Foto Denis LOVROVIĆ
Bilo kakva »pobjeda« Sirize u okršaju s postojećim europskim elitama dat će jak vjetar u leđa srodnim snagama na kontinentu, a to je pak veliki rizik za europski kapitalizam uopće
Europski neoliberalni lideri vrlo se čudno, čak kontradiktorno, odnose prema novoj političkoj paradigmi u Grčkoj, što dočarava i kolebanje Europske središnje banke o tome hoće ili neće prihvatiti grčke obveznice. O čemu se ovdje zapravo radi – je li moguće to da Trojka zapravo ni danas ne zna koju političku retoriku, to jest koji ekonomski model primijeniti u slučaju Alexisa Ciprasa ili pak možemo govoriti o staroj, provjerenoj taktici mrkve i batine?
– Dvije opcije koje ste na kraju ponudili nisu međusobno isključive. Nema nikakve sumnje u to da europska politička elita nije bila spremna za ovakav razvoj situacije. Prema svemu sudeći, do samog kraja očekivali su da će provjerena taktika zastrašivanja grčkog naroda pred izbore, potpuno skandaloznim metodama i izjavama stranih političara, uspjeti i ovaj put. Manje ili više izravne prijetnje izbacivanjem iz eurozone (pa čak i EU), pozivanje Grka da se »opamete« kad budu glasali i slični manevri bili su neizostavan dio predizborne kampanje u Grčkoj 2012. godine, kad je Siriza završila druga na izborima. Poslovično neosjetljivi na društvene promjene, izgleda da su briselski tehnokrati i MMF-ovi bankari vjerovali da se u tih dvije i pol godine ništa suštinski bitno nije dogodilo u Grčkoj. To i ne čudi, jer nisu oni ti koji su morali svakodnevno izdržavati katastrofalne »mjere štednje« koje su u nekim segmentima vratile Atenu pola stoljeća unazad: porast smrtnosti novorođenčadi, rekordna stopa samoubojstava, stotine tisuća ljudi bez struje i/ili vode, plaće 40 posto niže… I sve to da bi grčki vanjski dug, uz provođenje štednje, ali na radnim ljudima, a ne političkoj i ekonomskoj eliti, na kraju još i narastao – s nekih 120 posto BDP-a na početku krize, na današnjih 170 posto. Toliko o racionalnosti kapitalizma i društvenom interesu.
– Hrvatska ljevica u pravom smislu riječi ne postoji. Postoje manje udruge i organizacije koje njeguju dio lijeve tradicije – sindikalno organiziranje, antifašizam, feminizam i slično. Postoji Radnička fronta koji još treba postati utjecajna i snažna organizacija. Moramo se odviknuti od olakog prišivanja epiteta ljevice strankama kao što je SDP, koji je izdao i ekonomsku, i socijalnu, »humanističku« stranu lijeve politike. Dat ću vam najplastičniji primjer: na zadnjoj misi zadušnici ustaškom poglavniku Anti Paveliću, usred Zagreba, na prosvjedu protiv tog sramotnog rituala bili su članovi svega dvije organizacije: Mreže antifašistkinja Zagreba i Radničke fronte. Dakle, naše društvo je tek počelo izgradnju ozbiljne, dosljedne i borbene ljevice koja će, s jedne strane, imati snage jasno i glasno reći da je uzrok naših problema u kapitalizmu kao cjelovitom sistemu, i s druge strane jasno se suprotstaviti jačanju fašističkih tendencija u našem društvu, koje je u samo pola stoljeća dva puta proživjelo užase nacionalističkih divljanja.
Cipras vješt političar
– Cipras nije ni jedno ni drugo. Pokazao se u ovom kratkom vremenu kao vješt političar, s nizom odlučnih, simboličnih poteza odmah po preuzimanju vlasti. Odbio je, kao prvi u povijesti, pravoslavni ritual uz polaganje prisege; prvog dana na vlasti odobrio je državljanstvo za svu djecu imigranata rođenu u Grčkoj; prvi čin nakon prisege mu je bio polaganje vijenca na spomenik komunistima ubijenim pod nacističkom okupacijom. To govori o tome da zna što radi i da Siriza ima plan i ideju kako djelovati i kako dobiti – i zadržati – masovnu podršku. S druge strane, ni Cipras ni Siriza nisu nikakvi revolucionari. Njihov gospodarski program umjereno je lijevo sastavljen; svakako iz moje perspektive, kao člana Radničke fronte. Za to postoji niz objektivnih razloga. Grčka je članica eurozone, što znači da nema nikakvu autonomiju nad monetarnom politikom »svoje« valute. Nad Grčkom stoji također paket aranžman MMF-a s cijelim nizom preuzetih obaveza i potpisanih ugovora. Na kraju, grčki dug je znatno veći u odnosu na naš – i kao ukupna cifra, i kao omjer prema BDP-u. Manevarski prostor im je bitno uži unutar takvih okvira, a za potpuni raskid s Europskom unijom, Siriza nema podršku od grčkog naroda.
Alexis Cipras nije impresioniran Trojkom, najmanje njemačkim prijetećim porukama o tome da otpis dijela grčkog duga ne dolazi u obzir. Cipras, naime, sada čak traži od Njemačke da obešteti Grčku zbog četverogodišnje nacističke okupacije zemlje. Je li ovo novi prinos u ukupnoj bilanci zaoštrenih odnosa između krajnjeg ljevičara Ciprasa i umjerene desničarke Merkel?
– Svakako. Ovo pokazuje da Siriza, svjesna toga da u okršaj s Trojkom ulazi iz strahovito slabije relativne pregovaračke pozicije, namjerava iskoristiti sve adute koje ima na raspolaganju. Simbolički značaj ovoga jako je velik. Također, potencijalno stvara neugodne presedane u drugim zemljama. Međutim, o realnim izgledima da ovakav zahtjev prođe dovoljno je rekao njemački ministar (otprilike: »nakon 70 godina, nema šanse«) što je dobar primjer neovisnosti pravosudnog sistema kad su interesi najmoćnijih u pitanju.
Netko treba platiti
– Za početak, prosječan Grk tjedno radi više sati od prosječnog Nijemca. Toliko o tome. Za stanje grčke ekonomije odgovoran je cijeli niz faktora, poglavito zajednička valuta eura, projekta koji je stavio njemačku i u znatno manjoj mjeri francusku ekonomiju u iznimno povlašten položaj u odnosu na ostatak kontinenta, kao i grčka pozicija periferne ekonomije u odnosu na dominantne industrijske zemlje u Europi. Na kraju, nema neodgovornog dužnika bez neodgovornog vjerovnika. Njemačke i francuske banke izdašno su i bespogovorno godinama kreditirale Grčku (i ostale zemlje periferije), ubirući na tome ogromne profite i znajući da je to neodrživ sustav i da će krah neizbježno doći. Unatoč tome, u ovakvom sustavu, u kapitalizmu, sav teret, krivnja i žrtva u ovome je samo na jednoj strani, i to slabijoj. I čak ne ni na leđima onog dijela grčkog društva koji je omogućio takav razvoj, a to je grčka kapitalistička i politička elita, nego na radnom narodu – koji nije imao nikakvog izbora ni utjecaja na sve ovo.
Hoće li Radnička fronta izaći na predstojeće parlamentarne izbore?
– Još nismo odlučili.
Kad ćete donijeti odluku o tome?
– Skupština će o tome raspraviti i donijeti konačnu odluku nakon što raspravimo potencijalne koristi, opasnosti i mogućnosti koje na nadolazećim izborima imamo. Naša poruka je upravo u tome da nam je izlazak na izbore jedna od metoda za političku borbu, uz terenski rad, prosvjede i povezivanje sa sindikatima. Moramo jačati borbenost (u političkom, pozitivnom smislu, jasno) i želju za uključivanjem u politiku kod ljudi koji žive od svog rada. Sve više ljudi ne izlazi na izbore – to su oni kojima se Radnička fronta obraća, oni koji više ne vjeruju u ovaj sustav i u političke elite koje im se nude kao jedini izbor.
Ostaje međutim činjenica da je minimalna plaća u Grčkoj ponovo 710 eura (to je dvostruko više od hrvatskog minimalca), da je javna uprava dobivala trinaestu i četrnaestu plaću, da Grci odlaze u mirovinu ranije od ostatka Europe, da je prosječna grčka mirovina 700, 800 eura…
– Da, ali troškovi života u Grčkoj su također viši, pa je usporedba s hrvatskim plaćama malo nategnuta. A inače, nisu trinaesta i četrnaesta plaća problem, kao ni rana mirovina, nego činjenica da takve poželjne, progresivne prakse nije pratila čvrsta politika suzbijanja korupcije, poreznih olakšica za najbogatije i općenito suzbijanje utjecaja kapitala na politički i društveni život. Dakle, sve nabrojano pozdravljamo, ali smo svjesni da to netko treba platiti. Takve mjere trebaju se financirati iz ekstremno progresivnog oporezivanja – daleko najviše plaćaju najbogatiji – kao i ukidanja financiranja vjerskih institucija i članstva u NATO-u, političkih namještenika u lokalnoj upravi i sličnih nepotrebnih troškova. Kad se na taj način oslobode sredstva koja u kapitalizmu prisvaja šačica ljudi na vrhu i njihovi poslušnici, neće biti nikakvog problema sa 13. plaćom ili ranijom mirovinom.
Dobro, hoće li Alexis Cipras i Yanis Varoufakis izvući Grčku iz ralja Trojke i dugova ili će podleći europskom pritisku?
– To je potpuno otvoreno pitanje u ovom trenutku. Postoji nekoliko opcija. Trojka bi mogla – iako mnogi analitičari kažu da to nije vjerojatno – insistirati na svojoj liniji, »odrezati« Grčku od financijske pomoći u bilo kojem obliku, a nakon toga slijedi bankrot kad iduća tranša dugova stigne na naplatu kroz nekoliko mjeseci. U tom slučaju, posljedice neće osjećati samo Grci. Koliko god se briselski tehnokrati busali u prsa novim mehanizmima koji navodno osiguravaju ostatak sustava u slučaju grčkog izlaza, sama činjenica da je neka članica eurozone bankrotirala i posljedično »izletjela« iz kluba uzrokovat će tektonske potrese na ostatku kontinenta – urušit će mnoge mitove o projektu europske integracije. Euroskepticizam će dobiti krila. To je prevelik rizik za Njemačku, čija dominantna pozicija najviše ovisi o opstanku eurozone. To nas vodi do druge opcije, gdje Siriza može uspjeti isposlovati neku »krnju« verziju dogovora koji ipak ne bi odustajao od osnovnih principa koje su postavili – otpis/reprogram duga, otplata vezana za početak gospodarskog rasta, zaustavljanje privatizacije i brutalnih mjera štednje. Ali kao što sam rekao, bilo kakva »pobjeda« Sirize u okršaju s postojećim europskim elitama dat će jak vjetar u leđa srodnim snagama na kontinentu, a to je pak veliki rizik za europski kapitalizam uopće.
Povezivanje sa Sirizom
No, ne čini li vam se da su u međuvremenu ipak splasnuli predizborni prohtjevi i obećanja? Cipras i Varoufakis u zadnje vrijeme sve manje govore o otpisu dugova, a sve više o obveznicama kao otplatnom sredstvu, a odbačena je i ideja o tome da će Grčka tražiti pomoć od Rusije. Također, izlazak Grčke iz Unije i eurozone više nije aktualan.
– Točno, splasnula je i retorika, a promijenili su i neke točke iz svog programa u pregovorima s Trojkom. Nažalost, čini se da imaju plan da »ublaže« suštinu svoje platforme odustajanjem od manje bitnih stvari. Recimo, postepeno dizanje mirovine na staru razinu, umjesto jednokratnog skoka. Osobno mislim da je taktički pogrešan. Siriza ne pregovara s osobama X ili Y, nego s kompletnim sustavom koji se na svakom primjeru pokazao kao bezdušan i fokusiran samo na privatni interes i profit onih koji već ionako imaju previše. Takvima ne možeš ponuditi prst ako želiš zadržati ostatak ruke.
Ekonomski neuspjeh Sirize priziva bojazan o tome da bi vlast u Grčkoj mogli preuzeti radikalni desničari. Je li ovo prijetnja s kojom Europa valja ozbiljno računati?
– Naravno. Nacisti iz Zlatne zore su treća politička snaga u Grčkoj. Nacionalni front je po nekim anketama prva politička snaga u Francuskoj. Ksenofobi iz UKIP-a u Velikoj Britaniji također su treća politička opcija po anketama. Po Mađarskoj patroliraju paravojne postrojbe Jobbika. Primjera je previše. Ni naše društvo nije imuno na rehabilitaciju ekstremne desnice i ustaškog naslijeđa, što mora biti zvono za uzbunu svakom normalnom čovjeku. Politički centar se urušava širom kontinenta, i ako nastali vakuum ne ispune političke opcije koje kritiziraju sistem i one koji u njemu profitiraju, ispunit će ga crni mrak a krivci će ponovno biti najslabiji među nama.
S druge strane, pobjeda Sirize pokrenula je novi val ljevičarstva u Europi, posebice u Španjolskoj, ali koji još uvijek ne dopire do Hrvatske. Radnička fronta spominje se kao jedina politička opcija koja je bliska s političko-ekonomskom paradigmom lijeve koalicije Sirize, premda Ivan Vilibor Sinčić sada tumači da je to Živi zid?
Vraćanje otetog
Ima li istine u tome da je Radničkoj fronti znatno porastao broj članova nakon uspjeha grčke ljevice?
– Ima, ali ne u toliko »senzacionalnoj« mjeri. Dosta ljudi nas je zvalo iz mjesta gdje još nemamo svoje lokalne organizacije, njih u ovoj fazi tražimo za strpljenje dok ne ojačamo organizacijski. Na nedavnom osnivačkom sastanku Radničke fronte u Puli bilo je nazočno 30-ak ljudi, što je za stranku (pozivam sve da pročitaju naše zahtjeve i programske principe, dostupne na internetu!) odlična brojka. Vrlo smo zadovoljni dosadašnjim odazivom; na početku smo našeg rada, ne zavaravamo ni sebe ni ostatak društva brzim i lakim promjenama.
S kojom se glavnom porukom Fronta obraća potencijalnim glasačima, to jest simpatizerima. Je li to u prvom redu ideja demokratskog socijalizma?
– Svakako. Kad Radnička fronta govori o nacionalizaciji nekih poduzeća ili banaka, moramo se sjetiti da tu nije riječ o »otimanju nečijeg«, nego o »vraćanju otetog«! Kompletan proces privatizacije – uključujući i banke – počivao je na oduzimanju društvenog vlasništva i njegovu predaju u privatne ruke, što je redovno završavalo katastrofom za radnike, društvo i ekonomiju. Društvenog vlasništva – poduzeća, hotela, banaka, tvornica, koje su stvarale, i plaćale, generacije radnika! Ono što Radnička fronta zagovara je proširenje osobnih i političkih sloboda za sve ljude koji žive od svog rada, uz poništenje svih privatizacija za koje bude pravne osnove (a takva je većina), i konačno vraćanja kontrole nad ekonomijom u ruke društva, uz demokratsko planiranje i distribuciju prihoda. Pozivam sve radnike iz privatnog sektora, da razmisle o zdravom razumu – ili dobrim namjerama – svakog »stručnog komentatora« u medijima koji im poručuje kako nam treba više kapitalizma.
Međutim, već sam termin socijalizam i društveno vlasništvo kod mnogih izaziva antagonizam. Može li Radnička fronta socijalističkom političko-ekonomskom doktrinom – koliko god ona evoluirala u 21. stoljeću – osvojiti dovoljnu potporu glasača, pa da stranka jednom postane parlamentarna?
– Sigurni smo da može. Zanimljivo je pritom primijetiti to da kapitalizam »evoluira« stoljećima – direktno na štetu većine ljudi u društvu, dok je socijalizam imao 15-ak projekata u 20. stoljeću, s različitim stupnjevima uspjeha i neuspjeha, a odmah ga žele pokopati za sva vremena. Danas je cijeli svijet kapitalistički, ali od 190 zemalja na svijetu, u možda njih svega 15 do 20 narod živi kakvim-takvim standardom, iako je i njima sve lošije. O čemu mi, dakle, pričamo? Vakuum na hrvatskoj političkoj sceni za zastupanje lijevih, antisistemskih ideja je ogroman. U ovoj fazi globalnog kapitalizma u krizi, svakoj zemlji je kritično potreban politički glas koji će se suprotstaviti dogmi koju nam nameću profesionalni političari, marionete krupnog kapitala: »nema alternative«. Ako se nalazimo u vlaku koji juri niz provaliju, koliko dugo ćemo slušati one koji se iznad nas voze u helikopterima i govore nam da vlak nema alternative?
