranga. Raspravljalo se i o tome koliko još mjesta ima u avionu, hoće li u njemu biti i poneki ministar, je li pitanje odlaska na četvrtfinalnu utakmicu uzrok novog sukoba između predsjednice Republike i predsjednika Vlade. Kad ono, nakon što su novinari temeljito ispitali sve što se tiče putovanja u Rusiju, ma koliko to pitanje marginalno jest, na kraju ispade da premijer i ne može putovati u Soči. Nema Plenković sposobnost bilokacije, pa će umjesto u Sočiju biti na službenom putu u Sofiji. Tako je utakmica za Soči završena mirno, a bit će da je i bila mirnija nego što su je mediji predstavljali. Što se tiče eventualne polufinalne utakmice, ne bi trebalo biti sukoba, jer u Moskvi bi nas trebao predstavljati premijer. Novo vanjskopolitičko usklađivanje vanjskopolitičkih faktora hrvatske politike, na radost novinara, moglo bi uslijediti nakon eventualne polufinalne utakmice: tko će putovati na eventualnu utakmicu za treće mjesto i hoće li svi putovati na finalnu utakmicu.



No, nije Krleža danas aktualan samo zato što je napisao »Evropu danas«. S kontinentalne se razine možemo spustiti na nacionalnu, na roman kojega je počeo objavljivati početkom osmog desetljeća svoga života, u »Forumu« 1962. godine, a u kojem se uvelike referirao na svoje mlade dane, iz ranih dvadesetih godina života. Riječ je o »Zastavama«, romanu o kojem jedva da ima smisla pisati na ovako ograničenom prostoru (jer mnogo toga će nužno biti izostavljeno, svakako nepravedno), a koji je, uza sve ostalo, roman o izgubljenim iluzijama i propalim idealima. Te su iluzije i ideali, tada južnoslavenski (što, dakako, nije isto što i jugoslavenski), propali u srpsko-bugarskoj bitci na Bregalnici koncem lipnja i početkom srpnja 1913. godine. S današnje, hrvatske, nacionalne perspektive također nije teško pisati o izgubljenim iluzijama i propalim idealima, jer svatko u Hrvatskoj nadomak 27. obljetnice njenog postojanja kao međunarodno suverenog faktora može svakodnevno čitati o tome kako Hrvatska propada, kako je ona neuspješna država i kako Hrvati, baš kad su ostvarili sve svoje snove (eto, stigla ih je Krležina kletva o ostvarenju vlastitih snova) doživljava vlastiti sunovrat o kojemu se raspravlja kao o teško izbježivoj budućoj propasti u formi aktualno masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih.


Fatalistički optimizam


Možemo se spustiti još jednu razinu niže, ispod države i snova o državi i prisjetiti se onoga što se u vezi »Agrokora« događalo u Ciboni prije samo nekoliko dana. O takvoj silini propasti čitali smo u »Gospodi Glembajevima« koje je Krleža objavio još 1928. godine. Rasap magnata, rasap familije, rasap modela poslovanja, rasap cijelog jednog sloja, moralni rasap, pa i u obliku nesuzdržanog iživljavanja seksualnosti, sve se to moglo čitati još 1928. godine i zato je Krleža aktualan i danas. Naravno da postoje razlike. Od trenutka stvarne do trenutka formalne propasti suvremenih hrvatskih Glembaja prošlo je 15 mjeseci i za potrebe verifikacije njihove propasti usvojen je poseban zakon. Krleža je bio mnogo jednostavniji, on je svoje Glembaje uništio u jednoj burnoj, olujnoj noći, ostavljajući za njima leševe kako propalog poslovnog carstva tako i leševe protagonista. Kod njega se nitko nije sklonio u Englesku (iako je familija sina Leonea slala na školovanje u Cambridge), a propast je obnarodovao niži stalež jer drama završava fatalističkom rečenicom koju izgovara sluga – »Gospodin doktor zaklali su barunicu!«. I ne znači sve napisano da nas čitanje aktualnog Krleže treba svrstati u pesimiste. Nikako. Valja se prisjetiti njegovih »Balada Petrice Kerempuha« i »Khevenhillera« u kojem nam je u amanet ostavio fatalistički optimizam jer nikada nam neće biti tako, da nam nikako biti neće.